Krstinić: Gubitak bioraznolikosti najveća je prijetnja čovječanstvu

Morski ekosustavi predstavljaju jedno od najbogatijih i najraznolikijih staništa, no posljednih desetljeća ta staništa su pod velikim pritiskom ljudskih aktivnosti, od prekomjernog ribolova i zagađenja do klimatskih promjena. (International Union for the Conservation of Nature and Natural Resources) koja se temelji na standardiziranom sustavu kriterija koji procjenjuje rizik od izumiranja vrste. Ističe kako je rezultat svrstavanje vrste u jednu od kategorija na IUCN Crvenom popisu, a podaci za procjenu ugroženosti morskih vrsta mogu se prikupljati različitim metodama koje se često međusobno nadopunjuju. Na primjer, terenska opažanja, poput podvodnih transekata i praćenja obilježenih jedinki, omogućuju uvid u brojnost i ponašanje populacija u prirodi. Važan izvor informacija su i podaci iz ribarstva, uključujući statistike ulova, slučajni ulov i promjene u veličini jedinki kroz vrijeme dok se znanstveni monitoring provodi kroz dugoročne programe praćenja staništa i populacija, često u organizaciji istraživačkih institucija kao što je naš Institut za oceanografiju i ribarstvo.

Ogledalo zdravlja ekosustava

Krstinić objašnjava kako se koristi i satelitsko i akustičko praćenje migracija i procjena rasprostranjenosti vrsta na velikim udaljenostima. Napominje kako podvodne kamere, sonari i dronovi omogućuju dodatna opažanja bez uznemiravanja životinja, a genetske metode, uključujući analizu okolišne DNA, pomažu u otkrivanju prisutnosti i strukture populacija, čak i kada su jedinke rijetke ili nevidljive. Uz to, povijesni podaci i znanje lokalnih ribara mogu pokazati kako su se populacije mijenjale kroz desetljeća dok praćenje kvalitete staništa i okolišnih promjena pomaže u prepoznavanju uzroka opadanja populacija. Kombiniranjem svih ovih izvora dobiva se najcjelovitija slika stanja vrste i njezine ugroženosti.

Kakvo je stanje po pitanju populacije zaštićenih morskih vrsta u Jadranu? Koje su najugroženije morske vrste na našem području i zašto? Što se tiče goluba ćukana, koliko je on ugrožen?

Jadran je izuzetno bogat biološkom raznolikošću. Procjenjuje se da u njemu živi gotovo polovica vrsta Sredozemnog mora i mnoge od njih su ugrožene. Među najpoznatijima je svakako plemenita periska, koja se nalazi na rubu izumiranja. Na žalost, neke od vrsta, kao što je sredozemna medvjedica, smo već izgubili. Jedna od najugroženijih skupina životinja u Jadranu su morski psi i raže koji su ogledalo zdravlja morskih ekosustava. Od ukupno 54 vrste morskih pasa i raža koje naseljavaju Jadransko more čak njih 37 je visoko ugroženo. Golub ćukan je također u Jadranu rijetka i kritično ugrožena vrsta. Razlog je prije svega slučajni ulov u pridnenom i koćarskom ribolovu, budući da vrsta boravi u plitkim obalnim područjima gdje je ribolovni pritisak velik. Vrsta se sporo razmnožava i ima malo potomaka, pa se populacija teško oporavlja. Neki znanstveni podaci upućuju na mogući mrijest ove vrste u sjevernom Jadranu što čini lokalnu populaciju još osjetljivijom na gubitak staništa i uznemiravanje.

Koliko je ulov zaštićenih vrsta čest u našem moru? Koje se vrste najčešće nađu u mrežama ribara?

Prema službenim podacima koji se prikupljaju u sklopu praćenja ulova iz gospodarskog ribolova, najčešće vrste morskih pasa u ribolovnim alatima su morski pas mekuš, pas kostelj i raža kamenica. Premda ove vrste nisu u Jadranu zaštićene, one se nalaze na popisu ugroženih vrsta prema IUCN-u. Od zaštićenih vrsta to su najčešće raže volina i klinka. Treba naglasiti da službeni podaci podcjenjuju stvarni broj ulovljenih hrskavičnjača zbog nedostatak standardiziranog bilježenja slučajnog ulova. Osim toga, nije uvijek jasno je li ulov zadržan ili pušten, jer ribari nisu obvezni detaljno opisati postupanje. I premda većina raža i morskih pasa nije cilj ribolova, neki od njih imaju određenu komercijalnu vrijednost.

Stalna edukacija

Provode li se edukacijski programi za ribare o zaštiti mora i vrsta?

Ministarstvo poljoprivrede, Uprava za ribarstvo provodi program stručnog osposobljavanja za obavljanje gospodarskog ribolova na moru koji uključuje dio vezan uz zaštićene vrste. Program stručnog osposobljavanja je obvezan za sve koji žele dobiti povlasticu za obavljanje gospodarskog ribolova na moru, odnosno za one koji žele biti ovlaštenik povlastice ili voditelj ribarskog plovila u profesionalnom ribolovu. Osim toga, ribarima su u posljednjih nekoliko godina predstavljene brošure o zaštićenim i ugroženim vrstama koje su izdale udruge koje se bave zaštitom mora koje rade s ribarima, poput WWF Adrije, ali isto tako i Uprava ribarstva. Daljnji razvoj edukacijskih programa iz sfere zaštite prirode za ribare apsolutno je neophodan, ali isto tako, nepoznavanje propisa ne može biti opravdanje za njihovo kršenje.

Kako da ribari ili rekreativci, provjere »status« ulova ako nisu sigurni u vrstu koju su ulovili? Ako imate neki savjet?

U mobilnoj aplikaciji m-očevidnika postoji popis vrsta koje su zaštićene i mogućnost njihove prijave, međutim, aplikacija ne sadrži fotografije vrsta. Obzirom da je teško uspostaviti sustav koji bi sadržavao direktnu 24-satnu podršku ribarima od strane stručnjaka za zaštićene vrste, najbolje rješenje bi bilo implementirati sustav prepoznavanja strogo zaštićenih vrsta u m-očevidnike. Jednostavnim fotografiranjem ulovljene jedinke uz pomoć mobilnog telefona sustav bi prepoznao vrstu i sugerirao njezin status. Premda ovi sustavi ne garantiraju 100 % prepoznavanja, oni imaju mogućnost trajnog učenja koji ovisi o broju unosa, pa je za očekivati da bi se vremenom sustav usavršio. Prepreka ovoj inicijativi predstavlja činjenica da ribari konstantno ukazuju na problem da im je korištenje m-očevidnika izuzetno komplicirano u uvjetima rada na moru, pa je za očekivati da bi postojao određeni otpor korištenju dodatnih alata.

Kako se kontrolira poštivanje zabrana lova u praksi? Što bi trebalo promijeniti u zakonodavstvu kako bi se bolje zaštitile ugrožene vrste?

Hrvatsko zakonodavstvo, uključujući i ono iz sfere ribarstva je prilično dobro posloženo. Određene izmjene i dopune svakako su potrebne kada pričamo o zaštiti ugroženih vrsta, naročito vezano uz ažuriranje popisa zaštićenih vrsta te njihovo usklađivanje na različitih sektorskih podzakonskih akata, konkretno zaštita prirode i ribarstvo. Očito je da sadašnji zakoni nisu učinkoviti u zaštiti ugroženih vrsta. Međutim, ne radi se o nedostatku propisa već prvenstveno o njihovoj provedbi, a naročito nadzoru na moru i načina prikupljanja podataka o ulovima.

Primjeri dobre prakse

Koje mjere bi najviše pomogle obnovi populacija zaštićenih vrsta?

Za početak, učinkovitije prikupljanje podataka. A onda, temeljem kvalitetnih podataka, ciljana prostorno-vremenska zaštita ključnih područja (rastilišta, hranilišta i područja razmnožavanja) ugroženih vrsta. I onda bolja provedba nadzora nad tim područjima koja osim koordinacije službi za nadzor na moru, uključuje korištenje tehnologije (kamera, satelitskih podataka) za kažnjavanje prekršaja. Neprihvatljivo je da se kamere na cesti mogu koristiti za potrebe prekršajnog kažnjavanja, a to nije slučaj na moru.

Koji su primjeri dobre prakse iz drugih zemalja, a koje bismo i mi mogli primijeniti?

Neki od najboljih primjera upravljanja i zaštite morskih vrsta i staništa dolaze iz SAD. Snažan, specifičan zakonski okvir s »no-take« zonama i zabranom uznemiravanja u SAD–u kroz Marine Mammal Protection Act (MMPA) bio je ključan za oporavak više morskih sisavaca (npr. kalifornijski morski lav, grbavi kit na Pacifiku); u američkim vodama nije izumrla nijedna vrsta morskih sisavaca otkad je MMPA na snazi. Velika, dobro čuvana morska zaštićena područja (MPA) s jasnim zoniranjem i provedbom kao što je (SAD) – Papahanaumokuakea (Havaji) s kontinuiranim monitoringom te akcijama uklanjanja otpada kojima se izravno smanjuju prijetnje za morske kornjače, ptice i tuljane. Osim ovih mjera, u SAD-u je na snazi obvezna ugradnja Turtle Excluder Devices (TEDs) na koćama kojima se postiže do 99 % smanjenja ulova morskih kornjača, uz prihvatljiv utjecaj na ciljane ulove. Izuzev SAD-a, pioniri i predvodnici zaštite mora oduvijek su bili Novi Zeland i su Australija gdje dugogodišnja praćenja pokazuju veći broj, veličinu i raznolikost vrsta unutar rezervata. Naravno, jedno od najpoznatiji morskih zaštićenih područja je Veliki koraljni greben gdje se pilotiraju različite aktivne metode zaštite, primjerice kroz korištenje napredne tehnologije za sprječavanje širenja invazivnih vrsta, prvenstveno trnokrune zvjezdače. Na području Pacifika postoje neki od najboljih primjera zaštite i upravljanja morskim ekosustavima. Palau i Rapa Nui poznati su u uključivanju lokalne zajednice u dizajn i provedbu mjera (nadzor, tradicionalne sezonske zabrane, zajedničko upravljanje), što povećava legitimitet i pridržavanje pravila. I konačno, za učinkovito funkcioniranje zaštite mora ključan je model financiranja, a jedan od najboljih primjera inovantnog financiranja zaštite imaju Sejšeli. Sustav se naziva »debt-for-nature« a funkcionira tako da vlada konvertira/strukturira dio svoje vanjske zaduženosti u dogovoru s vjerovnicima i nevladinim organizacijama, usmjeravajući sredstva koja bi inače išla na servisiranje duga prema fondovima za zaštitu okoliša i plave ekonomije. To omogućuje financiranje velikih ciljeva zaštite mora uz istovremeno smanjenje pritiska na javne financije.

Gubitak biološke raznolikosti

Što biste poručili javnosti o važnosti zaštite morskih vrsta?

Ponekad nam se čini da se zaštita prirode vrti samo oko malog broja karizmatičnih vrsta pa se neki pitaju zašto se troše tolika sredstva i napori samo za te vrste i trebamo li zaokret u strategiji zaštite prirode. Novi znanstveni podaci i znanja svakako unaprjeđuju metode i strategije zaštite prirode koja postaje sve više integralna disciplina. Međutim, mišljenja sam da zaštita vrsta mora ostati esencijalni dio zaštite prirode iz nekoliko razloga. Gubitak bioraznolikosti najveća je prijetnja čovječanstvu, veća od klimatskih promjena, pandemija i ratova. Gubitak biološke raznolikosti vrlo je teško komunicirati što dovodi do slabe osviještenosti o razini problema. Zato se često karizmatične vrste koriste kao komunikacijski kanal za osvještavanje javnosti o problemu gubitka bioraznolikosti. Zaštita pojedinih vrsta predstavlja i konkretne napore za očuvanje bioraznolikosti jer štiteći pojedine vrste u velikoj većini slučajeva štitimo cijeli niz drugih vrsta i staništa gdje one obitavaju. Karizmatične vrste obično su pri vrhu hranidbenih mreža pa je njihova uloga u balansiranju zdravlja ekosustava izuzetno značajna. Funkcioniranje ekosustava direktno se odražava na lokalna gospodarstva, a posebno na primarne djelatnosti kao što su poljoprivreda, stočarstvo, ribarstvo i šumarstvo. Nije rijedak slučaj da se i neke tercijarne djelatnosti kao što je turizam, temelje na pojedinim vrstama. Stoga zaštita karizmatičnih vrsta znači dugoročno ulaganje u ekonomsku otpornost lokalnih zajednica.

I konačno, često se radi o vrstama koje su duboko ukorijenjene u kulturu pojedinih područja pa njihov gubitak nije samo gubitak za bioraznolikosti, nego i gubitak kulturnog bogatstva i identiteta.