Dagur Sigurdsson nakon zadarskog dočeka: 'Emocionalna sam osoba, zbog toga se dobro povezujem s Hrvatima'

Još malo i obilježit će se dvije godine od sudbonosnog dana za hrvatski sport, posebno za rukomet. Tog 29. veljače 2024. godine Dagur Sigurdsson postao je novi izbornik hrvatske rukometne reprezentacije. Upravo one koja je na netom odigranom Europskom prvenstvu u Njemačkoj završila tek 11., pod vodstvom Gorana Perkovca. Naravno, nije moglo u društvenim kuloarima bez vječne hrvatske sumnje u nekoga, kao ni bez glavnog pitanja tih dana: »Pa što će nam stranac izbornik, kao da nemamo dovoljno naših ljudi…«. I tako je s malenom skepsom društva stigao Dagur Sigurdsson na vruću klupu Hrvatske, koja je za samo nekoliko mjeseci išla na Olimpijske igre u Pariz. Dok se u društvu s podignutom obrvom gledalo prema tom Islanđaninu, najviše iz razloga jer nisu znali tko je taj »lik«, a europsko zlato i olimpijska bronca s Njemačkom, kao i oživljavanje rukometa u Japanu, gdje je proveo sedam godina, nisu bili dovoljni, oni koji ipak prate rukomet dulje od dva tjedna u godini tupili su, doduše tada u prazno, kako je Sigurdsson najbolje što se Hrvatskoj moglo desiti.

Istinska sreća

A onda deveto mjesto na OI-ju, što je bilo kao »as na desetku« kritičarima, kojima u Hrvatskoj, hvala Bogu, ne treba puno da se uzbude. No Dagur je mirno to sve proživljavao i samo zatražio malo vremena. Srećom, dovoljno pametni ljudi u ključnim instancama hrvatskog rukometa dali su mu vremena. Svjetsko prvenstvo 2025. – srebro, Europsko prvenstvo 2026. – bronca, dvije godine dočekivanja sportskih heroja i rukomet ponovno punim plućima živi u Hrvatskoj. Teško je zaboraviti prošlogodišnje riječi prekaljenog stručnjaka da mi Hrvati nismo normalni, kao i one ovogodišnje da smo ludi za medaljama. Ruku na srce, čovjek nije u krivu.

– Mislim da je ovaj doček bio prilično sličan onom prošlogodišnjem. Stvarno sam sretan što je toliko ljudi došlo, posebice u Zadru, gdje nije bilo neko lijepo vrijeme. Ovo je prekrasna stvar glede Hrvata, znate kako pokazati svoju podršku. Sretan sam zbog momčadi, rezultata, što sam mogao s Klaricom ponovno biti u Zadru.

Za razliku od prošlogodišnjeg dočeka, kada se na licu izbornika moglo vidjeti ushićenje zbog svega što se događa, ove godine ono je malo i izostalo. Međutim, sreća je ponovno bila na visokoj razini.

– Prošle godine nisam imao pojma da će to sve ovako biti. Najavljivali su mi svi u reprezentaciji da ste vi Hrvati malo posebni po pitanju sportskih uspjeha, međutim očekivao sam da ću popiti kavu s gradonačelnikom i to je to. Ipak, završio sam na pozornici. Ove godine sam znao što će se dogoditi, tako da nisam bio iznenađen, ali je i dalje jako ugodno.

Spartanski ritam

Sedam pobjeda u devet utakmica omjer je s kojim su hrvatski rukometaši završavali posljednja dva velika natjecanja. Jedina razlika u toj statističkoj kategoriji je kovina iz koje je nastala medalja koja sjaji oko vrata. Upravo zato mnogi smatraju kako je to pogodan teritorij za usporedbu dviju medalja, no sportaši jasno ističu – medalja je medalja.

– Ne bih rekao da je ova medalja teža. Na oba natjecanja bili smo nekoliko puta stjerani u kut i nismo imali mogućnost više izgubiti niti jednu utakmicu. Tako da nije bilo ni teže ni jednostavnije doći do ove bronce. Smatram da je bilo jednako kao i prošle godine, isti pritisak. Nakon poraza od Švedske svaka sljedeća utakmica bila nam je ključna. Čak i u prvoj utakmici imali smo takav pritisak kada smo gubili pet-šest golova od Gruzije. Imali smo i jako tešku utakmicu protiv Nizozemske, tako da je cijeli turnir bio jako težak. Lako je mogao otići na drugu stranu – objašnjava Sigurdsson, dodajući kako je funkcionirati u spartanskom ritmu u malo više od dva tjedna.

– Puno ljudi možda i precjenjuje sam posao izbornika. Puno više ovisi o tome kako se igrači pripreme za sve napore koji ih očekuju. Naravno, imamo svoja pravila i kulturu unutar momčadi, sustav kojim igramo, međutim mentalno i fizički gotovo sve ovisi isključivo o igračima.

Konkurencija u kojoj se Hrvatska dva puta zaredom popela na postolje je nevjerojatna. Svjestan je toga i izbornik.

– Borimo se protiv jako dobrih momčadi. Danska je možda najbolja na svijetu ikada. Iza Danske dolazi barem deset reprezentacija, Njemačka, Francuska, Španjolska, Island, Švedska, Hrvatska itd., koje bez problema mogu pobijediti jedna drugu i vrlo je teško sa sigurnošću najaviti kako će utakmice između njih završiti. Upravo zato morate spojiti cijela dva tjedna, cijeli turnir, da biste na kraju bili na postolju, a to je vrlo, vrlo teško.

Emocije

Stavljanje razuma ispred srca nešto je čime se većinom mi Hrvati ne možemo pohvaliti. Jer, budimo realni, naše emocije i želja često nas odvedu do toga da »izgorimo«. Upravo zato »hladna« islandska glava i »vruće« hrvatsko srce doimaju se kao savršena kombinacija.

– Da, slažem se. Mislim da moj mentalitet i mentalitet momčadi tvore jedan savršeni spoj. Kad se sve zbroji i oduzme, od Duvnjaka, Karačića i Pešića, koji su se oprostili nakon Svjetskog prvenstva prošle godine, do Šipića, koji nije bio tu zbog ozljede, odradili smo jedan vrhunski posao. Imali smo svojih problema na ovom putu, ne mogu reći da nismo, ali svaki igrač koji je bio pozvan odazvao se i odradio svoju ulogu. Nije to bilo samo na natjecanju, nego i na pripremama. Trenutačno imamo 25–30 igrača na raspolaganju na koje ćemo računati u bližoj budućnosti, iako su i ovi dečki koji su u reprezentaciji prilično mladi. Sretan sam što imam igrače koji su spremni dati sve za reprezentaciju, za dres Hrvatske, što su svi ponosni da imaju mogućnost biti dio tog kolektiva, ali i što ih obitelji jako podržavaju na njihovom putu – govori izbornik.

Bilo kako bilo, volimo se mi Hrvati »uvući pod kožu« ljudima i nerijetko prenijeti svoj mentalitet na druge. Stekao se dojam kako smo to učinili i sa Sigurdssonom, koji je javno tijekom utakmica znao eruptirati od emocija, a ni žuti karton za njega nije bio rijetkost. Ipak, izbornik ističe da ga još nismo »pohrvatili« na taj način.

– Ovakav sam još od vremena kada sam bio igrač. Privatno gledajući, emocionalna sam osoba, zbog toga smatram da se dobro povezujem s Hrvatima. Uvijek želim pobijediti, dat ću sve od sebe da pobijedim, vi Hrvati ste isto takvi, jako ste srčani i uvijek ste sto posto u svakoj utakmici, na svakom treningu. Tako da sva pokazana strast na natjecanju, od momčadi i od mene, nije mi bila ništa novo – zaključio je Sigurdsson.