Redateljica zadarskih korijena prenijela Čehovljeve 'Tri sestre' u kontekst digitalnog doba

U Hrvatsko narodno kazalište Zadar stigla je gostujuća predstava »Tri sestre na Instagramu« u koprodukciji Gradskog kazališta Sisak, Kazališne družine Tragači i Teatra Mašina igra. Riječ je o novom zajedničkom autorskom projektu redateljice Paole Slavice, rođene Zadranke koja danas živi i radi u Zagrebu, dramaturginje Dine Vukelić te glumica – u ulogama triju sestara nastupaju Petra Kurtela kao Maša, Jelena Hadži-Manev kao Olga te Iva Šimić Šakoronja kao Irina, dok se u video projekcijama pojavljuju Ivan Đuričić u ulozi Andreja i Katarina Baban kao Nataša.

Predstava donosi suvremeno čitanje Čehovljeva bezvremenskog klasika »Tri sestre« kroz prizmu današnjeg digitalnog svijeta. Autorski projekt Slavice i Vukelić proizašao je iz istraživačkog procesa i improvizacijskog rada s glumicama, u potrazi za načinom da se prepoznatljiva čehovljevska melankolija, ironija i čežnja prenesu u doba beskrajnog skrolanja, raspršene pažnje i virtualnih iluzija o savršenom životu.

Umjesto mitske Moskve, tri sestre ovoga puta tragaju za smislom u »digitalnoj Moskvi«, odnosno prostoru idealizirane slike stvarnosti.

U digitalnom kontekstu

Redateljica Slavica otkrila je za naš list da je ideja o transponiranju jednog od najvećih ruskih klasika u suvremeni, digitalni kontekst zapravo potekla od glumice Jelene Hadži-Manev.

– Njezina ideja mi je bila strašno zanimljiva, jer moram priznati da do tada nisam tako promišljala o Čehovu. Kad sam ponovno uzela u ruke njegove» Tri sestre« i još jednom ih pročitala, shvatila sam koliko su motivi koje Čehov donosi – poput usamljenosti, neostvarenosti, dokolice i tog prividnog »ništa se ne događa«, a zapravo se ispod površine zbiva cijeli život – nevjerojatno suvremeni.

Učinio mi se savršenim trenutak da se ta tema ponovno otvori, osobito u kontekstu društvenih mreža i načina na koji danas živimo. Bilo mi je zanimljivo pročešljati sve to i stvoriti neke nove »Tri sestre«, započinje Slavica čije junakinje u mnogočemu podsjećaju na one klasične Čehovljeve koje žude za Moskvom kao simbolom smisla i ispunjenja.

Početna točka bila je audicija i potraga za »trima sestrama« koje su sposobne za improvizacijski teatar. Redateljica, i sama glumica, bila je svjesna koliko je proces stvaranja u takvom formatu uzajaman, jer, kako ističe, glumci uvelike doprinose samom razvoju predstave.

– To mi je bilo i prvo iskustvo audicije. Shvatila sam koliko zapravo nije lako donijeti odluku jer je bilo mnogo sjajnih glumica. Imali smo čak nekoliko krugova audicija kako bismo testirali koliko se razumijemo i koliko možemo zajedno stvarati materijal.

U konačnici, kad smo odlučili i pronašli pravu kombinaciju, napravili smo tri improvizacijska bloka u kojima smo se dramaturginja i ja pripremile u smislu što bismo htjele dobiti od glumica, prisjeća se redateljica dodajući kako su glumice same osmislile svoje tri sestre, odnosno tko su, čime se bave, te koji su im interesi i motivi.

Uzajamna kreacija

Kad se ide tim putem, kaže Slavica, događa se prava uzajamna kreacija.

– Onda je glumački rad prije svega prirodan, a u konačnici i autentičan. Naravno, nakon toga smo od njih dobile hrpu materijala, pa smo dramaturginja i ja cijelo ljeto provele dramatizirajući tekst i naslanjajući se na Čehova, koji je već upisao toliko motiva. Bio je to dug proces, ali se zaista isplatio jer su glumice kreirale sjajne likove, kaže ova Zadranka.

Likovi triju sestara generacijski su posloženi, pa tako svaka od njih na svoj način odražava odnos prema suvremenom društvu i tehnologiji. Olga je, kao najstarija, najmanje u doticaju s društvenim mrežama, što je, kako kaže redateljica, s jedne strane komično, a s druge pomalo tragično.

– Starije generacije se teže snalaze u svemu tome, traže neki kontakt koji više nije toliko prisutan ili aktualan. U tom kontekstu, Olga je prije svega kao glava obitelji i kao najstarija sestra predstavnica te generacije.

No, u jednom trenutku odlučuje napraviti promjenu, ponukana svojim mlađim sestrama. A tu su, između ostalog, i »dejting« aplikacije za usamljene. To je nešto na što publika sjajno reagira, vjerujem da se stvarno mogu povezati.

Ta neka čašica razgovora, neki susret, sada je rezerviran za virtualni prostor u kojem, na kraju dana, ne znate koga ste zapravo upoznali s druge strane, pojašnjava Slavica te dodaje kako je Maša, s druge strane, primjer aktivistice na društvenim mrežama, dok Irina unosi lepršavi, gotovo sanjarski trenutak, kao da još uvijek gleda svijet kroz ružičaste naočale, kao paletu mogućnosti.

– Međutim, u jednom dijelu Irina shvaća da stvari nisu baš tako bajne i da taj brzi, laki uspjeh koji se servira kroz društvene mreže zapravo ne traje dugo, dodaje redateljica.

Potraga za idealom

Govoreći o poveznici između društvenih mreža i kazališta, redateljica ističe kako se svojevrsna sličnost može pronaći u »biranju uloga« i u načinu na koji ljudi na internetu, poput glumaca na sceni, odabiru što će pokazati drugima. Ipak, razlike su, kaže, duboke i značajne.

– Na društvenim mrežama svi stvaramo jedan naizgled idealan svijet. Rijetko tko će iskreno podijeliti ono što zaista osjeća, jer nikad ne znaš na kakvu ćeš reakciju naići u moru tih savršenih objava. Mislim da je kazalište, u tom smislu, zaštićeno zato što ono je uvijek čin uživo, susret sada i ovdje, neposredan kontakt s publikom.

Društvene mreže su, međutim, postale produžena ruka toga, kanal za komunikaciju i prvi kontakt s publikom. Zato na njih treba gledati kao na alat koji može doprinijeti, ali kazališna pozornica ostaje prostor u kojem se te pojave propituju, o njima govori i, naravno, kritički promišlja. To je naša svakodnevica, i tko zna kamo će se sve to dalje razvijati, podijelila je redateljica svoja razmišljanja.

Jedan od najvažnijih motiva koji Čehov utkiva kroz svoje junakinje, a koji je zadržan i u ovoj suvremenoj adaptaciji, jest neprestana potraga za idealom, za onim »nečim boljim« što je uvijek malo izvan dosega.

– Mislim da je taj motiv u Čehovu jako snažno upisan, zapravo kroz sve tri sestre, i mi smo ga nastojali provući kroz svaku od njih. One stalno tragaju za tim nekim idealom.

Nismo htjeli imenovati je li to konkretna destinacija ili lokacija, nego smo namjerno zadržali taj osjećaj usamljenosti i čežnje, odnosno taj dojam da će se, ako negdje odeš ili učiniš nešto drugo, sve napokon posložiti. Ili onaj osjećaj da je kod susjeda trava uvijek zelenija, objašnjava Slavica.

Iluzija bliskosti

Nadalje, dodaje kako taj motiv dodatno pojačava osjećaj dokolice i melankolije, ali i daje predstavi posebnu emocionalnu notu.

– Koliko god je predstava u svojoj srži duhovita, ona u sebi nosi mnogo emotivnih trenutaka koje publika prepoznaje i s kojima se, sigurna sam, može poistovjetiti. Jer to je ono što je naposljetku najviše ljudsko.

U predstavi se likovi Andreja i Nataše pojavljuju putem videoprojekcije, čime se dodatno intenzivira tema prisutnosti i odsutnosti u digitalnom svijetu. Slavica nam objašnjava kako je odluka da ih se prikaže izvan fizičke scene proizašla iz želje da se prikaže upravo ta »odsutnost prisutnosti«. Iluzija bliskosti koja je ujedno i udaljenost, prepoznatljiva svima koji žive u ritmu društvenih mreža.

– Moram priznati da nije bio lako zadatak Čehova svesti isključivo na tri sestre. Bilo je jako teško ignorirati neke likove koji su važni, osobito Andreja i Natašu, jer su dio uže obitelji, brat i njegova supruga. Lik Nataše već sam po sebi nosi jednu krajnost, gotovo karikaturalnost.

Kroz nju smo najbolje mogli pokazati tu pretjeranost društvenih mreža jer ona stalno objavljuje, putuje, hvali se, i u tome je zapravo komični kontrapunkt i kritika svega toga, priča redateljica te dodatno pojašnjava kako je ideja da se njih dvoje pojave samo na ekranu proizašla iz same logike predstave.

– U kontekstu toga što se bavimo društvenim mrežama i ekranima, činilo nam se zanimljivim da upravo oni postoje samo kroz videoprojekciju. I u toj obiteljskoj priči, to ima smisla, jer znate kako je s obitelji, često je prisutna kad se govori o nasljedstvu ili nekim važnim temama, ali pitanje je koliko je zaista prisutna u našim svakodnevnim borbama.

Autorski tim

Većina autorskog tima bili su kolege i kolegice s kojima je redateljica prvi put surađivala. Upravo zato joj je, kaže, ova predstava posebno draga.

– Jako mi je drago što je bilo tako, jer sam otkrila divne ljude i buduće suradnike. Prije svega, Dina Vukelić napravila je sjajnu dramaturgiju. Ona se u svojim ranijim tekstovima često bavila temama društvenih mreža i online komunikacije, tako da je već u startu odlično vladala tom materijom i vodila nas kroz proces.

Bila je prisutna od prve probe, kada smo s glumicama testirale što bismo od materijala mogle koristiti, a kasnije je sve to sjajno ispreplela s Čehovljevim motivima i stvorila spoj klasičnog i suvremenog teksta, istaknula je Slavica.

Velik doprinos dala je i scenografkinja Ana Pavlić, koja je, kaže redateljica, svaku scenu obogatila detaljima i stvorila atmosferu koja nosi duh Čehova, ali i duh današnjice.

– U kontekstu današnjeg vremena to su upravo oni stanovi koji su spoj bakinog nasljeđa i nečeg suvremenog što svi pokušavamo unijeti. Mi smo to, u šali, nazvale »vintage Slavic cozy vibe«.

Glazbeni dio povjeren je Toniju Starešiniću i Željki Veverec, poznatom glazbenom dvojcu s kojim je Slavica prvi put surađivala.

– Znala sam za njih kao sjajne glazbenike, ali nisam znala koliko dobro rade i kazališnu glazbu. U moru njihove postojeće glazbe bilo mi je najteže odabrati, često sam se šalila da bismo mogli raditi još nekoliko predstava, samo da sve iskoristimo. Na kraju smo pronašli Žežinu pjesmu »Sve će proći« koja kao da je čekala baš ovu predstavu. Ona je postala krunski trenutak završnice i iz nje smo isprepleli sve ostale teme, otkrila je Slavica ističući kako je cijeli proces sa svim suradnicima bio pun povjerenja i kreativnosti.

Sve će proći

Na pitanje što je glavna poruka koju su željeli prenijeti publici s ovom predstavom, odgovara jednostavno citatom iz pjesme koja zatvara predstavu.

– Mislim da bi najtočnije bilo citirati pjesmu »Sve će proći«. Kako dobar, tako i loš dan – sve će proći. To je zapravo ta poruka. Prolaznost je jedina sigurnost, a ono što možemo učiniti jest uživati u trenutku. Kad ostaneš sam sa sobom, kad se na kraju dana sve utiša, zapravo se pitaš gdje si i jesi li tu. To je, čini mi se, istina, ističe redateljica.

Što se tiče izvedbi predstave »Tri sestre na Instagramu«, otkriva da predstava zasad neće tako skoro gostovati u Zadru, ali će se igrati diljem Hrvatske. Osim ove predstave, redateljica i glumica Slavica angažirana je i na drugim projektima.

– Trenutačno sam na turneji s predstavom »Važnije polovice« u kojoj igram s Juditom Franković Brdar. Predstava se bliži svojoj 50. izvedbi, a za iduću godinu pripremamo i nastavak. Sigurna sam da ćemo, nakon premijere, svakako i s tom predstavom posjetiti Zadar.

Predstava »Tri sestre s Instagrama« od samog je početka izazvala vrlo pozitivne reakcije publike. Od premijere pa do posljednjih izvedbi, gledatelji su prepoznali njezinu toplinu, humor i aktualnost, a Slavica priznaje kako je na početku i sama budno pratila svaku izvedbu.

– Bila sam prisutna na nekoliko prvih izvedbi, a zatim sam cure pustila da predstavu žive same. Znate kako to ide, kad je redatelj u publici, uvijek postoji poriv da nešto dodaš ili popraviš. Sad ih pratim sa strane, i prema reakcijama publike i njihovim dojmovima, predstava zaista ima jako lijep odjek. U Zadru su mi se, primjerice, javile da im je publika bila divna i da im je bilo užitak igrati, istaknula je redateljica.

Zanimljivo je da i likovi iz predstave »žive« na društvenim mrežama.

– Glumice imaju svoj Instagram profil kroz koji najavljuju izvedbe i dijele male isječke iz procesa. Publika ih tako može pratiti i u virtualnom svijetu i na kazališnim daskama, zaključuje Slavica uz osmijeh.

Zadarski korijeni

Na spomen svojih zadarskih korijena, Slavica se s osmijehom prisjetila početaka i otkrila kako taj njezin dalmatinski duh i osjećaj za ritam života uvijek nekako pronađu put i na scenu.

– U Zadru sam odrasla i napravila svoje prve profesionalne kazališne korake upravo u Hrvatskom narodnom kazalištu Zadar, u predstavi »Stoše od Foše iliti Kate Kapuralica«, u kojoj sam igrala ulogu Pavice u režiji Dragana Ferenčine. Tamo sam, sa svojom kazališnom družinom, upijala sve što se tiče kazališta. Zaista smo voljeli sudjelovati u cijelom procesu, od početka do kraja. Vjerujem da je upravo taj početak »kriv« za sve ono što danas radim, iskreno će ova redateljica i glumica.

Nakon toga, put ju je odveo na Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku, a potom se nakratko vratila u Zadar.

– Na kraju sam ipak završila u Zagrebu, gdje sam ostvarila svoju dugogodišnju želju, a to je stvoriti vlastiti umjetnički, autorski prostor. Tako je nastao Teatar Mašina igra, naglašava Slavica.