U tri mjeseca opsade liječeno oko 4000 ranjenika, izvedeno oko 2250 operacija


“Nije bilo dovoljno lijekova i medicinskih instrumenata, niti vode i hrane. Vode smo pred kraj imali po dvije litre dnevno, tako da smo odlučivali hoćemo li je popiti ili koristiti za kavu ili tuširanje”, kaže Semenić Rutko, koja je u bolnicu došla u ljeto 1991. godine kao stažistkinja s osječke medicine, gdje je netom diplomirala.




I odmah je uletjela u pakao, a njezino stažiranje brzo je preraslo u liječnički posao u kojem je morala birati kojem će ranjeniku dati analgetik, a kojem će to uskratiti.


„Bilo je strašno stresno raditi u tim uvjetima. Jedna od najtežih situacija bla je kada su mi na ruke donijeli ranjeno šestomjesečno dijete. Gledate ga bespomoćnog i želite mu pomoći i činite sve da mu pomognete, ali svjesni ste da mu ne možete pružiti potrebnu skrb u takvim uvjetima. Bilo je dana kada je bio takav priljev ranjenika da ne znate kamo ćete s njima, pa srećom i niste imali vremena razmišljati o emocijama“, kaže.


Ističe da je vukovarska bolnica odigrala ključnu ulogu u obrani Vukovara. U tri mjeseca opsade tamo je liječeno oko 4000 ranjenika, a u iznimno teškim uvjetima izvedeno oko 2250 operacija. Na bolnicu je dnevno padalo od 70 do 80 granata, a bilo je dana kada je na nju palo i do 700 projektila.


Stanje je, kaže Semenić Rutko, postalo kaotično s prvim danima studenoga kada se gotovo osjećalo u zraku što se sprema jer obrana neće još dugo izdržati sve žešće nalete neprijatelja. Već je nedostajalo hrane pa se gledalo da ono malo što je bilo prvenstveno dobiju pacijenti, a liječnicima i medicinskom osoblju što ostane.


„Bilo je groznih trenutaka. Bolnica je znala biti toliko bombardirana da ste mislili da se približava kraj svijeta. U jednoj takvoj situaciji, jedan ranjenik je počeo pjevati ‘Glory, Glory, Aleluja’ i svi su ga počeli slijediti. Bio je to iznimno emotivan trenutak u kojem smo bili toliko nemoćni, ali opet ujedinjeni“, priča ratna liječnica.


Rat u Vukovaru pokazao joj je da ne postoje ljudske granice izdržljivosti.


“Budite se s mišlju da će danas sigurno biti bolje jer od onoga što se proživjeli jučer jer gore ne može,  onda kako dan odmiče vidite da može biti još gore i traumatičnije, ali mehanički nastavite raditi jer jedino u tome vidite neki smisao koji vas još drži i tako pomičete granice izdržljivosti do gotovo nemogućega”, kaže.


Po ulasku pripadnika JNA u krug bolnice bila je uplašena kao i svi jer nije znala što će se dalje događati. Iz Vukovara je izašla s konvojem koji je 20. studenoga napustio grad.


Pozdravljali se “vidimo se u Zagrebu”, ali mnogi nisu tamo stigli


“Pozdravljali smo se s ‘vidimo se u Zagrebu’ ne znajući da mnogi neće dočekati sutra. Tek kada smo došli u Zagreb vidjeli smo da nekih nema, a kasnije smo saznali za njihovu tragičnu sudbinu i ubojstva na Ovčari”, govori Semenić Rutko.


Prolazeći u konvoju kroz razrušeno Sajmište prema Negoslavcima, bila je šokirana razmjerima uništenja. „Kada sam vidjela tu silinu i brojnost vojske koja nas je okružila i mjesecima pokušavala ući grad, shvatila sam da drugačije jednostavno nije moglo završiti“, priča liječnica.


U rodni Vukovar vratila se 1999. godine. U ratnom Vukovaru izgubila je zaručnika, a otac i šogor završili su u srbijanskim logorima.


“Nakon povratka prvo sam radila u bolnici, a onda sam u vukovarskom Domu zdravlja osnovala Službu za primarnu zdravstvenu zaštitu žena. Nakon toga sam 2004. pokrenula vlastitu medicinsku ginekološku ordinaciju želeći doprinijeti Vukovaru, ali i dokazati sama sebi da život bez obzira na sve tragedije mora ići dalje. Nisam se željela prepustiti tuzi i žalovanju jer od toga nitko nema koristi”.


Ne želim biti teret sama sebi ni svom sinu, niti živjeti u 1991. godini. Ali, zaboraviti ne smijemo i stalno moramo pričati o tome što se ovome gradu dogodilo 1991. godine koliko god nam to bilo teško. Jer ako mi stariji ne prenesemo istinu na mlade naraštaje – tko će, kaže Mirjana Semenić Rutko.