Daria Lorenci Flatz: Kazalište je naš dom

U Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar gostovala je predstava »Da sam ptica«, dirljiva i snažna priča o dvoje ljudi koji početkom devedesetih bježe iz opkoljenog Sarajeva i u Beču pokušavaju pronaći novi dom, novu sigurnost i novi početak. Uloge Mirne i Amira nose Daria Lorenci Flatz i Tarik Filipović, pod redateljskom palicom Arije Rizvić, a tekst Nikoline Bogdanović nastao je prema stvarnim svjedočanstvima izbjeglica.

Predstava otvara pitanja identiteta, gubitka i nade, ali i podsjeća koliko je ljudima, čak i u najtežim okolnostima, potrebno malo da se iznova ukorijene ljubav, blizina i prilika da ih netko čuje.

Daria Lorenci Flatz, jedna od najistaknutijih glumačkih osobnosti svoje generacije, Mirnu ne igra kao lik »izvana«, nego kao iskustvo koje već pripada i njoj i mnogima koji su odrasli uz priče svojih roditelja. U razgovoru za naš list otkriva kako je proces rada bio gotovo terapijski za cijelu ekipu, koliko je važno govoriti o ratnim i izbjegličkim sudbinama, ali i zašto vjeruje da kazalište ne mijenja ljude, nego samo produbljuje ono što već postoji u nama.

Terapijski proces

Predstava »Da sam ptica« govori o ratu, gubitku i ljubavi, ali i o pokušaju da se iznova pronađe život. Kako ste vi pronašli Mirnu u sebi, što vas je najviše dotaknulo kod toga lika?

– Iskreno, nisam »tražila Mirnu u sebi« na neki poseban način. Riječ je o materijalu koji nam je svima bio blizak. To su, na neki način, naše autobiografske priče – ili priče naših roditelja. Svi smo dijelili dijelove te sudbine, pa smo predstavu gradili iz vlastitih iskustava. Zato se Mirna nije »tražila«, nego je jednostavno izašla iz onoga što već nosimo u sebi.

Budući da je dramatizirani materijal proizašao iz stvarnih svjedočanstava izbjeglica, jeste li osjećali dodatnu odgovornost u načinu kako pristupate liku?

– Ne bih rekla da igram tuđu istinu. To je, zapravo, i moja istina. Ne radimo ovdje o konkretnim povijesnim osobama pa da postoji obaveza vjerne rekonstrukcije nečijeg lika i da moram paziti da ne razočaram nečije sjećanje. Ovdje je riječ o iskustvu koje dijelimo i koje smo imali potrebu iznijeti iz sebe. Taj je materijal blizak svima nama koji smo na njemu radili – i zato nam je bio važan.

Kako vam je bilo surađivati s mladom redateljicom Arijom Rizvić?

– Suradnja s Arijom bila je jako lijepa. U tom smo procesu već četiri godine, a kad smo počeli raditi predstavu, zapravo je nisam poznavala. Vrlo brzo postalo je jasno da dijelimo isto emotivno polazište – Arija i njezini roditelji prošli su slična iskustva kao i mnogi o kojima predstava govori. Zbog toga je za sve nas taj proces imao i terapijski karakter. Imali smo zajedničku želju odati počast tim sudbinama – našim i sudbinama naših roditelja – i kroz to smo se, naravno, zbližili.

Kako ste gradili odnos s Tarikom Filipovićem? Što vam je u toj partnerskoj dinamici bilo najvažnije?

– Gradili smo ga kao i svaki glumački odnos. Dođeš sa svojim replikama, nastojiš ih izgovoriti što uvjerljivije i kroz taj proces počinješ se povezivati s partnerom – u ovom slučaju s Tarikom. S vremenom se razvija suigra, koja iz izvedbe u izvedbu raste. Otkrivaš što je njemu važno, što je tebi važno, gdje se susrećete i kako zajedno možete rasti unutar scene.

Tema koja traje

Budući da je radnja predstave smještena u iskustvo izbjeglištva, koliko vam je važno da se o takvim temama i dalje govori na sceni?

– Mislim da je iznimno važno govoriti o temama rata i izbjeglištva, jer su to, nažalost, iskustva koja ne zastarijevaju. U svakom trenutku, negdje na svijetu, netko prolazi kroz isto. Nikad ne znamo kada se nešto slično može ponoviti – nadamo se da neće, ali važno je biti svjestan i senzibilizirati sebe i mlađe generacije, koje to, srećom, možda nisu proživjele. Pogotovo jer izbjeglice dolaze i k nama, kao što su nam sada došli ljudi iz Ukrajine. Nadamo se da se takve stvari više nikada neće događati, ali poznavajući ljudsku povijest i prateći svjetsku politiku, bojim se da će ovo i dalje biti tema o kojoj ćemo morati govoriti.

Često se kaže da umjetnost može probuditi empatiju koju društvo gubi. Vjerujete li da kazalište može mijenjati način na koji gledamo sebe i druge?

– Ne mislim da kazalište ili umjetnost mogu bitno promijeniti način na koji gledamo sebe i druge. Ljudi se, u principu, vrlo teško mijenjaju. Mislim da umjetnost prije služi tome da u publici probudi nešto što već postoji – iskustvo koje smo prošli, emociju koju prepoznamo, misao koja nam se vrati. I to može djelovati terapijski, i na gledatelja i na nas koji igramo. Zato ljudi najčešće i biraju teme koje ih se osobno tiču, bilo u kazalištu, filmovima ili knjigama. Oni koji o nekoj temi ne znaju ništa i nemaju za nju unutarnjeg senzora uglavnom neće biti duboko dirnuti predstavom. Naravno, postoje iznimke – postoje otvoreni ljudi koji dolaze da bi učili, širili vidike – ali mislim da je takvih malo.

Drugim riječima, moje iskustvo je da se empatija budi u onima koji je već imaju. A oni koji je nemaju, teško će je steći samo gledajući predstavu. To se puno više može oblikovati u odgojnom smislu – zato djeci treba otvarati teme, s njima razgovarati, raditi. Kod odraslih, ako je netko već zatvoren, nesklon dijalogu i suosjećanju, malo je vjerojatno da će ga kazalište »pretvoriti« u empatičnu osobu. Takvi, uostalom, najčešće ni ne dolaze u kazalište.

Kao umjetnica i majka, kako pronalazite ravnotežu između stvarnog života i onog na sceni? Prelijevaju li se ti svjetovi jedan u drugi?

– Ne, zapravo imam svoj privatni i svoj profesionalni život, kao i svatko drugi. Dođete s posla kući – i to je to. Naravno, ako vas je nešto na poslu jako uznemirilo, potreslo ili iscrpilo, normalno je da će se »eho« toga prenijeti i u vaš dom, barem dok vas ne prođe. U tom smislu, naš posao se ne razlikuje puno od drugih. Jasno, neka zanimanja su monotonija, pa se možda i ta dosada prelije u privatni život. Tako da ne mislim da smo mi umjetnici neka posebna kategorija.

Ipak, postoje određene specifičnosti – naš posao uključuje intenzivan rad s emocijama i »psihološke vratolomije« koje drugi možda ne doživljavaju tako često ili u toj mjeri. Ali u osnovi, i kod nas je sve prilično slično kao i kod drugih ljudi.

Život kao učitelj

Osim što igrate u kazalištu, nije vam stran ni film. Gdje se osjećate najviše »doma«?

– Najviše volim kombinirati sve – kazalište, film, televiziju i pedagoški rad. I tako već godinama funkcioniram. Ta raznovrsnost me ispunjava i baš u njoj osjećam svoj pravi prostor.

Može li kazalište biti oblik doma? Mjesto gdje čovjek barem na trenutak može pronaći pripadnost i utjehu?

– Naravno da kazalište može biti dom – i sigurno jest. Kada ste mladi, to je često prvo mjesto gdje nalazite utjehu i bijeg od svijeta koji vam se čini težak, neshvatljiv ili surov. Umjetnici su obično senzibilnije duše, osjetljiviji, pa nam je ponekad teže nositi se sa stvarnošću. Zato imamo potrebu govoriti o svijetu, razumjeti ga i izražavati se kroz njega. A kad ste okruženi ljudima koji osjećaju slično, tada se u kazalištu stvara osjećaj pripadnosti, zaštite i utjehe – i zbog toga ga mnogi doživljavaju kao svoj drugi dom.

Svaka nova uloga nosi drugačiji pogled na svijet i na čovjeka. Kako vas je gluma kroz godine oblikovala – kao umjetnicu, ali i kao osobu koja promatra društvo oko sebe?

– Kao osoba, najviše me oblikovao sam život – moj put, iskustva, rad na sebi i, najviše od svega, moja obitelj. To je onda posljedično mijenjalo i mene kao glumicu; mislim da drukčije ni ne može biti. Moj pogled na svijet promijenio se u smislu da sam izgubila iluziju i nadu da pojedinac može mijenjati svijet. Danas vjerujem da čovjek može mijenjati samo svoju vrlo usku okolinu, raditi na sebi i brinuti o svom unutarnjem miru. Kratko smo na ovoj planeti i mislim da treba paziti na sebe – to sam s godinama naučila.

O glumici

Daria Lorenci Flatz rođena je 13. travnja 1976. u Sarajevu. Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu upisala je 1995. u klasi profesorice Neve Rošić, a diplomirala 1999. godine. Nakon studija postaje stalna članica ansambla Teatra Exit, potom od 2004. djeluje u Teatru &TD, a od 2008. do 2011. bila je u stalnom ansamblu Gradskog kazališta Trešnja. Godine 2011. pridružuje se Drami Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, čija je članica i danas.

Dobitnica je brojnih domaćih i međunarodnih priznanja, među kojima se ističu: Zlatna Arena za ulogu Mirjane u filmu »Oprosti za kung-fu« (2004.), Nagrada hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladog umjetnika (2002.), Nagrada za najbolju glumicu na Festivalu glumca (2002. i 2003.), Zlatni lav za najbolju žensku ulogu (2001.) te Nagrada Mila Dimitrijević za ulogu Nore u HNK-u u Zagrebu (2014.). Posebno je zapažena i u nizu nagrađivanih predstava Teatra Exit i &TD-a, uključujući »Istok«, »Noževe u kokošima«, »To sam Bog zna« i »Božansku glad«.