Grad duhova. U ove dvije riječi mogao bi se opisati gradić koji se smjestio uz kanjon rijeke Zrmanje, a čiji krajolik obiluje prirodnim ljepotama. Na sjecištu puteva prema Lici, Zadru, Kninu, Šibeniku ovaj grad je prije više od 30 godina živio punim plućima. Autobusi su odlazili i dolazili iz svih smjerova, radile su tvornice, ljudi su iz bliže i šire okolice dolazili u Obrovac, bilo je živo. Danas kada dođete u Obrovac teško je ne primijetiti zapušteni autobusni kolodvor s kojeg je posljednji autobus otišao vjerojatno netom prije početka Domovinskog rata, potom ostatke nekadašnje industrije, srušene obiteljske kuće koje još uvijek podsjećaju na ratne dane, zapuštene stanove, zgrade… Ljudi nema. Vrijeme kao da je stalo.

Radni je dan, jutro, a u samom centru grada ljude smo mogli nabrojati na prste jedne ruke. Osim radnika koji marljivo rade na nekad zapuštenoj zgradi nasuprot policijske stanice te nekoliko otvorenih objekata, ništa ne ostavlja dojam da grad živi.

Malobrojni javni objekti

Jedna benzinska stanica, tri ugostiteljska objekta, dvije, tri trgovine, pošta, banka, ured Fine, jedna trafika… Ali i dječji vrtić, osnovna škola i srednja škola te velika zgrada nekadašnjeg hotela Zrmanja za koji saznajemo kako je u vlasništvu privatnika te kako su radovi na njegovu uređenju krenuli. Tu je i zgrada u kojoj se smjestila gradska uprava, a koja svojom veličinom odskače od ostalih objekata.

Šetnica uz Zrmanju je prekrasna, ali pusta. Tek nekolicina učenika prolazi tuda jer je vrijeme velikog odmora. Odlazimo obići gradsku pijacu, a osim dva derutna prazna štanda na pijaci nema nikoga. Pitamo prolaznike kada radi pijaca – četvrtkom, odgovaraju, ali sada rijetko, ljeti češće.

– Koliko ljudi živi ovdje?, pitamo jednog gospodina.

– A 400, možda 500, ma nema ljudi. Ali kad su izbori onda ih je 4000, kroz smijeh će gospodin odmahujući nam ruku produživši korak jer ne želi da ga fotografiramo.

Obrovac je zajedno s okolnim naseljima 1991. godine imao više od 10 tisuća stanovnika. Nakon Domovinskog rata broj je pao za više od polovice, a depopulacija i iseljavanje iz obrovačkog kraja nastavilo se do danas. Prema posljednjem popisu stanovnika Obrovac ima 3453 stanovnika.

Sporan broj glasača

– Previše, reći će neki. Ono što odskače je broj glasača kojih se za vrijeme izbora popne do 5500, a za što je u više navrata u medijima pisalo kako glasače autobusima u Obrovac dovode iz Srbije.

Posla nema, nema ni tko raditi, učenika u vrtiću i školama sve je manje, obitelji odlaze trbuhom za kruhom, a nema ni ostalih sadržaja, društvenih, kulturnih, sportskih…

To nam je potvrdio i jedan mještanin koji već 60 godina živi u Obrovcu. Ovdje je i radio u nekadašnjoj tvornici Trilj za koju kaže kako je zapošljavala 1000 radnika.

– Ma bilo je ovdje tvornica, posla, ljudi su živjeli dobro. Prije rata je bilo dobro, a kasnije je sve propalo. Nema posla, nema ljudi… Prije je na desetak autobusa dnevno prolazilo ovuda, sada niti jedan. Ako nemaš auto, teško je. Za sve moram ići u Benkovac, a moram platiti 300 kuna prijevoz jer nema autobusa, priča nam stariji gospodin kojem je vidno žao što je nekadašnji biser u kanjonu Zrmanje doživio tužnu sudbinu.

– Kad ujutro sjednem u kafić, nemam kome platiti piće, uz smijeh će barba.

– A ljeti, jel ipak živne grad?, pitamo.

– Bude više ljudi, ali to je kratko. Grad se ne razvija, ono što nije uništeno ili je propalo ili samo stoji. I tako već godinama, odvraća nam barba.

A da ipak ima pozitivnog duha i nade u bolje sutra potvrđuje nam Jurica Ćurko, ravnatelj Srednje škole u Obrovcu.

Uspješni obrovački učenici

– Imamo 83 učenika u četiri smjera, opća gimnazija, ekonomist, instalater kućnih instalacija i trgovac. Svake nam je godine problem popuniti upisne kvote, ali u tome ipak uspijemo. Prije četiri, pet godina u školi je bilo 60-ak učenika, tako da sad imamo više djece, što nas veseli. Školu pohađaju, osim učenika s područja Obrovca, i djeca iz Gračaca, Zadra, Maslenice, priča Ćurko.

Prisjeća se kako je srednju školu prije 2008. godine pohađalo 180 učenika, a nakon prve krize dosta se obitelji odselilo, a isti trend nastavljen je i 2013. godine. Ipak, veći broj učenika budi nadu u pozitivne promjene.

Što se tiče nastavničkog kadra, dodaje ravnatelj, nemaju problema jer imaju stručne profesore za sve predmete. Škola nudi i izvannastavne aktivnosti koje učenici u poslijepodnevnim satima pohađaju, a najpoznatiji su po raketarstvu s kojim su u hrvatskom vrhu. Imaju i mogućnost treniranja odbojke, nogometa i taekwondoa.

– Naši učenici uspješno upisuju i željene fakultete, medicinu, stomatologiju, strojarstvo, dodaje ravnatelj.

Dječji vrtić u Obrovcu pohađa 80-ak djece što nije mala brojka za ovaj kraj koji, iako lijep, djeluje pomalo otužno. Kao da vrijeme stalo davne 1991. godine.

– Nešto se ipak kreće ovdje u gradu, stvara se pozitivna atmosfera, obnavlja se stari hotel, tu će se otvoriti radna mjesta. Ima puno prostora za razvoj turizma, to je budućnost ovog kraja. Treba dovesti ljude, zaposliti ih, potaknuti demografiju, jasan je Ćurko.

Gradskoj upravi smo uputili pitanja o projektima u tijeku, razvoju turizma, poticanju demografije, ali do zaključenja teksta nismo dobili odgovore iz Grada iz kojeg je informacije za javnost i inače teško dobiti.

Brend Luke Modrića

Najpoznatiji Obrovčanin, velikan hrvatskog i svjetskog nogometa podrijetlom je iz Zatona Obrovačkog. Tu je živio do svoje šeste godine kada se, nažalost, zbog rata morao s obitelji preseliti u Zadar.

Njegova rodna kuća stoji u ruševinama, gotovo ju je nemoguće pronaći, a u obrovačkom kraju nema nikakvog podsjetnika kako je Luka Modrić rodom iz okolice Obrovca.

Najbolji nogometaš kojeg je Hrvatska ikad imala svugdje je poznat, osim u njegovu rodnom kraju. Tamo gdje je napravio prve korake s loptom, tamo gdje se treba brendirati najbolje što hrvatski nogomet ima…