BIJELI SPORT Zadarski tenisač i trener: ' Lijepo je vidjeti da se tenis razvija, ali nemamo...'

Jedna od većih enigmi hrvatskog sporta svakako se može smatrati tenis. Sport koji prate svi, a ne prati nitko; sport koji je rezerviran samo za one bogate, ali istovremeno ga igraju svi; sport koji je popularan, ali opet nije popularan; ujedno i sport u kojem svi znaju za nekoliko hrvatskih predstavnika, ali ih isto tako svi olako zaborave ako nemaju konstantne rezultate. No, bilo kako bilo, upravo činjenica da ga u današnje vrijeme igraju svi pokazatelj je velike pristupačnosti tenisa. Zadar se na toj karti smješta na jako dobro mjesto s obzirom na stalan rast tenisača rekreativaca, međutim onog pravog natjecateljskog tenisa nedostaje. Posebice kada govorimo o seniorskom tenisu, ali to je problematika koja obuhvaća apsolutno svaki sport u našem gradu.

Kuk

Rijetki su oni koji su uspjeli u “bijelom sportu”, a da mogu reći da su Zadrani. Točnije rečeno, na prste jedne ruke bi ih se moglo nabrojati, a jedan od tih prstiju bio bi Frane Ninčević. Višestruki prvak Hrvatske u mlađim kategorijama, zajedno s bratom Lukom, te s rankingom karijere u pojedinačnoj konkurenciji 1009, vrlo rano je morao prekinuti karijeru. Ipak, to je donijelo mogućnost da tenis vidi iz jedne druge perspektive – one trenerske.

– Kako sam se vratio kući, imao sam vremena i došla mi je želja da odigram za sebe, za gušt, pa sam išao na UTR turnire. Prestanak igračke karijere nije bila želja, nego me zdravlje natjeralo. U ljeto 2022. godine krenuli su bolovi u kuku. Taman sam uhvatio jako dobar ritam, više sam se posvetio i parovima, bio sam oko 500. na svijetu u parovima u tom trenutku, imao sam igru i rezultate, međutim taj kuk je počeo uzrokovati probleme. Imao sam zadebljalu kost kod kuka, tako da sam u jesen te godine operirao, zatim je slijedila rehabilitacija sedam do osam mjeseci, međutim bez obzira na operaciju bolovi su ostali isti. Doktor je uklonio to zadebljanje da se kuk ne uništava dalje, ali bolovi su ostali, tako da sam odlučio završiti svoju profesionalnu priču.

Uplela se u to i priča o spomenutoj trenerskoj ulozi, i to s ni više ni manje nego velikim talentom u najavi Dujom Ajdukovićem.

– To je došlo spontano, a ne planirano. Definitivno nije bio plan da ću krenuti raditi s nekim. Iskreno, nisam imao tenisku zanimaciju nakon tog prekida, htio sam se više posvetiti sebi, no tada mi se javio Duje. Znamo se “sto godina”, u posljednjim mojim igračkim godinama odigrali smo i nekoliko turnira zajedno u paru, a na početku sezone nije imao nikoga, odnosno putovao je sam. Bio je kod mene na nekoliko treninga i jako brzo smo se dogovorili oko suradnje. Ušao sam u to bez previše razmišljanja, nismo imali konkretan plan, nego jednostavno – idemo raditi pa kako bude, bit će.

Dvije suradnje

Suradnja se pokazala odličnom, s obzirom na to da je Duje tijekom 2023. i 2024. godine krčio put prema najboljima te umalo u rujnu 2024. ušao u TOP 100.

– Malo više od godinu dana smo surađivali. Već u Umagu 2023. krenuo sam raditi s njim, potom je na neke turnire išao sam, a zapravo smo zajedno prvi put išli na Challengere u Comu i Genovi. Bila je to zanimljiva i dosta uspješna godina, posebice za mene koji sam bio nov u tome. Meni je to bilo veliko iskustvo, vidjeti najvišu razinu tenisa do koje nisam došao kao igrač, ali i doživjeti sve to iz trenerske perspektive. Veliku pomoć imali smo od Marina Čilića. Inicijalno smo imali dobre rezultate pa se i ranking podigao, a nakon toga do izražaja dolazi planiranje sezone, odnosno koje turnire igraš, a koje ne. Mi tu nismo imali iskustva, no uskočio je Marin. Nakon dobrih rezultata predložio nam je da odemo u Japan završiti sezonu jer su tamo četiri Challengera zaredom. Ispostavilo se kao odskočna daska za još bolji nastavak – kaže Ninčević, dodajući kako ipak nije uvijek teklo “med i mlijeko”.

– Duje je karakterno klasični Splićanin, temperamentan i teško ga je kontrolirati. Nas dvojica se super slažemo i odličan je dečko, ali za suradnju zna biti čupavo – splitska glava. Imali smo plan vezan uz Japan, međutim on je u Brestu u Francuskoj izgubio meč i rekao da otkazuje sezonu, da više neće igrati, da je to “to” za tu sezonu. Malo smo se posvađali jer sam ja htio da se držimo zacrtanog plana. Na kraju je popustio i u Japanu osvojio Kobe Challenger. Završio je sezonu unutar 150 najboljih na svijetu, što je ogromna stvar.

Nakon toga došla je i kratkotrajna suradnja s još jednim većim imenom.

– Proveo sam s Filipom Mišolićem osam tjedana u drugom dijelu sezone, a sada je tijekom priprema za ovu sezonu došao tjedan dana kod mene u Zadar – kratko će Frane.

Fizička priprema

Tenis se vrlo često definira i kao gladijatorski sport, posebno kada igrači nisu među 50 ili 100 najboljih na svijetu.

– Ne bih rekao da ima velike igračke razlike. Svaki od 200–300 najboljih ima kvalitetu, ali ključ je u konstanti. Igrač koji je 60. ili 70. na svijetu pokazuje svoju kvalitetu iz dana u dan, dok 150. na svijetu oscilira. Svi znaju forhend, bekend i servis; danas tehnika sve manje znači. Više je stvar funkcionalnosti u određenom trenutku i kroz cijelu sezonu. Ista stvar je bila i s Dujom koji ima nevjerojatnu kvalitetu, ali je oscilirao. Odigra jedan meč loše, pa poveže nekoliko dobrih, pa opet loše. U Japanu je odigrao cijeli tjedan sjajno, ali opet ima mečeva koje izgubi, a ne bi trebao – smatra Ninčević, dodajući da se ipak lakše diše kada se dođe do Challenger razine.

– To nije življenje, nego preživljavanje. Na Challengerima je još u redu jer imate plaćen hotel, doručak i ručak, često spavate s trenerom u sobi, pa su vam troškovi uglavnom putovanja i treniranja. Nema pravila – neki strani igrači imaju jaku podršku saveza. Duje je bio u ITF programu u kojem su igračima do 22 godine davali sredstva koja su mu omogućila da financijski zatvori godinu. Na tim “nižim” razinama novac koji zaradite nije za osigurati budućnost, ali vam omogućuje da ulažete u sebe i budete stalno na Touru.

Hrvatska sadašnjost

Rezultati posljednjih godina, pogotovo mlađih pripadnika hrvatske teniske “kolonije”, donose razloga za optimizam. Ipak, najbolji hrvatski reket i dalje je iskusni Čilić.

– Postoji baza koja stvara svijetlu budućnost: Prižmić, Poljičak, Mikrut, Dodig… To je već respektabilan broj igrača koji su na vrlo visokoj razini. Vjerujem da će iz te skupine netko postati svjetska klasa. Teško je reći hoće li osvajati Grand Slamove i slično – kvaliteta postoji, ali nezahvalno je prognozirati.

Kada se jednom dođe do najviše razine, može se živjeti “kao kralj”. No, to zahtijeva nevjerojatnu količinu truda, energije, treninga i discipline.

– Najbolji paze na svaki, pa i najmanji detalj – zato su i najbolji. Što se fizičke pripreme tiče, to su životinje. Veliki atletičari u smislu izdržljivosti i snage, ali to je svakodnevni rad. Da biste izdržali sve napore, morate jako puno biti na terenu, a izvan toga imate i ogroman rad na tijelu – od prevencije do bazičnih stvari. Postoje faze kada su fizičke pripreme intenzivnije, ali kasnije tijekom sezone radite na održavanju tijela kako ne bi došlo do ozljeda.

Rekreativci

Postoji i ona druga, većini prihvatljivija strana – rekreativni tenis. On je u Zadru, ističe Ninčević, u porastu.

– Tenis se u Zadru dosta razvija, barem po onome što vidim. Sve više ljudi igra tenis, ali uglavnom na amaterskoj, rekreativnoj razini. Nije se razvilo u smjeru sustava iz kojeg bi izlazili natjecatelji. Ima ih, ali ne u velikom broju. Smatram da kada se nešto omasovi, tada privlači i djecu, a bez količine djece ne mogu isplivati najbolji. Trenutačno te količine nema, ali kako tenis u Zadru aktivno igra sve više ljudi, moguće je da će s vremenom doći i natjecateljski tenis – ističe Ninčević te potvrđuje tezu da je tenis skup sport.

– Potrebna je financijska podloga. Ako želite napredovati, potrebna su iskustva i mečevi, a da biste ih skupili, morate putovati. Svako putovanje košta. Ako roditelji žele da se dijete razvija kao natjecatelj, potrebna su ozbiljna financijska sredstva. Ne možete očekivati da će dijete postati tenisač samo time što ide na treninge.

Manjak natjecatelja, nažalost, nije problem samo u Zadru, već i u cijeloj Hrvatskoj, a konkretnih naznaka da će se to promijeniti – nema.

– U mlađim kategorijama ne vidim preveliku perspektivu. Kad sam ja s 11 ili 12 godina išao na regionalni turnir, bilo je 128 djece bez problema, čak su postojale i kvalifikacije. Danas je sreća ako se skupi 32 djece. Teško je da će iz toga netko isplivati. Također, već dugo nemamo nacionalni teniski centar. Nekad je postojao, bio je funkcionalan i znao sam da ću u Zagrebu uvijek imati sparing-partnere svoje razine. Danas toga nema, sve je individualno i ovisi o roditeljima – zaključuje Ninčević.