IVAN MIJOLOVIĆ: Spontana igra danas mladima nedostaje, a ona je nezamjenjiva za razvoj kreativnosti

Djeca i sport, odnosno djeca u sportu, tema je koja se može nadugačko i naširoko razglabati i prepričavati. Moderno vrijeme, veliki broj sportova koji su se približili praktički u svačiju kuću, doveli su do toga da djeca danas mogu birati u mnoštvu sportova onaj kojim se žele baviti. A isto tako, moderno vrijeme dovelo je do toga da se »moraju« baviti nečime jer je to sada »pod normalno«. Tako se, samo u Zadru, tisuće i tisuće djece svakog dana upućuju u određene dvorane ili na određene terene i malo-pomalo bruse specijalizirane vještine. Istovremeno, »obična« igrališta u njihovim kvartovima, kojih realno ne nedostaje, zjape prazna i žale za nekim nekadašnjim vremenima. Za njima malo žali i Ivan Mijolović, nekadašnji rukometni trener i trener u univerzalnoj sportskoj školi, a danas profesor tjelesne i zdravstvene kulture te se intenzivno bavi kondicijskom pripremom sportaša, kao i općom te sportskom rehabilitacijom.

Frustracije

S obzirom na tematiku razgovora, morali smo početi s »najskupljim« pitanjem – ključnom razlikom između nekadašnje i današnje djece.

– Nastojim biti pozitivan. Uvijek je postojao jaz između starijih i mlađih, i nama su, kad smo bili mladi, stariji govorili da je u njihovo vrijeme bilo bolje, isto tako i mi danas mladima govorimo da je u naše vrijeme bilo bolje. To se neće promijeniti, međutim ključna je razlika taj način odrastanja, odnosno okolnosti u kojima smo mi odrastali. Bilo je to vrijeme bez društvenih mreža, život je bio mirniji generalno. Mi smo se kao djeca nekad često znali naći u »svetoj dosadi«, jednostavno nismo znali što bismo radili. Upravo iz nje rađala se kreativnost, izmišljali smo igre kojima smo postavljali pravila »u hodu« i tako smo »ubijali« vrijeme i uživali. Općenito, svi smo stalno bili vani i upravo druženja u dvorištima, igralištima ili čemu već su nas odgajala. Što se treniranja sportova tiče, definitivno ga nije bilo u tolikoj mjeri, a i puno kasnije su se djeca upisivala – kaže Mijolović, napominjući da mladima ipak nije nestao osjećaj za okupljanje i druženje, ali kroz drugačije forme.

– Uglavnom je to kroz razne računalne igre ili društvene mreže. Zbog toga djecu, kad dođu na neki sport, nerijetko treba učiti osnovama osnova, dakle što je to aut, što je faul… Prije su se takve stvari same od sebe naučile, odnosno kroz spontanu igru.

Izostanak puke igre u slobodno vrijeme doveo je do toga da se sve mlađi i mlađi upisuju u različite sportove, što nekada nije bio slučaj.

– Došli smo od toga da djeca kreću u sportsku specijalizaciju od petog razreda osnovne škole do toga da se ona sada već specijaliziraju od pete godine života. Kako se oni sve više u tako ranoj dobi upisuju u sport, tako smo i mi stariji sve više potrebni pratiti te trendove, a zbog njih s vremenom gube onu kreativnost koju smo mi imali. Imaju je i oni, samo što u ranim fazama života bivaju stavljeni u neke sustave ili kalupe, gdje se ta kreativnost i »vic« za neki sport gube. Spontane igre, kakvu smo mi imali, više praktički i nema, a ona je nezamjenjiva. Jer u njoj nemate autoriteta poput trenera ili suca, u njoj nemate pravila ili ih sami izmišljate. Sjećam se da smo mi, kad smo bili manji, igrali košarku i gledali korake. Jesmo li ih mi ispravno dosuđivali ili ne, to je druga stvar, ali sami smo tražili način da budemo što bolji, da si pustimo mašti na volju.

Upravo upisivanje sve mlađih dovodi do toga da klubovi imaju sve više kategorija, što direktno utječe na saveze koji povećavaju natjecateljske kategorije. Tako u konačnici dolazimo do činjenice da djeca od šest ili sedam godina iz vikenda u vikend igraju svoju ligu u nekom sportu.

– Svakom ljudskom biću osnovna je potreba kretanje, iskonski nam je potrebna aktivnost, tako da uvijek će biti djece koja će trenirati. E sad, hoće li ona voljeti sport koji treniraju ili ne, to je drugo pitanje. Smatram da se sa stručnim i metodičnim kadrom, koji zna usmjeriti dijete, može postići da svako dijete zavoli sport. No djeca su danas žrtva sustava. Rezultat je jako bitan faktor od rane faze i iz njega nastaju frustracije. Nisu za to krivi niti treneri, koji su također dio nekog sustava i kojima se stavlja na leđa, od strane viših instanci, da moraju biti konkurentni s momčadi koja možda jednostavno nije dovoljno zrela. Oni osjećaju pritisak rezultata, djeca to prepoznaju, još ako ne ide sve kako treba… Nastaju problemi. U ekipnom sportu, primjerice, uvijek netko ispliva kao bolji od drugih, ali on je uglavnom više »nabrušen« na rezultat, što u konačnici donosi više frustracija nego koristi. Bilo bi bolje okrenuti se nekim drugim vrijednostima koje dobivamo, ali problem je što ih je jako malo – stava je profesor, dodajući da se zbog opće situacije i sve veće želje za uspjehom izgubio onaj istinski osjećaj što sport zapravo jest.

Gluhi telefon

– Sport danas nije usmjeren na cjelokupan razvoj osobe, više je usmjeren na profesionalizam. Sport treba oblikovati karakter za budućnost kako bismo dobili dobre, kvalitetne ljude. Talentirana djeca za neki sport uvijek će isplivati i uvijek će biti mjesta za njih pod tim suncem, ali sva je pažnja usmjerena na njih. Ovi drugi, koji možda nisu toliko talentirani, danas osjećaju sve veću gorčinu i nastaju oni izgovori da ih trener nije volio i slično. Siguran sam da to nije tako – trener je tražio rezultat zbog nekih svojih daljnjih briga, a nije se tražila radost koju sport treba proizvesti kod mladih. Isto tako, vrlo je vjerojatno nedostajalo iskrenosti. Svi mladi sportaši ili sportašice do 16. godine moraju biti jako dobro svjesni svojih vrlina i svojih mana te onda raditi na tome da te mane znaju iskoristiti na neki drugi način. Primjerice, ako netko nema jak udarac, u redu, to znači da može napraviti fintu i osloboditi prostor za nekog drugog. To je ono na čemu treneri trebaju raditi s djecom, jer kad shvate da mogu dodati nekome i kreirati priliku za gol, osjetit će zadovoljstvo i sreću.

Veliku ulogu u procesu mladih sportaša imaju njihovi roditelji, koji nerijetko bivaju i kamen spoticanja.

– Uvijek podržavam roditelje koji prate djecu i žele im uspjeh, za razliku od onih roditelja koji možda niti ne znaju što im dijete trenira. Roditelji moraju biti aktivni sudionici tog procesa, ali moraju shvatiti da su oni »samo« roditelji, a ne treneri, suci… Ponekad znaju biti nerealni u svojim ambicijama, a najveći je razlog neznanje. Oni žele puno od svog djeteta, a ne znaju što sport jest i koliko treba raditi. Tu se onda stvara pritisak na sve sudionike procesa, počevši od djece. Po meni, roditeljima treba jasno ograničiti prostor »djelovanja«. Nitko ne želi da dijete doživi neuspjeh, trener prvi, međutim niti on nije savršeno biće koje ne može pogriješiti. Žao mi je što onda zna doći do »gluhog telefona« i ispada da treneri ne doživljavaju djecu onako kako bi roditelji htjeli. Trener o njihovoj djeci promišlja i razmišlja jako puno izvan terena i na kraju postoji jasan razlog zašto netko igra cijelu utakmicu, zašto netko ne igra uopće, zašto je netko kapetan, a netko nije. Dokle god će roditelji tražiti pravdu, imat će kontraefekt. Roditelj treba biti tu kao podrška i dati svojem djetetu do znanja da ništa ne može napraviti preko noći. To onda ima pozitivan učinak na to dijete, ali i na kolektiv.

Prednji križni ligament

Uslijed svih okolnosti koje treneri susreću u razvojnom procesu prilikom rada s djecom, Mijolović tvrdi da ponekad nedostaje iskrenosti. Nije rijedak slučaj da se ona malo uspješnija djeca ističu »u nebesa« već u ranim godinama te se isključivo govori samo o vrlinama koje posjeduju. A mane…

– U natjecateljskom sportu s djecom od deset do 16 godina vi kao trener nikada ne možete znati kako će netko odigrati. To je proces sazrijevanja mladih ljudi i svatko reagira drugačije u danom trenutku. Toga trebate biti svjesni i znati da će se s vremenom oscilacije sve više smanjivati kako osoba bude sazrijevala. Samo što treneri ne smiju odstupati od osnovnih stvari, već moraju ustrajati na njima. Mogu reći na svojem primjeru – igrao sam rukomet dugi niz godina i nikada nisam bio veliki profesionalac, međutim kao mlad imao sam trenera koji je jako puno forsirao osnovnu tehniku. Kroz mlađe kategorije to mi nije donosilo puno, no s 21 godinom shvatio sam koliko sam konkretniji u donošenju odluka, baš zato jer osnovne tehničke elemente imam »izbrušene«.

Nakon dugog staža u ekipnom sportu i trenerskom pozivu, svoju je sreću Mijolović pronašao u pripremi i rehabilitaciji sportaša i sportašica. Za kraj ističe jedan vrlo poražavajući podatak.

– Posljednjih pet godina radim u kondicijskoj pripremi te sportskoj i općoj rehabilitaciji. Ima jako, jako puno posla. Svjedok sam i šokira me broj teških ozljeda kod mladih. Meni praktički na mjesečnoj bazi dolaze djeca od 12–13 godina koja su imala operaciju prednjih križnih ligamenata. Nekada jednostavno nisi mogao to slomiti, ne sjećam se da je netko tako mlad imao takvu operaciju. To jako dobro govori da se nešto krivo radi, ali za to je krivo društvo općenito. Zbog toga bi se trebali brinuti nacionalni savezi, jer će u budućnosti sve više i više djece teško stradavati. Nije poanta da kondicijski treneri, fizioterapeuti ili kineziterapeuti imaju više posla, nego da imate mlade koji će barem do 20. godine ostajati aktivni u sportu, a onda dalje ili će se posvetiti nečem drugom te imati zdrave temelje za život jer su rasli kroz sport, ili će postati profesionalni sportaši – zaključuje Mijolović.