PET GODINA OD POTRESA U PETRINJI Obnova još traje, kraj se najavljuje tek 2030.

Sekunda potresa traži godinu dana obnove. Tako kažu, tako se priča, ili je tako netko jednom rekao pa se brzo i lako ukorijenilo u narodu. Sekunda potresa traži godinu dana obnove, sjetila se te fraze i Tanja iz kioska Tiska u centru Petrinje, baš kao i Ljubica što koristi stančić, jedan od njih 128 u onih osam novoizgrađenih zgrada što ih je država dala izgraditi u Petrinji za potrebe onih kojima se stanovi i kuće još nisu obnovljene.

Sekunda potresa traži godinu dana obnove, jamačno je i premijeru Andreju Plenkoviću to bilo na pameti kada se u ponedjeljak nakon obilaska učinjenog, obnovljenog i izgrađenog u Sisku, Glini i Petrinji obratio javnosti kazavši kako bi 2030. godine kompletna obnova trebala biti završena. Arhiva novinskih tekstova otkriva da je rušilački potres magnitude od 6.2, koji je 29. prosinca 2020. pogodio Petrinju i Baniju cijelu, trajao desetak sekundi.

Petrinjski »Šarengrad«

Jedna sekunda potresa traži godinu dana obnove. To znači da smo »tek« ili »već« na pola puta do te 2030. godine, taman da ovog ponedjeljka, 29. prosinca 2025., u 12 sati i 19 minuta bude ravno pet godina od potresa koji je porušio mnogošto i odnio živote sedmoro ljudi. Petrinja je prije pet godina bila razoren grad, ali i grad u koji se slila sva dobrota što je građani ove zemlje znaju kadikad itekako iskazati. Iz Petrinje se izvještavalo svakodnevno, pričale priče o dobrim ljudima, pomagalo kako se znalo i umjelo. Pa je godinu poslije interes mrvu splasnuo dok se čekao početak obnove i dok su se mijenjali ministri.

Dvije godine kasnije, ako ne i tri, na Baniju se počelo dolaziti samo kad ministar graditeljstva Branko Bačić, prvi koji se tu u istinu ulovio posla, obilazi gradilišta, ako i tad. I ne čudi to s obzirom na to što se sve u pet godina sa svijetom dogodilo. Ma, tko je dolazio te prve dane nakon potresa vazda se tu vraća onako kako se doma vraćaju ljudi nakon duga odsustva. Drago ti bude sve, a opet čini ti se da je moglo to i bolje. Ili se putniku namjerniku samo čini da je moglo drugačije!?

Drugačija je boja kontejnera na Sajmištu, u kontejnerskom naselju. Nekada su bili bijeli, i bilo ih je više, i korisnika je bilo više. Danas je tih desetak smeđih kontejnera posve u skladu sa šarenim ‘kontejnerskim’ trgovačkim centrom kojeg Petrinjci od milja zovu Šarengrad makar je službeno to Centar novog života. Dan je siv i kišni, cestom hoda k’o mora, ali dan je radni i pomalo čudi pustoš u kontejnerskom naselju. Jedan kontejner zato ima širom otvorene prozore taman da se usudimo baciti pogled unutra. A unutra psić, shitzu što prijateljski maše repićem.

– Dobar dan – kaže nam, onako upitno, Enes Kadić.

Velimo mu tko smo i da smo tu da vidimo što se u ovih pet godina promijenilo, a on nas zove u kuću, u kontejner. Enes je iz Siska. Tamo je zgrada u kojoj je živio, srušena, kaže, skroz.

– Nikakvog pomaka nema. Čekam da se nađe neki smještaj u Sisku. Ovdje je za sada ok, uredno je, ja održavam koliko mogu samo je problem što ne daju da čovjek živi sam – priča nam Enes.

Život po kontejnerima

Kaže, naime, da ima sustanara čije navike životne teško podnosi i to je najveći, ako ne i jedini problem što se tiče smještaja. Pitamo ga čime se bavi. Kaže da tu i tamo nađe neki posao na građevini. Pet godina je on po kontejnerima raznim. U ovom je skoro dvije.

– A kad su kontejneri promijenili boju – pitamo ga.

– To su montažne kuće koje su napravili taman tako, prije dvije, dvije i pol godine – veli Enes.

Kaže da je devet kućica popunjeno. Ima i praznih. Tim ga više čudi što ga tjeraju da sustanara ima, nepoznata čovjeka. U Sisku je bio u gradskom stanu. Nema mu, veli, dalje kontejnera dok se ne riješi nešto i za takve kao što je on. Dok priča steže mu se grlo. A mlad je Enes još, tek su mu 43 godine. Tek 43, a na pitanje što će biti sutra, prekosutra odgovara: »To samo Bog zna.« Navodno će na proljeće morati korisnici iz kontejnera van, ali ne zna on gdje.

– Smijem li vas pitat’ tko vam je ovo na fotografiji – velimo, dok nas s crno bijela papira gleda lice lijepe žene.

– Pokojna mama – kaže Enes.

Veselje je njemu zato Apeks, onaj mali i srčani shitzu.

– Našao sam ga za vrijeme potresa, ovoliko je mali bio – stišće šake u malo i ništa Enes.

I Apeksu je tu negdje oko pet godina. Koliko i potresu. Koliko i životu u kontejnerima u Enesa. Van granica naselja je zato življe. Ipak je to trgovački centar, taj Centar novog života. U njega su onomad preseljeni vlasnici obrta iz srušenog gradskog centra, dok se sve ne obnovi.

Baš kao i prije koju godinu eto nas pred pekarom Edi. U red stajemo iza dvoje stranih radnika. Prodavačica s njima na engleskom o kruhu divani. Ne bi ona u novine, ali neslužbeno nam veli da je radnika svake vrste taman toliko da posla ima. Što će biti kad odu, to nitko ne zna. Nešto kupaca i posjetitelja Centru je oteo i novootvoreni trgovački kompleks na ulazu u grada, slika i prilika kakvim city centrima u velikim gradovima. A opet, čini se da su ovdje ćevapi najbolji, kad se pune kesice lepinja nose ranom zorom van i kad košta velika porcija sedam eura. U lancu pekara Edi plakat vabi na nagradnu igru. Na Badnjak treba kupiti štrucu kruha, a tko ima sreće da je baš u njegovoj štruci zlatni prsten, nosi doma i prsten i besplatan kruh!

Oživljena jezgra

Valja nama u centar, tamo gdje je sve nekako i ponajviše poleglo, gdje se najviše rušilo, gdje je starina padala kao da je od kartona. Putem vidimo da ni gradska knjižnica više nije ona kontejnerska. Gdje se preselila!? Tatjana Vrga prekida razgovor, gasi na tren mobitel, pa nas naviga. Pritom pričamo o obnovi, o gradu, o ljudima.

– Objektivno, u gradu je puno napravljeno, puno je napravljeno javnih zgrada. Evo, nasuprot nas će uskoro biti otvorena galerija »Krsto Hegedušić«, otvoren je i Centar za mlade Laura, a evo nas pred Hrvatskim domom kulture. Radi se na kulturnom polju, da se ljudi osjećaju da ovdje pripadaju i da to kreće u dobrom pravcu – govori nam Tatjana i pokazuje gdje je što.

Obnovljene su i škole, jedna nova je tu, a u obnovljenim starim secesijskim zgradama i opet djeluje Glazbena škola i Gradska knjižnica. Ako igdje zapinje, onda zapinje s obnovom kuće u kojoj njena obitelj živi, ma ne voli o tome Tatjana. Tek veli da se nada da će ove godine i ta kuća biti obnovljena zajedno s cijelom gradskom jezgrom.

– Što se tiče ljudi, ipak ima i mladih dosta. Mislim da je veliki napredak za mlade obitelji ostvaren i otvaranjem novog dijela autoceste. Bitna je ta blizina Zagreba pa da možete ostvariti sve potrebe koje čovjek ima, a da ste van velike vreve – mudro zbori Tatjana.

Lijepo o svemu govori gospođa Tatjana, ma nekako smo naslutili da možda i nije rođene Petrinjka.

– Cijeli život ste tu – pitamo.

– Nisam, samo 40 godina otkad sam se udala – smije se se ona.

– Jeste li zažalili ikad – šalimo se.

– Ljubav je to, a kad je ljubav, onda se ne žali – smije se ona.

A onda, mrvu ozbiljnije govori rođena Zadranka i ovo: »Svašta nas je zahvatilo, ali tu smo i iz lojalnosti prema kraju, iz lokalpatriotizma. Svi smo imali priliku otići, ali ako ćemo pričati o domoljublju onda je ovo jedini pravi način da se ono i iskaže.«

Bit’ će nešto

Nego, centar Petrinje. Vidi se da se radilo tu i radi, ima fasada koje uistinu blistaju, ali života još uvijek slabo ima. Ima ga nešto u gradskom parku gdje se mladost kliže. I ima ga u onom spomenutom kiosku Tiska gdje nas čeka stara prijateljica, draga Tanja.

– Tanja, u žiži ste u centru oduvijek. Što se u ovih pet godina promijenilo – pitamo je.

– Imamo neke nove zgrade, nove fasade. Bit’ će nešto – kratko će Tanja dok rješava naplatu računa što ih mušterije donose.

Pitamo Tanju je li se ikada u ovih pet godina činilo da obnova neće s mjesta ama nikad.

– Kako da ne. Evo, prođite ulicom put gore i vidjet će te da je mnogo toga nezavršeno, nezapočeto – veli.

– Ali, svejedno su svi s kojima smo do sada pričali dobre neke volje – velimo.

– Mi smo tu malo pukli, možda je to to – smije se Tanja.

Teško je, priznajemo, iz daleka vidjeti kako je uistinu ljudima u Petrinji. A opet, vidi se da se život u centar sporo vraća.

– Bit’ će bolje. Nada umire zadnja, itd, itd – smije se Tanja.

U oko nam upada lijepo obnovljeno pročelje starinske kuće. Na adresi Trg Franje Tuđmana 2 šaren dućan s lijepo uređenim izlogom. Dućan imena »Šaramondo« mogao bi biti on ovako skockan bilo gdje na svijetu, u kojoj god metropoli. Otvorili su ga Darijo Novak i Danijele Molnar, prvog rujna ove godine.

– Pošto je bila ideja da otvorimo butik za bebe i djecu, mame i trudnice, tražili smo neku lokaciju, ali isprava nije bilo ničeg. Ovo je zgrada koja se prva obnovila i koja je prva otvorena – priča nam Darijo.

Zgrada je privatno vlasništvo i u njoj su do potresa radila dva dućana. Po obnovi sve se spojilo u jedan prostor taman da bude zanimljiv mladom bračnom paru. Čim se moglo ući unutra, ušli su.

– Oboje ste odavde – pitamo.

– Ne, ja sam iz Baranje, a moja supruga je odavde. Više od 20 godina smo bili u Švicarskoj na jako lijepim poslovnim pozicijama, da bi se prije dvije godine odlučili vratiti u Hrvatsku. Sin Mateo imao je četiri godine i našli smo se pred dilemom da li da ide tamo u školu, ili ovdje. Odluku smo donijeli, prodali sve što smo imali i prije dvije godine došli ovdje da naš sin tu krene u vrtić, u školu. Došli smo u Petrinju da bi imao normalno djetinjstvo – priča Darijo.

On priča, a mi ga u čudu gledamo. Mi ga u čudu gledamo, a on spominje kako četiri kilometra od trgovine imaju i voćnjak i kuću taman da je Mateo cijeli dan na zraku, da idu u ribolov, da ima sve što vani nikada imao ne bi.

– I nije vas prije dvije godine ni obnova plašila kad ste o povratku odlučivali – pitamo.

– Ništa nas nije plašilo. Dolazili smo mi i prije na godišnji, znali što nas čeka i ništa nas nije plašilo. Baš naprotiv, vidjeli smo veliki potencijal. Sve će se obnoviti kad-tad iako malo duže traje, i bit’ će lijepo. Vratit će se ljudi, vratit će se trgovine, dućani i bit će to predivno mjesto za živjeti – u dahu će Darijo.

I evo njega i Danijele kako u najstarijoj zgradi u centru nude lijepe stvari za najmlađe. I ide ih i to tako da preko njihove web trgovina kupaca imaju iz Istre, Splita, pa i inozemstva. Usred svega čisti optimizam. Smije se Darijo, kaže takvi su oni. Optimizam….

Neće o sivilu

Malo dalje cestom ide gospođa koja je u skladu s blagdanskim dobom one Rudolfove rogove stavila na glavu. Prišla nam je da pita što se to događa u obnovljenoj zgradu u kojoj su konačno smješteni kako treba i knjižnica i glazbene škola. Drago joj je kad je čula da se premijer čeka. A što se Petrinje tiče, ona dileme nema.

– Grad nam je sve ljepši i ljepši. Nakon rata, potresa i svega mislim da je stvarno sve bolje i bolje. Vide se promjene, vidi se puno rada. Sve to košta, sve je skupo, ljudi znaju biti i nezadovoljni, ali ne može to na brzaka – ne dvoji Antonija Antolović, rođena Petrinjka.

Bilo je, priznaje, nakon potresa gadno, uopće nije dobro u tom potresu prošla.

– Ali, ide pomalo. Nema nam druge – kaže.

– I još vam je drago da dolazi premijer!? – velimo.

– On je meni drag. I učinio je puno. Iako ljudi kažu da nije, meni je. Nije nam ni prije bilo bolje, puno je tu bilo sirotinje, puno smo se patili. Ali, ide malo pomalo. I neka ne bude nekog većeg zla – jednostavno će Antonija.

Ne dijele doduše svi njen optimizam, no u diktafon o sivilu ne bi. Neslužbeno, ljuti ih štošta, recimo to što se glancaju javne ustanove, a ne zgrade i kuće. Ljuti ih što su neki stariji vlasnici kuća u centru preminuli čekajući da se njihov status riješi. »Moje vam je iskustvo takvo da mlađi i ‘prodorniji’ brže dođu na red, a stariji neće nikada«, kaže nam gospođa u jednoj velikoj samoposluzi. No, evo se i ona spominje one kako sekunda potresa traži godinu dana obnove. Nije znanstveno, ali je za neke utješno, koliko za druge poražavajuće.

Zarobi čovjeka Petrinja, odvuku ga puti kojima je gazio u ovih pet godina za posjeta, taman da zaboravi koliko je u prosincu dan kratak i koliko vremena više i nema za poći u Glinu, Majske poljane, sva ta sela i zaseoke što ih je potres obilježio za vazda. To će sve u novu neku priču.

Dobri, dragi ljudi

Vremena zato ima da se pođe do onih novih zgrada usred Petrinje u kojim žive oni koji svom domu još ne mogu. Mi na zvono, na vrata izlazi poznato lice i odmah nas prepozna.

– Vi ste mene spojili s ministrom Bačićem – kaže Ljubica Radosović.

Poletjela je i članak naći, ali ne ide u toj šumi registratora. Ima ona sliku članka u mobitelu. A sjećamo se i sami kako smo se prije koju godinu sreli u kontejnerskom naselju u Petrinji i kako smo joj obećali da ćemo je spojiti s ministrom čim ga u u Glini vidimo. I pomogao je ministar, premda je svejedno iz kontejnera morala seliti na par adresa prije nego je zgrada sagrađena. Ne bi ona u novine, ni sliku, ni ništa, a ako mora neka je samo malo i to zbog nas iz Novog lista. Dobro je u stanu sve, ali ona sanja povratak u svoje, u jedinu imovinu što je ima. U taj čas na televiziji taman kreću Vijesti u podne. Evo premijera pred novinarima u Sisku. Ljubica brzo pojačava ton taman da dobro čuje premijera kako kaže da će obnova biti kompletno gotova 2030. godine.

– Onda se vidimo 2030. godine u vašem stanu – velimo.

Uzdahne na to Ljubica kao da u to baš i ne vjeruje.

U pizzeriji Pablo’s odmah po potresu Marin Vanjak je dovezao najmoderniju peć da pizze peče danonoćno svima. I evo peć sjajno radi još uvijek, makar je danas opslužuju neki drugi ljudi. Čini se, posluje se dobro.

– Puno je radnika, vidjet ćemo što će biti kad odu – veli nam osoblje.

Kolegica Slađana Marković, novinarka Petrinjskog radija, kaže da se ljudi ipak pomalo vraćaju u Petrinju. I kaže da su Petrinjci i Petrinjke još uvijek taman u takvom stanju da ih svaka dobra sitnica razveseli, onako kako su njih na radiju razveselili novi prostori u obnovljenom Pučkom otvorenom učilištu Hrvatski dom. Samo, kaže ona i to da će nakon svega na red doći i pitanje gospodarstva, koje i nije u bogzna kakvom stanju. A onda… Onda će Petrinja biti posve nalik ostatku zemlje i to će, makar na tren, biti zapravo posve dobra vijest.

Petrinja, koji dan prije nego se napuni ravno pet godina od razornog potresa.

– Nismo vas ni sa čim stigli ponudit – trči za nama Slađana.

Petrinja i njeni dobri, dragi ljudi. To se u ovih pet godina nije promijenilo baš nimalo.

Knjižnica do proljeća, i po svim standardima

Ako može ministarska svita u posjet obnovljenoj Glazbenoj školi, možemo i mi starom znancu u Gradsku knjižnicu i čitaonicu što s Glazbenom školom u istom objektu, u obnovljenoj staroj osnovnoj školi, djeluje. Zadovoljan ravnatelj Ante Mrgan što knjige više nisu u kontejnerima.

– Uspjeli smo konačno dobiti prostor za knjižnicu, nakon zapravo 70 godina koliko nismo bili u adekvatnom prostoru. Sada je to onih 1.000 kvadrata po standardu za narodne knjižnice našeg tipa. Sada ćemo konačno biti prava knjižnica. Uvijek smo bili, a sad ćemo biti još bolji – sa smiješkom Ante.

Ovo je, ne sumnja on, prilika da krene knjižnica ispočetka. To pak znači da moraju svaku knjigu preko ruke prevrnuti, naljepnice nove im zalijepit. Tako jedno 50.000 puta. Pa će otvorena biti knjižnica nova na proljeće. A kakve su ljudi volje?

– Nije još sve završeno, ali biti će. Možda nije nađen dobar kompromis između ustanova i kuća, odnosno zgrada da bi se ljudi vratili. Kreće sada i obnova zgrada i život će se vratiti u centar – uvjeren je ravnatelj.