ŠKRINJA USPOMENA (4) Pavuša Vežić: S radošću voli Zadar, grad s velikim »G«, njegove ljude i kulturnu baštinu

Na zadarskoj rivi razgovarali smo s jednim od naših najuglednijih znanstvenika, konzervatora i profesora, s Pavušom Vežićem. Za rođenog Makaranina, Zadar nije samo mjesto stanovanja, to je dom, svojevrsni dnevni boravak jer poznaje svaki kamen, kutak voljenog grada kojem voli govoriti da je grad s velikim slovom »G«, uz izraze poštovanja.

Prof. dr. sc. Pavuša Vežić, danas 78-godišnjak, za nas se prisjetio vremena odrastanja u makarskom primorju, jednog potresa i godina provedenih u Rijeci, pa sve do dolaska u Zadar, u Grad u kojem živi već desetljećima.

Omiljeni profesor

– Jedan dio djetinjstva proveo sam u Pločama, a 1959. godine smo se vratili u Makarsku gdje smo živjeli do jednog jako ružnog potresa. Taj potres je naveo cijelu obitelj da odseli u Rijeku gdje smo bili od 1962. do 1968. godine Tamo sam završio srednju tehničku školu, arhitektonski smjer i to me usmjerilo prema mojoj struci, prema mom najdražem predmetu – povijesti arhitekture, počinje Vežić priču o svojoj strasti. Inače, u Rijeci je upoznao i svoju buduću suprugu Jasenku, koja je upisala Filozofski fakultet u Zadru. Logično je bilo da zajedno krenu u novi život – u Zadru.

– Zaista sam želio studirati pa sam shvatio da bi bilo dobro povijest arhitekture studirati kroz povijest umjetnosti. Onda sam shvatio da je Jasenka tu, a kad sam došao tu sam shvatio da je Zadar u to doba već bio fin grad, obnovljen nakon onih groznih razaranja. I tako sam 1968. godine doselio u Zadar, otkad sam građanin grada Zadra. Znate, s radošću volim ovaj grad, volim njegove spomenike, starine, njegovu povijest, ističe Vežić koji se odmah po dolasku u Zadar 1968. zaposlio u redovitom radnom odnosu u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zadru gdje je kao konzervator imao priliku sudjelovati u nizu manjih i većih konzervatorskih zahvata na povijesnim građevinama. Isto tako, paralelno uz rad u Zavodu, upisao je studij povijesti umjetnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je diplomirao 1977. godine. Poslijediplomski studij Zaštita i revitalizacija graditeljskoga nasljeđa pohađao je u Splitu, a 1992. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru obranio je magistarski rad pod naslovom Rotonda Sv. Trojstva u sklopu episkopalnoga kompleksa u Zadru. Godine 1994. na istome fakultetu obranio je i doktorsku disertaciju pod naslovom Episkopalni kompleks u Zadru.

– Bio sam u vrlo dobroj ekipi konzervatora, vođen od jedne sjajne osobe – Ksenije Radulić, koja je na jedan način bila nositelj moderne, suvremene, odgovorne i promišljene zaštite spomenika kulture. Od nje smo jako puno naučili, jako nas je puno naučila. Paralelno s radom, išao sam na fakultet i ta širina spoznaje kroz struku povijesti umjetnosti i studija filozofije, omogućila je da se stvari fino isprepletu, priča Vežić koji je na Zavodu predavao do 1999. godine nakon čega je pozvan na Odjel za povijest umjetnosti na Sveučilištu u Zadru s kojim je i do tada surađivao honorarno. U nastavi sudjeluje sve do umirovljenja 1. listopada 2017. godine. Tijekom svih tih godina bio je jedan od najomiljenijih profesora, a u svojim je kolegijima objedinjavao teorijsku i praktičnu nastavu, dajući svojim studentima jedinstvene primjere obnove grada na kojima je i sam radio.

Zaslužena priznanja

– Iskoristio sam svo svoje stečeno znanje i naobrazbu, a s druge strane radio konzervatorski posao. Dandanas volim taj posao i sebe u svijesti držim kao konzervatora. Proveo sam 30 godina u konzervatorstvu, 20 na fakultetu, a u penziju otišao s punih 70 godina života i 50 godina radnog staža, kaže nam kroz smijeh Vežić dodajući da je otišao u penziju, ali ne i u mirovinu. Vežić se i danas aktivno bavi povijesno-umjetničkim temama, surađuje s brojnim časopisima i piše knjige, a posebno mu je draga monografija o katedrali sv. Stošije.

Zaslužan je za istraživanje, očuvanje i prezentaciju nekih od najvažnijih hrvatskih spomenika poput crkve Sv. Križa u Ninu, rotonde Sv. Donata u Zadru, ranokršćanskog sloja zadarskih bazilika sv. Stošije, sv. Stjepana i sv. Tome, kao i cijelog niza manjih sakralnih objekata.

Vežić je za svoj nemjerljiv doprinos obnovi grada i obrazovanju studenata zaslužio javna priznanja Grada Zadra i Zadarske županije. Također, zbog cjeloživotnog rada i zalaganja na očuvanju baštine, izvanrednog doprinosa konzervatorskoj struci u dokumentiranju, istraživanju te obnovi spomenika primio je Nagradu za životno djelo »Vicko Andrić« koje mu je Ministarstvo kulture i medija dodijelilo u rujnu, a nagradu je posvetio svojoj generaciji konzervatora i svojoj mentorici Kseniji Radulić, bivšoj ravnateljici tadašnjeg zadarskog Zavoda za zaštitu spomenika kulture.

– Bez lažne skromnosti, drago mi je primiti priznanje. U Zadru samo primio nagrade od Grada i Županije, i to mi je drago. Drago mi je da sam uočen u vlastitoj sredini kao netko tko se, unutar svoj struke, trudi i mari za nju. Ova sadašnja nagrada, priznanje je same struke koju dodjeljuje Ministarstvo kulture i osjećam zahvalnost onima koji su me predložili, ali i odboru koji me prihvatio. To je nagrada za sve ono što sam kao konzervator radio unutar gradskih zidina, kao i u našem lijepom zavičaju gdje postoji niz vrijednih spomenika graditeljstva. Od malenih crkvica do samostana, spomenika, ruševina, gradina, govori Vežić koji je svjedočio svim društvenim i povijesnim mijenama grada.

Građanstvo i Grad

Upitali smo ga i koliko su po njegovu mišljenju naši sugrađani svjesni važnosti kulturne baštine i neposrednih doticaja sa spomenicima. No, kaže kako odgovor nije jednostavan. Napominje nam, kako su povijesne promjene uzrok brojnim iseljavanjima stanovništva tako da je Zadar tijekom 20. st. izgubio svoje autentično stanovništvo.

– Bilo da su to Talijani, bilo da su Hrvati… bilo da su neki otišli radi nacionalističkih predrasuda onih vremena, do dana današnjeg nije uspostavljano pravo građanstvo. Negdje pred Domovinski rat se bila uspostavila ravnoteža, ali onda su došla nova iseljavanja tako da je pitanje koliko su građani grada Zadra – građani! Do 20. stoljeća, građane, život, ekonomiju i kulturu su oblikovala stoljeća, dok su se tijekom 20 st. dogodile velike turbulencije. To treba shvatiti, razumjeti. Ne treba biti protiv bilo koga, nego treba činiti sve da se ova slika obnovi, ističe Vežić dodajući kako u Zadru, osim građanstva nedostaje i sadržaja.

– Nemamo glumački ansambl, nemamo svoju gradsku kavanu kao što je bio »Central«. Inače, kavanu su najprije sagradili u austrijskom vremenu, što su za vrijeme Italije srušili jer su imali predrasudu da je sve austrijsko loše. Na istom mjestu su Talijani napravili cijelu ogromnu kuću na Kalelargi, gdje je također bila kavana. Takva nova moderna kavana, okupljala je cijeli kulturni i novinarski život poratnog Zadra. To je bilo središte društvenog i kulturnog života, a danas više nemamo takvo mjesto, govori nam Vežić koji Zadar voli neizmjerno, a mišljenja je da ga treba zvati onako kako ga zovu ljudi s otoka ili iz zaleđa, koji kad idu u Zadar, govore kako idu »u Grad«.

– Ali, to je onaj grad koji se piše, ne kao opća imenica, nego kao vlastita. Piše se velikim slovom i izgovara s velikim poštovanjem. Grad je ono što je unutar gradskih zidina, a ljudi kad idu u grad idu unutar gradskih zidina. Odavna se taj grad zove Poluotok, ali poluotok je i Poreč, i Rab, i Rovinj…a nitko ih ne zove Poluotokom. Prema tome, trebamo čuvati, kao dio tradicije to da se ovo zove Grad. Ono gdje je Grad vlastita imenica, to je samo Zadar, iznosi svoja razmišljanja profesor Vežić. Osim toga, napominje kako je, unatoč nekim pogreškama u izgradnji, nakon 2 svjetskog rata, Zadar ipak dobro obnovljen, a ruševne austrijske zgrade zamijenjene zelenim pojasom.

Apartmanizacija

– To je veliko bogatstvo našeg grada iz minulih vremena, da ima krasne parkove, drvorede i naš krasni Muraj. Međutim, što se tiče najnovijeg vremena, ne možemo biti zadovoljni s činjenicom da izlaskom na ulicu tako rijetko možemo vidjeti svoje sugrađane. Sva događanja namijenjena su prolaznicima, stranicama, a u gužvi prolaznika teško je vidjeti svog sugrađanina. Jednako je i ovo vrijeme pred nama kad će nam grad biti pust, gdje opet nećemo moći vidjeti nikog. To je tužno, zaista tužno. Ovo malo građana, koji žive u gradu, osuđeni su za jednu žarulju odlaziti automobilima iz grada. Nema više ni butige »tete Mare« kod suda. A to su građanima tako potrebni sadržaji, kojih više nema. Kad iselite građanina iz grada, iselili ste kulturu! Naši gosti dolaze kako bi se upoznali s kulturom življenja, ne samo radi naših građevina. To nije dobro, grad nam se pretvorio u apartmansko naselje. A, uzrok je nečuvanje svega onog dobrog što je bilo u bivšem sistemu. Socijalizam je imao puno loših stvari koje je trebalo odbaciti, ali i neke dobre koje se mogao zadržati, kazao je Vežić objasnivši kako je danas, također velik dio problema nedostatak industrije. Mišljenja je da bi se trebalo vratiti industrijalizaciji kako bi se stvorila nova ekonomska podloga u kojoj bi i dalje trebao biti turizam, ali ne kao monokultura koja broji noćenja, posjetitelje i novac.

– Turizam treba biti šlag na torti, ističe Vežić dodajući da bi održivi turizam o kojem svi govore, trebao biti onaj turizam koji održava domaćeg čovjeka na svom ognjištu.

Pozdravi i čestitke

Inače, Dalmacija je Vežiću nešto najljepše na svijetu, a tijekom života ju je dobro upoznao. Tako nam priča anegdotu o ekskurziji po Dalmaciji, gdje je u svakom mjestu kazao učenicima da je baš taj grad najljepši. Učenike je to naravno na kraju i zbunilo, pa mu postavljaju pitanje koji mu je zaista najljepši.

– Najljepši vam je onaj dalmatinski grad, u kojem se trenutačno nalazite. Teško je reći koji je najljepši, kada je svaki lijep, napominje Vežić koji je potez od Kvarnera do Boke Kotorske u potpunosti upoznao. Ne samo preko obiteljskih veza, nego i preko posla obilazeći spomeničku baštinu, ali i uz svoju ženu Jasenku s kojom je brodicom proputovao obalu.

Dok prolazimo kroz Varoš na putu do njegova doma, do palače Nassis gdje ga čeka njegova Jasenka, zastajemo radi ćakule i pozdrava s prolaznicima.

– Evo, ovo mi znači najviše! Kad ja prođem gradom, a ljudi pozdravljaju! Kad su čuli za nedavnu nagradu, od srca čestitaju. Eto to, ti ljudi… to je prava nagrada, govori nam profesor, konzervator i kapetan Vežić.

Jasenka i »kapetan«

S obzirom na bogatu akademsku karijeru, koja je prožela njegov život, zanimalo nas je tko je Pavuša Vežić, mimo akademskih uspjeha i nagrada, kao običan čovjek.

– S vašim pitanjem izravno ste me uputili na moju Jasenku, ona bi najbolje odgovorila! Zajedno smo podrška jedno drugom. Teško da bi postigao sve ovo, u smislu ravnoteže života i struke, da nisam imao takvog prijatelja. Inače, kad sam doktorirao, njezin dar meni je bio naš prvi pas Archibald. Kad smo ostali bez njega, moj dar njoj je bio naš drugi pas Artur. Sveukupno, 28 godina tri puta dnevno me je izvodio u šetnju, a barem jednom dnevno svi troje smo izlazili. Tako da su veliki dio naših emocija pokupili naši psi. Osim toga, volim fotografiju, to mi je lijep hobi. Volim pisati, družiti se sa svojim dragim ljudima, a volimo i putovati. Svojevremeno smo Jasenka i ja imali svoju barku kojom smo preplovili od Premude do Korčule. Kad sam dobio dozvolu za barku, kad sam vidio da piše »kapetan« bio sam ponosniji nego kad sam diplomirao! Sve skupa kad zbrojimo, život je jedan karusel lijepih običaja, lijepih navika i hobija, ističe Vežić, uvijek pristupačan, uglađen i nasmijan.