MISTO MOJE (32) Vlašići su raj na zemlji, raj koji su pokupovali stranci

Dobro jutro, barba, di je ode škola, upitam prolaznika dok šetamo uskim ulicama Vlašića, omeđenim suhozidima, u društvu paške bure koja štipa za obraze, jer Google Maps nikad neće biti bolji vodič od lokalaca.

– Ma koga to briga za školu s tri učenika, odgovara spremno gospodin i u samo jednoj rečenici opiše pošast bijele kuge koja očito nije zaobišla ni ovo pitoreskno mjesto, usprkos svim potencijalima, odličnoj lokaciji i idiličnoj prirodi, a i bogatoj povijesti.

Ipak, vodi nas do škole, a usput pretresamo razloge prazne škole i sve što ovom mjestu nedostaje, zaključujući kako, nažalost, Vlašići nisu iznimka, već pravilo. Gotovo sva manja mjesta, bila ona uz more ili ne, nude sve manje mogućnosti, pa mladi gravitiraju prema većim gradovima ili još tužnije – bijelom svijetu.

– Prije se čuvala tradicija, kultura, sve je bilo, što bi se reklo, po starinski. Veselo je bilo… I sad, sad su ti stari umrli, mladi su otišli. Evo, ja imam tri kćeri, sve završile fakultete, jedna je u Berlinu, jedna u Nizozemskoj, a jedna u Zadru. Ne mogu ja utjecati na to, sve je to politika, država je istjerala svoje. Hrvatska nema strategije za ostanak. Sad su tu stranci, nema više puno domaćih, govori Jandre Šarić i dodaje kako ljudi rade uglavnom u Pagu ili Zadru, dok se one koji se bave ovčarstvom može nabrojati na prste jedne ruke.

Izumrlo mjesto

Stranci su, nastavlja Šarić, sve pokupovali, izbetonirali, dok institucije šute. On je po struci pomorac pa napominje kako mi kamo god da odemo, moramo poštovati pravila zemlje u koju dolazimo, dok je kod nas, ocjenjuje, bezakonje.

– I tako, sad imamo izumrlo mjesto, naseljavaju stranci. I tako je od Istre do Dubrovnika. I nikome ništa. Neće biti bolje jer smo potkupljivi i jer nam je svatko bolji nego naš. Sve se vrti oko novca i oko interesa, dodaje Šarić.

A uvijek se nadao kako će biti bolje, pa i onda kad je kao dragovoljac krenuo u Domovinski rat. Danas nailazi na zatvorena vrata, liječnika čeka po godinu dana… I zaključuje da »bolje sutra« ipak ne postoji.

A kad smo već kod osnovnog preduvjeta za iole kvalitetan život, zdravstvene skrbi, prostorije pokraj škole najbolja su slika stanja. Naime, prije desetak godina u te je prostorije dolazio liječnik, a sad su prazne, nezaštićene, skladište za stare hladnjake i slično. Djeci pred nosom, doslovno.

– Ovo je odraz naše kulture, našeg stava. Ja ovdje živim, ali to je tako. Ovako će stat’ dok ne dođe neki stranac i kupi… Pokušavao sam ja apelirati, ali nitko me ne sluša, govori Šarić i sliježe ramenima.

– Mi smo zadnja podrepina Grada Paga, ističe naš iskreni sugovornik.

Preko puta škole je pansion u kojem ljeti borave Hrvati iz Mađarske, saznajemo od Šarića, a prije Domovinskog rata je to bilo vlasništvo novosadskog SUP-a (Strukovnog udruženja policije).

– Deru se kad dođu, piju, ništa ne poštuju, jako me to nervira. A što je najgore, tu dolje, ispod igrališta idu otpadne vode. Bilo je to i prije, ali ‘ko je prije mogao Novosađanima doći. Znači, kanalizacija ide od odmarališta sve do livade. Zvao sam policiju, ma htio sam ja zvat i medije, ali kad sam htio okupiti mještane, nitko ništa. Ma, sve smo dali, sve smo prodali, naše smo potjerali, govori Šarić, a njegove riječi potvrđuju napuštene i zapuštene kuće.

Nekadašnja ordinacija odraz stanja zdravstva na otoku

Doseljavanje i prezimena

Naravno, ima i predivnih kuća s divnim dvorištima, kao i kuća za odmor, sve ukrašeno kamenjarom i biljem specifičnim za ovaj otok, poseban otok na kojem možda ipak ima nade. Kako saznajemo od Josipe Žunić, u Vlašićima nije sve tako sivo, zapravo u zadnje vrijeme mlade obitelji ostaju i imali su pravi »baby boom«. No, točno je da je u školi, u sva četiri razreda, tek troje učenika, ovi mališani su mlađi i tek će u budućnosti svojim smijehom ispuniti školske hodnike, kao i sportsko te dječje igralište u blizini, potpuno uređeno.

Optimističan je i 27-godišnji Bruno Dobrila koji je ostao u svom mjestu jer je – obiteljsko. Sigurno i bez ikakvog straha. Ljeti je, kaže, živo, a jesen i zima donose pustoš, no Pag im je, sa svim potrebnim sadržajima, blizu.

– Svi smo ponosni na našu plažu, usudio bih se reći da je najljepša na otoku. Imamo i bogatu povijest, crkva sv. Jeronima datira u 7. stoljeće, jako stara crkva, a lijevo su stari ostatci, kazuje ponosno Dobrila.

Govoreći o povijesti mjesta, valja se osvrnuti i na sam naziv. Jedna je teorija da je naziv Vlašići izvedenica od ‘vlah’, od riječi koja je u drevnoj hrvatskoj državi označavala romanskog stočara, pastira, a Dobrila nam priča da je od starijih čuo da se prva obitelj koja je bila ovdje prezivala Vlašić, kao i atletičarka Blanka ili pak nogometaš Nikola. I tako je mjesto dobilo ime.

Danas su prezimena drukčija, najčešća su Radan, Žunić, Alaburić, Tresoglavić, Komadina, Mandičić, Zekanović, Glavan, Zekić…

– Teško je reći odakle su sve ljudi dolazili, ima svega, i bodula, i s Velebita, i iz Like… Mi govorimo štokavicom, dodaje Dobrila.

A koliko je ovo specifičan govor, potvrđuje i djelić objave Udruge Paške starine, udruge kojoj je cilj promicanje, obnova i održavanje prirodne i kulturne baštine grada i otoka Paga, koji govori upravo o doseljavanju i utjecaju migracija na narječje.

Cesta zvana čežnja

– Vlašići su danas selo u kome se krez kraj 18. i celi 19. vik doseljava veli broj judi iz Ravnih kotarov i podvelebitskog kraja, tako da se stari čakavski govor Vlašića do pocetka 19. vika ki je osta zabilježen u Vlašićanskin brašćinamin, znatno poca gubit, da bi danas posta u veloj miri štokavski govor sa primjesama čakavskog. Vlašići su bili malo selo, od 1658. do 1824. broj stanovnika varira od 75 do 80 judi, da bi većin doseljavanjen selo oživilo i prostrano Vlašićansko poje se boje i u potpunosti obradilo, ali kaj ca smo rekli to je dovelo do minjanja govora tada domicilnog stanovništva (…), navodi se u jednoj od objava Paških starina na društvenim mrežama.

A doseljava se i dandanas, doduše zbog mira koje ovo mjesto pruža. Ivica Kamber je, kako kaže sam za sebe, »dotepenac« koji ima vikendicu u susjednom zaseoku Smokvica već 47 godina, a sada tu živi za stalno.

– Umrla mi je žena, ostao sam sam, a ode mi je lijepo, bavim se i ribolovom. Imam veliki voćnjak u Sv. Ivanu Zelini. Lijepo mi je, ali Grad Pag nam je odavno obećao cestu, ceste nema ni dandanas. Ljudi razbijaju auta, turisti nose djecu u naručju i guraju kolica po makadamu, ne mogu doći do plaže, upozorava Kamber na stanje u Smokvici u kojoj ima 14, 15 kuća, a asfalta – nema.

– Prema vikendašima su nemarni, samo žele uzimati novac. Nije pošteno. Čekamo cestu 46 godina, ističe Kamber.

Tko čeka, kaže stara uzrečica, taj i dočeka. U međuvremenu, u Vlašićima uživaju vodeći se parolom »malo mi za sriću triba«. Za starije je, čini se, život uvijek znatno jednostavniji, pa 85-godišnja gospođa uživa sa svoje dvije ovčice.

– Prije mi je bilo bolje jer sam bila mlađa i zdravija. A, dobro je i sad, ranka moja, kratko odgovori i nastavi za svojim ljubimicama.

Ambasador otoka

A kao šećer na kraju obilaska, koji ne uključuje kafiće ni trgovine jer zimi ne rade, na plaži koja izgleda kao raj na zemlji susrećemo najpoznatijeg ljubimca na otoku Pagu, ako ne i šire – dalmatinca Paga i njegovu svestranu vlasnicu Kristinu Alaburić, osnivačicu Udruge Kissa. Pago je zvijezda jumbo plakata, modnih kampanja i društvenih mreža, čak i glavni junak dječje slikovnice »Priča o Pagu«, pojavio se i u medijima poput Croatia Weeka, a snimao ga je i BBC te je proglašen ambasadorom otoka. Ovog jutra se vozao na SUP-u s vlasnicom, u božićnom ruhu. Oboje itekako uživaju u prirodi i u svojim Vlašićima te provode razne aktivnosti.

– Mi ovdje živimo cijelu godinu i radimo cijelu godinu. Živjela sam u Zadru, no u Zadru je sve manje prirode, a ja volim prirodu i mir, ističe Alaburić te zaplovi s Pagom na SUP-u.

Zaista, ovo je oaza mira, kristalno čistog mora, izgleda kao idealno mjesto za odrastanje. No, iako je Pag udaljen oko pola sata, Zadar 45 minuta, ipak ne bi bilo naodmet da u mjestu bude više sadržaja, da bar jedan kafić i trgovina rade zimi. Naša manja mjesta na obali nisu (samo) rezervirana za turiste, ljudi tu žive svaki dan, prkoseći jednako i buri i svakodnevnim izazovima, a korijenje je ljubav prema mjestu, bilo da su se tu rodili, bilo da su ga, opet iz silne ljubavi, odabrali.

Ivica Kamber

Jandre Šarić

Hrvati iz Mađarske

U Vlašićima se nalazi i Dom Zajednice Hrvata iz Mađarske u kojem se odvijaju različiti kulturni programi.

– To je za nas veliki plus, podižu mjesto na višu razinu. Dolazi i moj veliki prijatelj, Ivan Gugan, predsjednik Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske, ističe Bruno Dobrila.

Jandre Šarić

Udruga Volim Vlašići

Udruga Volim Vlašići osnovana je 2015. godine s ciljem očuvanja prirode, promicanja ekološke proizvodnje i održivog razvoja. Od svojih početaka, udruga okuplja ljubitelje prirode, lokalne entuzijaste i sve koji dijele viziju održivog i boljeg života u Vlašićima.
Vođeni ljubavlju prema ovom jedinstvenom mjestu, članovi udruge posvećeni su zaštiti prirodnih ljepota, očuvanju tradicije i kulturne baštine te stvaranju uvjeta za zdraviji i kvalitetniji život u lokalnoj zajednici. Svojim radom nastoje inspirirati i educirati, posebice mlade i djecu, o važnosti ekologije i održivog razvoja, potičući ih da budu aktivni sudionici u očuvanju našeg zajedničkog okoliša.
Kroz razne projekte, manifestacije, radionice, ekološke akcije čišćenja i suradnju s domaćim i međunarodnim partnerima, rade na stvaranju održive budućnosti za Vlašiće, otok Pag i šire.