Na putovanjima uvijek pronađem novu priču

U sklopu »Društvene srijede« Planinarskog društva Paklenica gostovao je poznati putopisac i avanturist Hrvoje Rupčić. U predavanju pod naslovom »Planinarsko-motorističke pustolovine po Europi, Aziji i Africi« kroz priču, fotografije i dokumentarne videoisječke publici je približio svoj osebujni način putovanja. Naime, posljednjih dvadesetak godina razvio je vlastiti »motorističko-planinarski« stil koji ga je odveo u saharske pustinje Tunisa, Egipta, Jordana i Maroka pa sve do planina Atlasa i legendarnog Kilimanjara u srcu Afrike. Europske avanture odvele su ga po cijelom Balkanu, kroz Alpe, pa sve do Sicilije i uspona na vulkan Etna, a zatim i dalje – na Kavkaz, u Gruziju i Armeniju. Ni Azija nije ostala po strani, ondje se prvi put susreo s Himalajom, što je kasnije pretočio u svoj prvi putopis »Himalajski dnevnik«. Slijedila su putovanja u Iran, s usponom na Damavand te u Središnju Aziju, na planine Pamira. Upravo su ta posljednja dva putovanja bila u središtu zadarske večeri, jer su iz njih nastali njegovi najnoviji putopisi »U zemlji plemenitih ljudi« i »Putešestvije po Turkestanu«.

Veza sa Zadrom

Publika je s velikim zanimanjem pratila svaku priču, upijajući slike dalekih krajolika i doživljaje čovjeka koji na svakom putovanju pronalazi novu priču vrijednu dijeljenja. Na početku predavanja, istaknuo je kako je prije svega glazbenik, jedan od osnivača poznatog sastava Cubismo, ali i strastveni zaljubljenik u putovanja i planine.

Govoreći o svojim počecima, otkrio je kako njegov način putovanja u početku nije bio rezultat neke posebne ideje, nego se razvio spontano.

– Tijekom 2008. godine, kada sam položio vozački ispit za motor s 38 godina, u isto vrijeme sam kupio i svoje prve gojzerice. Moji počeci zapravo su povezani sa Zadrom. Prva putovanja motorom bila su mi iz Zagreba do Zadra, a prvo planinarenje upravo u Paklenici, ispričao je glazbenik.

Nakon toga, putovanja su se prirodno širila – prvo po Balkanu, zatim po Europi, sjevernoj Africi i Aziji.

Ljudi u sjećanju

– U jednom trenutku sam shvatio da to što radim nije baš uobičajeno jer planinari rijetko putuju motorom, a motoristi rijetko planinare. Nisam to nikada planirao, jednostavno se dogodilo. Spojile su se moje dvije velike ljubavi – motor i planine, kazao je ovaj putopisac.

S ljudima nikada nije imao ozbiljnih problema. Najteže situacije, kaže, obično dolaze od prirodnih ili vlastitih pogrešaka.

– Možda najgore što mi se dogodilo bilo trovanje hranom u Maroku. To mi je, recimo, bilo jedno od gorih iskustva. Također, u planinama Pamira u Tadžikistanu, usred puste visoravni daleko od civilizacije, otkazala mi je pumpa goriva na motoru. Tamo na stotine kilometara nema žive duše. Čekali smo satima da netko naiđe, i onda se, kao po nekom čudu, pojavio jedan par iz Poljske – a muškarac je, zamislite, bio automehaničar. Popravio mi je motor i spasio stvar, ispričao je Hrvoje te dodao kako se takve situacije jednostavno dogode kad puno putuješ, ali na njih nekako uvijek računa.

No, ono što mu je na putovanjima najviše ostalo u sjećanju jesu ljudi. Posebno ističe Irance, koje smatra jednim od najgostoljubivijih naroda na svijetu.

–​ Iranci su nevjerojatni domaćini. Uvijek nasmijani, srdačni i spremni pomoći strancu na svakom koraku. Cijeli taj prostor, koji je nekad bio dio velikog Perzijskog carstva, poznat je po svojoj gostoljubivosti. Zanimljivo je da u školama i danas uče o jednom starom iranskom plemenu koje je, bježeći pred Arapima u 7. stoljeću, krenulo prema Europi, gdje mu se gubi trag. Prema jednoj teoriji, to bi pleme mogli biti upravo Hrvati, zbog čega Iranci prema nama gaje posebne simpatije, ispričao je putopisac te dodao kako se često pogrešno misli da su Iranci Arapi, no oni su zapravo Perzijanci, s vlastitim jezikom, kulturom i poviješću.

Odlazak u nepoznato

Na putovanjima mu najčešće društvo pravi supruga Ivana Kujundžić-Rupčić, koja je ujedno i autorica svih fotografija u njegovim novijim knjigama.

– Sva posljednja putovanja proživjeli smo zajedno. Od kad smo nas dvoje krenuli putovati, sve fotografije su njezine – jedino su one s Himalaje još moje, kazao je Hrvoje koji piše i vozi. Na to se nadovezala njegova supruga kazavši kako kod putovanja najviše vole »odlazak u nepoznato«.

Za kraj večeri okupljene je iznenadio i malim glazbenim dijelom. S osmijehom na licu posegnuo je za tarabukom i nekoliko drugih orijentalnih bubnjeva koje je prikupio na svojim putovanjima te spontano zabubnjao. Time je još jednom pokazao kako je, uz sve svoje pustolovine, prije svega glazbenik u duši.

PIŠE: ĐURĐA BALJAK