MISTO MOJE (35) Rupalj je mjesto uspješnih boćara, ali i neženja, u kojem je centar - autobusna stanica

Iako mjesto broji tek 235 stanovnika, Rupljanci su itekako poznati po boćarskim uspjesima, a boćanje je, kažu nam u svojevrsnom kafiću, centru druženja – na autobusnoj stanici, najpošteniji sport, sudac i metar i nema dileme. Imaju ovdje područnu školu, s razredima od 1. do 4., imaju igralište, boćalište, a dobit će uskoro i boćarsku dvoranu, imaju groblje i crkvu i ništa im više ni ne treba, sve je nadohvat ruke. Ali, nema djece i mladih, bar ne kao prije, a i momci se, govore mještani tiho, ne žene…

Bez gužve i buke

Usporedbe radi, kada je sad 71-godišnji Ivan Vidak odrastao u Ruplju, bilo je puno više ljudi i djece, danas je u školi 15-ak učenika, a kad je on bio u školskim klupama bilo ih je 40, po dva razreda u generaciji.

– Ljudi su se iselili, ima Rupljanca po cijelom svijetu, u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj… A ima dosta neoženjenih mladića, a nije da nema cura u selu, ali eto, neće da se žene, tko će znati zašto. Ima danas sto kuća, ali mnogi dolaze samo ljeti po koji mjesec, govori Vidak i dodaje kako se prije sijalo žito, sadilo razno povrće…, a sad »posadu 20 pomidora za sebe« i to je to, polja su neobrađena.

Ivan Vidak

Ipak, nije sve tako sivo, mladih ima i što je najvažnije – ne bi mijenjali svoj Rupalj, sestre Ema i Mateja Rogić pričaju kako je lijepo odrastati u ovom mjestu, bez gužve i buke.

– Jedino nam nedostaju trgovina i kafić, ali svi idemo u Gornji Poličnik, u Josipa, nije daleko. A ni Zadar nije daleko, odemo autobusom ili autom. Ljeti ima više događanja, bude boćarski turnir 15 dana, pa dolaze razni pjevači, družimo se, jedemo, popijemo piće, kazuje Mateja Rogić, na natkrivenoj autobusnoj stanici, ukrašenoj fotografijama mjesta, koje je pravo mjesto okupljanja, zaklon od bure, odmah do škole, igrališta, boćališta i spomenika svim palim žrtvama za Hrvatsku do Domovinskog rata te hrvatskim braniteljima poginulima u Domovinskom ratu, Damiru Vanjaku i Mili Šušiću.

Valja napomenuti i da su članovi Boćarskog kluba Rupalj mahom i sudionici Domovinskog rata, a UHDDR Općine Poličnik u suradnji s BK Rupalj, a pod pokroviteljstvom Općine Poličnik, od 2005. godine organizira memorijalni turnir u boćanju »Damir Vanjak i Mile Šušić« u sjećanje na dvojicu poginulih branitelja i mještana sela Rupalj.

Nema zime…

Prva linija

Mjesto je ovo hrabrih ljudi, pričaju nam i u konobi Denisa Šušića gdje se druže uz pršut, sir i bevandu – kao nekad.

– Rupalj je u Domovinskom ratu bio prva linija, mi i Suhovare, nikad nismo pali. I ja i moj prijatelj Marin Milković smo dragovoljci, otišli smo u rat s dvadeset dvije godine. I opet smo tu, žive glave, moramo biti ponosni na to, govori Šušić koji je ugostio Zadranina Milkovića i još jednog prijatelja iz Popovića kod Benkovca.

Svi su oduševljeni Rupljem, sve im se sviđa, a posebno dragi, gostoljubivi ljudi čija su vrata uvijek otvorena i koji su uvijek raspoloženi za razgovor ugodni, posebno o lijepim danima djetinjstva u Ruplju.

– Nas je bilo dosta, kad smo krenuli u prvi razred, bilo nas je 26 – 27. I drugačije je bilo, bili smo svi na igralištu, nije bilo mobitela, koliko smo praćki napravili… Ma, to je bilo savršeno djetinjstvo, ističe Šušić i dodaje kako su ljudi iseljavali još prije rata, trbuhom za kruhom.

Marin Milković i Denis Šušić

Prokomentirali smo u lijepo uređenoj konobi s jednima od omiljenih vozača Liburnije, Šušićem i Milkovićem, kojih se učenici sjećaju i 40 godina kasnije i temu »starih momaka« u selu.

– A tko će znati zašto se ne žene, možda se boje, odgovaraju kroz smijeh.

Veselo i ugodno društvo, no nastavljamo šetnju uličicama omeđenima suhozidima, bilježeći kako ima i natpisa za apartmane, ali i kokošiju. Zaista, lijep primjer autentičnog turizma, svakako je ovo mjesto puno potencijala koji (još) nije u potpunosti iskorišten.

– Lijepo je u Ruplju, dođem vikendom, na sunce, ali živim u Zagrebu, Zagreb nudi poslovne prilike, kaže mladi dečko sliježući ramenima.

Boćarska dvorana

S druge strane, gospođa Ivanka udala se u Rupalj iz Slivnice i naglašava kako u selu ima sve i da nipošto ne bi u grad.

Potpuno razumljivo, okruženi su divnom prirodom i srdačnim ljudima, a premda mjesto ne vrvi sadržajima, do Zadra je tek oko 15 minuta vožnje, pa praktički imaju sve, od poslova do zabave. Ipak, s posebnim uzbuđenjem mještani pričaju o novoj boćarskoj dvorani, bit će to, kažu, ostvarenje dugogodišnjeg sna.

Bolje da umre selo nego običaji, kaže poznata uzrečica, a ovdje je boćanje oduvijek tradicija. U skladu s tim, 2000. godine je osnovan Boćarski klub Rupalj, a iste su godine započeli s natjecanjem u Drugoj županijskoj boćarskoj ligi Zadarske županije. Odmah u prvoj godini od osnutka i prvoj natjecateljskoj sezoni BK Rupalj je izborio plasman u viši rang natjecanja, odnosno plasman u Prvu županijsku ligu. Nakon tri godine natjecanja u Prvoj županijskoj ligi dolazi do reorganizacije u sustavu natjecanja te je BK Rupalj stekao pravo natjecanja u novoosnovanoj regionalnoj ligi.

Neka im je vječna slava i hvala

Kako to obično biva, od svog osnutka BK Rupalj prošao je i kroz turbulentna razdoblja, međutim, unatrag par godina Klub se stabilizira u svim segmentima što je vidljivo i po rezultatima koje ostvaruje na terenu. Ispred njih je svijetla budućnost s obzirom na to da su po prosjeku godina jedna od najmlađih momčadi u Zadarskoj županiji, a imaju i veliku podršku Općine Poličnik i dugogodišnjeg načelnika Davora Lončara.

Samostalno naselje

No, zanimljivo je i kako je Rupalj, itekako bogate povijesti, tek 2011. godine, na radost mještana, službeno postao samostalno naselje, do tada je administrativno bio dio Islama Latinskog.

A svjedok kontinuiteta ovog mjesta, koje se prvi put u pisanim izvorima spominje u 14. stoljeću, svakako je župna crkva sv. Nikole, sagrađena 1756. godine, obnovljena 1950., zatim teško oštećena u Domovinskom ratu, potom obnovljena 1996. godine.

Uz crkvu u selu je i kapelica Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije na groblju, također oštećena u ratu, ali obnovljena.

Mateja i Ema Rogić

Iako nije doživio potpuno razaranje kakvo su pretrpjela neka druga mjesta u zaleđu Zadra, Rupalj se našao na rubu ratnih zbivanja početkom 1990-ih, a u neposrednoj blizini sela dogodio se i jedan od ranih napada na hrvatsku policiju 1991. godine.

Danas stoji ponosno i zahvalno, razvijajući se, usprkos demografskim izazovima koji pogađaju cijelu Lijepu Našu. Brojna su prezimena, potvrda stalnog doseljavanja; Vidak, Gavran, Šušić, Rogić, Čulina, Zdrilić, Demo, Vanjak, Sušić, Vrkić, Štrkalj, Bašić, Oluić, Baljak, Karamarko, Tokić, Maričić, Lulić…

Možda ih do našeg sljedećeg posjeta bude još i više. Možda se momci baš i ne žene, no tko brani curama da dovedu svoje izabranike u ovaj komadić raja na zemlji…