Hana Jušić o svom novom filmu: 'Uvijek sam htjela snimiti film u kojem ću prikazati "westernovski" krajolik Dalmacije'

Predstavnica novije generacije hrvatskih redatelja Hana Jušić stigla je na zadarsku premijeru svog filma »Bog neće pomoći«. Film je prikazan u Providurovoj palači u organizaciji Kino Zone, a može se pogledati i u Multiplexima diljem Hrvatske, ali i manjim art kinima.

Radnja filma vrti se oko misteriozne Čileanke koja dolazi u zabačenu dalmatinsku sredinu kako bi obavijestila obitelj da je ona udovica njihovog rođaka koji je nesretno preminuo. No, priču dodatno komplicira činjenica da ne govore istim jezikom, ali zato na snazi dobiva onaj vizualni.

Film traje gotovo dva i pol sata te predstavlja sporiju kinematografsku poetiku, ali radnja se prati od samog početka do kraja u jednom dahu. Mlada redateljica Jušić uvlači nas u priču gotovo hipnotički s dojmljivim scenama surovog dalmatinskog pjezaža, piktoresnim kamenim kućama, životinjama i stočarima, ujedno dočaravajući gotovo opipljivu atmosferu prirode pod naletima snažne bure ili, pak, tmurnog neba pred oluju. Atmosferičnosti dodatno pridonosi i difuzno svjetlo kroz dominantne scene oblačnog neba i noćnih scena u kojima je glavni izvor svjetla vatra. Svi ti elementi idu u prilog samoj radnji ove drame u kojoj vrsna redateljica radnju gradi polako, suptilno brišući granice između onoga što je stvarno, a što nije, unoseći i elemente misterije.

Dalmatinsko podneblje

Kako to biva s redateljima, obično pogledaju premijeru, pretpremijeru i puste da film ide dalje. Tako je redateljica Jušić nakon zadarske projekcije otkrila za naš list kako je posljednji put gledala ovaj film na Consorso Internazionale na 78. Filmskom festivalu u festivalu u Locarnu. Upravo je na tom festivalu, sa scenaristicom Ankicom Jurić Tilić, osvojila nagradu Leopard za najbolje glumačko ostvarenje za glavne uloge koje su utjelovile glumice Manuela Martelli i Ana Marija Veselčić.

– Film sam gledala toliko puta radeći njemu, a posljednji put sam ga gledala na primjeri u Locarni samo zato jer sam htjela vidjeti kako izgleda na velikom ekranu i kakve će biti reakcije gledatelja. Sada sam u fazi gdje putujem s filmom i govorim o njemu nakon projekcija. Osjećam se kao da sam na medenom mjesecu gdje ne moram ništa raditi, osim putovati, započela je mlada redateljica.

Radnja filma smještena je u dalmatinskom podneblju u jednu zabačenu, konzervativnu sredinu. Takav motiv može se vidjeti i u filmovima Vinka Brešana, a provlači se i u novoj RTL-ovoj seriji »Divlje pčele« u kojoj glavnu junakinju tumači upravo glumica Ana Marija Veselčić.

– Dalmatinsko podneblje mi je blisko budući da sam podrijetlom iz Šibenika, a iz istog grada dolazi i Brešan. Dalmatinski mentalitet, kao i sam krajolik jako je filmičan. Oduvijek sam sanjala o tome kako ću snimiti jedan takav film u kojem ću prikazati taj »westernovski« krajolik i jako sam sretna što sam to konačno ostvarila, rekla je Jušić te otkrila kako je film sniman na planini Svilaji, dalmatinskom zaleđu između Knina i Vrlike, ali i na otoku Krku.

Za film, u kojem glavnu junakinju igra Čileanka, inspirirala ju je upravo čileanska glumica Martelli u kojoj je prepoznala nevjerojatnu karizmu.

– Podsjetila me na to kako su Hrvati imali veliku emigraciju u Čile. Iz toga mi je proizašla ideja da jedna Čileanka dođe u Hrvatsku, odnosno da napravim nekakvu inverziju i da ona pritom ne zna jezik i kako će se snaći u svemu tome. Potom mi se nametnula ideja da to bude upravo udovica Hrvata koji je emigrirao u Čile. I polako sam oko toga počela graditi priču o udovici koja dolazi u crnoj haljini u dalmatinsko zaleđe obavijesti obitelj o njegovoj smrti, objasnila je nagrađivana redateljica.

Elementi misterije i horora

Film se žanrovski može okarakterizirati kao drama. Međutim, nosi i elemente misterije i pomalo horora, što nije često u domaćoj kinematografiji.

– Htjela sam očijukati sa žanrom horora, ali nipošto da se prelije u to. Kod horora mi je najdraže kad postoji samo neka naznaka nekakve tihe jeze i nečeg stravičnog i mračnog u pozadini, ali nikada direktno, ili da se na kraju objasni je li ona vještica ili nije. Filmskim sredstvima sam htjela stvoriti taj neki osjećaj, ali ne i ponuditi odgovor, kazala je Jušić otkrivši kako je znakoviti naslov filma posudila od zbirke poezije Marka Pogačara.

Od njezinog prvog dugometražnog filma »Ne gledaj mi u pijat« iz 2016. godine do ovoga je prošlo devet godina. Uspoređujući ta dva filma, otkriva kako je htjela napraviti svojevrsni odmak u smislu pojednostavljivanja stvari, iako je ponovno glavni lik ženski.

– U mom prvom dugometražnom filmu radnja se vrti oko urbane priče i mlade žene koja se snalazi u gradu. Nekako je više uronjen u sadašnji trenutak i dokumentaristički režiran. Kod ovog drugog sam fokus više stavila na stilizaciju i žanr. Osim drame, željela sam da ima malo ostalih žanrovskih elemenata poput horora i trilera, odnosno da nije samo neka socijalna drama, pojasnila je redateljica.

Osim ova dva filma, zanat je prethodno brusila i na brojnim kratkometražnim filmovima. Sudjelovala je i u stvaranju hrvatskih dječjih pustolovnih filmova koji su obilježili 2010-e. Među njima se ističe »Misteriozni dječak« iz 2013. i »Uzbuna na Zelenom vrhu« iz 2017. godine. Iskustvo rada na tim filmovima opisuje kao pravi užitak, a ujedno i odmak u lakše teme.

U razgovoru smo se dotaknuli i hrvatske kinematografije o kojoj se u posljednje vrijeme dosta priča, pogotovo nakon »Čovjeka koji nije mogao šutjeti« koji je bio nominiran za Oscara i osvojio Zlatnu palmu.

– Drago mi je da su svjetski selektori i kritičari usmjereni nas. Pogotovo zato što je, moramo biti svjesni, film koji se bavi ratom za hrvatske autore još uvijek nešto s čime bismo se mogli probiti u svijet svjetskih festivala. Porazno je što još uvijek trebamo raditi takvu tematiku, kazala je Jušić te dodala kako bi od novijih domaćih filmova izdvojila »Fiume o morte« Igora Bezinovića, kojeg su Zadrani također imali priliku nedavno gledati u sklopu Kino Zone, ali i nešto raniji »Zbornica« Sonje Tarokić.

Proces stvaranja

Što se tiče konkretnih uzora u svijetu kinematografije, otkrila je i neke od redatelja koji su ostavili poseban trag na nju. Premda, kako navodi, ne može reći da ima samo jednog najdražeg redatelja ili film.

– Jako volim filmove Michaela Cimina kao što su »Lovac na jelene« i »Heaven’s Gate«. Također, volim filmove Terrencea Malicka i Kelly Reinhardt. To su možda neki od filmova koji su utjecali na mene, iskreno će Jušić dok je od novijih, suvremenih autora istaknula film »Only rest in the storm« portugalskog redatelja Pedra Pinha, kao i njegov raniji film »Tvornica ničega«.

Osim što je magistrirala filmsku i TV režiju, diplomirala je i komparativnu književnost. S obzirom na njezinu naobrazbu, upitali smo koliko crpi nadahnuće iz književnosti.

– Inspiraciju crpim iz više izvora. Naravno, jako puno čitam. Prije sam puno više gledala filmove, sada malo manje. No, trudim se gledati što više mogu. I naravno, ponekad »ukradem« neki motiv iz knjiga ili filmova koji su me nadahnuli, kazala je mlada filmašica te dodala kako joj isto tako nepresušan izvor inspiracije predstavljaju i – ljudi.

– Nekako uvijek krećem pisati film upravo oko likova. Prvenstveno priču gradim oko likova. Zapravo nikada ne krećem od tog narativnog trenutka. Uvijek pokušavam stvoriti to da radnja proizađe iz samih likova, bilo to iz knjiga, stvarnosti ili, pak, iz filmova. To su kao nekakvi moji mali »frankenštajni« koje onda stavim sve na jedno mjesto i vidim gdje će me to odvesti, iskreno će Jušić.

Bez ograničenja

Na pitanje što za nju znači film ili slika u pokretu otkriva kako nema neku posebnu filozofiju. No, iskoristila je priliku da podijeli svoja razmišljanja o odnosu serija i filmova.

– Uvjerenja sam da serije ne mogu zamijeniti film. U redu, možda serije sada jesu već na nekom zalazu, ali mislim da su na neki način napravile nepopravljivu štetu u recepciji toga kako ljudi gledaju filmove. Na neki način su makle po strani neki estetski doživljaj slike u pokretu i tog audio-vizualnog dijela, stavljanjem fokusa upravo na radnju i likove, a gdje nerijetko izostaje taj dio koji se gaji u filmu, jasna je Jušić te naglašava kako joj je važno da filmske scene sa sobom uvijek nose neku određenu atmosferu, i to prvenstveno zbog estetskog užitka.

Tako se i u svom najnovijem filmu »Bog neće pomoći« donosi mnoštvo totala pa do krupnih kadrova surovog krškog dalmatinskog krajolika, koji osim osjetila vida i sluha, bude i ostala osjetila. Gledajući film može se gotovo osjetiti hladnoća planinskog kraja, ali i udahnuti svjež zrak.

Jušić je jedna od onih redateljica koja se zasigurno ne libi raditi i govoriti ono što želi, što neupitno iziskuje i hrabrost. No, usprkos svom osebujnom izričaju, ističe kako do sada nikada u svom radu nije osjetila nikakvu vrstu ograničenja.

– Nisam nikada osjetila nikakvu vrstu ograničenja. Nadam se da i neću. Također, nadam se da se Hrvatska neće okrenuti u tom smjeru. U smjeru u kojem bi se kultura centralizirala. Vjerujem da se kultura treba baviti nekim određenim temama, jasna je redateljica koja u ovom filmu, između ostalog, otvara i temu patrijarhata, religije, odnosa prema ženama, ali i ženskog otpora istome.

U njezinim filmovima ženski likovi su neupitno glavne nositeljice priče. U tom kontekstu, razmišljajući idejno o svom trećem dugometražnom filmu, planira ostati dosljedna tom tonu.

– Radnja mog sljedećeg filma bit će smještena u prostor kazališta, a fokus će, naravno, ponovno biti na ženi kao glavnoj junakinji, najavila je perspektivna redateljica Jušić dodajući kako se nada da će joj za taj film trebati manje vremena, budući da je između prvog i drugog prošlo devet godina.

O autorici

Hana Jušić magistrirala je filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu 2007. godine. Do sada je napisala i režirala nekoliko kratkih igranih i dokumentarnih filmova prikazanih na studentskim, ali i na značajnim europskim festivalima. Potpisala je kratke filmove »Zimica« (međunarodna premijera u natjecateljskom programu uglednog festivalu u Oberhousenu), »Mušice, krpelji i pčele«, nagrađen Oktavijanom i nagradom Jelene Rajković i »Terarij«, nagrađen Oktavijanom za igrani film te nagradom Zlatna kolica u okviru ZFF-a. Napisala je scenarij za dugometražni igrani film »Zagonetni dječak« redatelja Dražena Žarkovića.

»Ne gledaj mi u pijat« njen je prvi dugometražni igrani film u svojstvu scenaristice i redateljice. Projekt je razvijan u okviru ugledne scenarističke radionice TorinoFilmLab (programi Script & Pitch i TFL-FrameWork), a premijerno je prikazan u okviru Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji, gdje je potom osvojio Nagradu FEDEORA-e za najbolji europski film i nakon toga još više od 30 filmskih nagrada. Njezin drugi dugometražni film »Bog neće pomoći« objavljen je ove godine.