Krešimir Zrilić: 'Kada klub nosi ime Zadra, nema priče - za njega se mora navijati'

Tisuće i tisuće sportaša i sportašica vidio je Zadar tijekom svoje duge povijesti koji su ostavljali veći ili manji trag. Mnogih se od njih iz dalje ili bliže povijesti itekako dobro pamte, primjerice »gosti« Luka Božić ili Michael Meeks, ali i domaći momci poput Jakova Suraća, Zvonimira Jurića… No, rijetko tko je od njih postao sinonim za nešto, a za postati sinonim potrebno je ostaviti baš jedan poseban trag. Sinonim za nogometnog suca je Pierluigi Collina, za nogometnog mađioničara Ronaldinho, a ako prebacimo to na lokalni sport bez sumnje to je Krešimir Zrilić.

Doduše, kada se to tako kaže moguće je da bude upitnika nad glavom, ali ako napišemo da je riječ o Dedi onda se stvari poprilično razjašnjavaju. Jer praktički nema onoga tko nije čuo za Dedu, a bavi se sportom u Donatovom gradu. U mladosti košarkaš i kratko rukometaš, u novije vrijeme suprug i otac, doduše ne i djed, a ono nama najvažnije malonogometaš, predsjednik kluba, malonogometni sudac i vjerni član Tornada, ali prije svega sportaš.

– Najteže je biti sudac. Nije toliko teško koliko te svi napadaju, a u svim drugim »funkcijama« sami kreirate sebe. Morate imati žicu za biti sudac, imati znanje, autoritet, ali i biti psiholog. Morate ući igračima u glavu da znate što od njih očekivati. Za biti dobar sudac treba imati mali fakultet psihologije – započinje Zrilić potvrđujući da je upravo sudačko zvanje »najgore« u svijetu sporta.

– To i predsjednik kluba. Srećom, ja sam oboje.

Sv. Ante

Kao i kod velike većine drugih lokalnih sportaša, dužnost po kojoj je najviše pamtljiv stigla je slučajno.

– Bilo je to 2007. – 2008. godine, povjerenik lige Marin Paleka me nazvao da nedostaje sudaca, ja sam rekao da bih volio probati i ostalo je povijest kako se kaže. Sudio sam puno turnira i završnica kod nas, mogu reći da dobro kotiram i kod igrača i kod drugih sudaca. Malo sam kasno krenuo za otići na neku višu državnu razinu, ali kako kažu drugi kolege po kvaliteti sam mogao biti tamo. Kako sam rekao, trebate biti psiholog u trenutku, ali nema puno mudrolije. Tko se ponaša normalno, bit će mu normalno, tko se ponaša nakaradno i slično, zna da u mojem svijetu suđenja nema što tražiti.

S obzirom na to da je prošao sinje more turnira povukla se famozna »nekada i danas« paralela.

– Nema pretjerane razlike, uvijek je bilo i uvijek će biti vrhunskih igrača ovdje, a istovremeno i loših. Treba pronaći balans kako suditi momcima koji dođu igrati na turnir, a ne znaju futsal pravila, a primjerice protiv njih igra Franco Jelovčić koji je kapetan futsalske reprezentacije. Morate pronaći način kako sve mirno privesti kraju, jer za svakog suca je glavni cilj je završiti utakmicu – objašnjava Zrilić.

Iako je suđenje kako i sam kaže stiglo slučajno, nije baš došla iz »vedrog neba«. Davno prije nego je upoznao zviždaljku, Deda je »harao« malonogometnim terenima, a 1995. godine formirao je i najstariji malonogometni klub u Zadru – smiljevački Sv. Ante.

– Kum Denis Morić i ja smo krenuli prije 30 godina, no on se povukao i posljednjih 20 godina je sve na meni. Poprilično je stresno imati svoj klub. Sve se vrti oko novaca i preživljavanja, morate pronalaziti sponzore, što je težak posao. Najstariji smo klub i da se ne lažemo, bilo je uspona i padova. Ispadali smo Drugu ligu, bili smo prvaci županije, igrali smo Kup Hrvatske, ali isto tako i dva puta je bila ozbiljna pomisao da ćemo se ugasiti – 2011. godine i kad smo drugi puta ispali. Bilo je teško, ali nekako smo preživjeli. Usporedio bih nas s HSV-om, taj klub je isto preživio štošta, a evo ih opet u Bundesligi uz ogromnu podršku – kaže Deda.

Futsal liga

Mučio se Sv. Ante prošle sezone u 1. Futsal ligi Zadar, gdje je kroz kvalifikacije osigurao ostanak u prvoligaškom društvu. Paralelno bili su viceprvaci 1. ŽMNL te finalisti Kupa, gdje su poraženi od Vrsi. Ove godine, pušu neki topliji vjetrovi…

– Posložili smo se. Kako svaka momčad ima pravo na dva stranca, pogodili smo s dečkima iz Šibenika i za sada ide dobro. Trenutačno imamo bodova kao što smo prošle sezone imali nakon 12-13 utakmica. Baš smo bili na rubu prošle sezone, šest-sedam kola prije kraja izgledalo je da je završena priča, posebice nakon što smo s konkurentima igrali neriješeno, ali nekako smo uspjeli ući kvalifikacije i ostati u ligi. Poslije svega rekao sam sebi da to više ne smijem doživljavati, previše je stresa. Cilj je opstanak, ali željeli bismo uloviti četvrtfinale – ističe predsjednik dodajući da ove sezone neće biti članovi ŽMNL-a.

– Preskupo nam je, a trenutačno nemamo ambicije za ići dalje. Nema smisla bacati novce.

Unatoč činjenici da se futsal uvelike pokrenuo u Zadru i Zadarskoj županiji te dobio na važnosti i pojavnosti, većeg napretka od trenutačnog stanja po Zriliću teško će biti.

– To vam je onaj vječni zadarski problem – dvorana, odnosno dom futsala. To je jedino rješenje. Vidio sam da je gradonačelnik Šime Erlić govorio o tome, super! Nitko sretniji od nas da se nešto napravi. Erlić je dugo vremena bio dio naše malonogometne obitelji, tako da zna u kakvim problemima se cjelokupni sport u Zadru nalazi – kaže Zrilić po kojem popularnost futsala nikad nije pala nego je samo porasla.

– Oduvijek je ovdje bilo 50-ak klubova i svaka liga je nama kao Liga prvaka. Zaživjela je priča s Akademijom i to je jedini pravi put. Stipe Bjeliš tu radi ogroman posao, a svi mi sa strane mu možemo »dati ruke« da se priča nastavi graditi kako bi jednog dana imali pravu, klasnu momčad koja može igrati najviše lige. Malo je čudno što je uvijek futsal bio na margini. Nitko se nije želio jače primiti toga, nego je svima bilo ljepše držati se u županijskim granicama. Akademijom moguće da će se i to promijeniti.

Navijanje

Osim u Mocirama, Zrilića se najviše može sresti u Višnjiku, a nekada prije u Jazinama.

– Tornado je dio mog života koji nikad neće iz mene izaći. Ne može se to objasniti. Moja prva utakmica je bila s pet godina, Zadar – Olimpija 1979. godine s tatom, a prvo gostovanje s 14 godina u Šibeniku. Bilo je preko 200 gostovanja u životu pa cijeloj Hrvatskoj i okolnim državama, sada ne toliko, ali ako je potrebno ići nije problem. Nije to ljubav samo prema košarci, općenito prema zadarskom sportu. Oduvijek sam navijao isključivo za Zadar, nikakav Hajduk – govori ovaj vjerni navijač te žali za nogometnom situacijom koja bi, da je bolja, na visoku razinu digla zadarski sport.

– S NK smo rasli i suživjeli, a osnovan je HNK kojeg treba podržati, bez obzira tko što mislio. Taj klub nosi ime Zadra. Tko god nosi ime Zadra, tu staje priča oko toga volite li taj klub ili ne. Ne znam što bih rekao o tom klubu, dugo su na istom mjestu, ali bolji klub nemamo. Kakav je, takav je – naš je.

Netko je vidio da ono nema smisla, da previše kostura iz ormara izlazi. Ja bih bio najsretniji da je NK ostao kakav je bio, ali znamo zašto i zbog koga nije, no nogomet se u Zadru mora igrati. Bez uvrede bilo kome, prema HNK nije tolika ljubav kao prema starom klubu i košarci, ali kvalitetni momci su prepoznali tu priču i ja nemam drugo što nego za njih navijati.

Kolega novinar

Uza sve što je sportski bio kroz život, Zrilić se još uspio okušati i u sportskom novinarstvu na nekadašnjoj VOX televiziji.

– Nema dana od svoje 16. godine kad nisam pročitao Sportske novosti. Tempiram dan da mogu pročitati Sportske. Htio sam upisati novinarstvo, ali su to bile ratne godine tako da sam ostavio to po strani. Došla je prilika kasnije i ispala je odlično. Kad sjednem pisati, samo ide iz mene, neke stvari ne mogu izgovoriti u razgovoru, a napišem ih pa se onda smijem sam sebi kasnije.

Vraćajući se na loptanje pod obručima, nije moglo bez osvrta na ljetnu hajku oko europskih natjecanja.

– ABA liga više nema smisla jer ne vodi nigdje, ali košarka je kao sport otišla da ne kažem kamo. Imate dvije lige prvaka, dva Eurokupa, dva Challengera, jedan ovaj, jedan onaj… Imate devet europskih natjecanja. Nogomet je po tome najpošteniji, prvak primjerice Luksemburga može biti prvak Europe ako sve pobjedi.

U košarci imate dva prvaka Europe, kako je to moguće. Cibona sada igra europsko natjecanje, to je ako se ne varam sedmi razred. S druge strane, u ABA ligi imate bar neke konkretnije momčadi i klubove pa hajde. Potpuno se izgubio kompas u europskoj košarci i potrebno je resetirati sve.

Kuka i motika digla se i oko domaćih igrača, odnosno dovođenja pojačanja.

– Ako je domaći momak takva klasa, nek ode i igra u Italiji, a ne da odlazi u Alkar, Šibenku itd. Više vrijede treninzi s Danijelom Jusupom i Zadrom te skupljanje minuta tu, nego da je primjerice u Zaboku prvotimac. Niti jedan pravi europski klub nema previše domaćih igrača, u Italiji nema ni dva Talijana u klubu, kamoli dvojicu iz regije iz koje je klub. Nitko sretniji da imamo zadarsku petorku.

Iako je nedavno proslavio 51. rođendan, tromjesečni blizanci kao i sport drže ga mladim.

– To je jače od mene, pokušavam svaki dan igrati. Držim do sebe koliko-toliko, volim trenirati i biti konkurentan. Ne igram kao prije 15 godina, ali puno bolje nego neki koji imaju 35 godina. Tu su i blizanci, Arijan Ante, koji je dobio ime po Arijanu Komazecu, odnosno po Sv. Anti po kojem je nazvana župa na Smiljevcu, te Marta i Nina koja ima 14 i pol godina. Sve zajedno me drži u formi, čini mladim, a godine su ionako samo broj na papiru – podvlači Zrilić.