Julijana Matanović u Gradskoj knjižnici predstavila »Stoji ti put«

U Gradskoj knjižnici Zadar, u sklopu manifestacije Mjeseca hrvatske knjige, održan je književni susret s poznatom književnicom Julijanom Matanović, jednom od najčitanijih suvremenih hrvatskih autorica. Tom prigodom predstavila je svoj novi roman »Stoji ti put«, a razgovor s njom vodila je Slavica Kovač, voditeljica Kluba čitatelja za umirovljenike Zlatna liga. Susret je protekao u toplom ozračju, ispunjen iskrenim emocijama i neposrednošću koja već godinama krasi Matanović i njezine susrete s publikom.

Prekid ženske »trpivosti«

Roman »Stoji ti put« donosi priču o trima ženama, trima proročicama i trima sudbinama koje se na kraju slijevaju u jednu potresnu, duboko emotivnu cjelinu. Radnja je smještena u vrijeme kada je bilo »normalno« da žena šuti i trpi, kada riječi poput pobune, izbora i prava još nisu imale svoje mjesto u društvu, a spasa se tražilo u talogu kave.

Iako današnji svijet sve glasnije govori o jednakosti, Matanovićine junakinje i dalje su zatočenice muškog svijeta u kojem se svaki pokušaj otpora odbija o glavu. Tri žene različitih generacija dijele istu sudbinu, a osobna i kolektivna povijest oblikuju ih u junakinje koje, svaka na svoj način, nastavljaju nesretni niz obiteljskih rana i nasljeđa.

– Na samom kraju romana otkrivam razloge zbog kojih sam tekst uopće napisala – iz osjećaja stida, iz trenutka spoznaje da me više ništa ni nitko ne može povrijediti. Oduvijek imam potrebu da me ljudi vole. Često su mi govorili da sam »cura iz provincije«, »kraljica književnih tribina«, ali i da idem na živce jer hodam s otvorenim srcem. Teško mi je razumjeti da netko može imati nešto protiv tebe, a da te nikada nije upoznao, iskreno je kazala autorica.

Matanović je otkrila kako je roman posvetila svojoj kćeri Magdaleni, vjerujući da se obiteljske i transgeneracijske traume moraju jednom prekinuti, kako ne bi prelazile na mlađe naraštaje.

– Možda sam upravo ovim romanom pokušala prekinuti tu žensku »trpivost«. U životu se, međutim, ništa ne može do kraja isplanirati. Učinila sam sve da moja kći ima oca, a život je posložio drukčije – ostala je bez njega u istoj dobi u kojoj sam i ja bila kad sam izgubila roditelje, nakon čega me posvojila očeva sestra. Život, zapravo, uvijek napiše svoju priču, kazala je Matanović, čije su riječi u dvorani izazvale duboku tišinu i suosjećanje publike.

Novo djelo u pripremi

Autorica kroz motive ljubavi i prezira, života i smrti, roditelja i djece, ispisuje slojevitu priču o ženskoj snazi, nasljeđu i iskupljenju. Svojim prepoznatljivim toplim i iskrenim stilom još jednom potvrđuje da zna dotaknuti čitatelja tamo gdje je najosjetljiviji, podsjećajući da književnost može biti i ogledalo života i lijek za dušu.

– Da u svijet književnosti nisam ulazila onako kako ulazim i u život, vjerojatno bi mi bilo lakše. Možda bih u akademskoj zajednici danas bila veće ime. Ali upravo zbog toga, zbog tog mog inata, ja sam najviše ja, rekla je Matanović, uz smijeh i pljesak prisutnih.

Dodala je i kako je književnost uvijek vraća istim temama i pitanjima.

– Ponekad se tog kruga i bojim, zato žurim objaviti novu knjigu jer osjećam da se jedan ciklus zatvara. Zanimljivo je što čitatelji moje knjige, bez obzira na različite recepcije, uvijek iznova pronalaze i vole. A i kad dođu kritike – one mi samo potvrde da sam na svom putu, poručila je književnica.

Trenutno radi na novoj knjizi, koju ne može žanrovski točno odrediti.

– Nema klasičnu formu, mala je po opsegu, a sastoji se od eseja, ili možda bolje rečeno, kratkih priča. U njoj ću objaviti tekstove koje sam ranije pisala za Vijenac, što me jako veseli. Kada su me prestali objavljivati, jednostavno sam nastavila pisati – i sad će ti tekstovi napokon pronaći svoje mjesto u knjizi. To sam ja u svom najprepoznatljivijem obliku, kazala je Matanović te zaključila kako je, unatoč svemu, najvažnije ostati vjeran sebi i onome što te oblikuje, a njoj je to, bez sumnje, književnost.