Otac se prisjetio početaka: Iz ratnog Zadra do olimpijskog svjetla Andreja Gaćine

Berislav Gaćina, otac stolnoteniskog reprezentativca Andrej Gaćine, ovih dana uživa gledajući Europsko ekipno prvenstvo u Dvorani Krešimir Ćosić. Najveći stolnoteniski događaj kojeg je Zadar ugostio bio je povod za prisjećanje kako se treniralo, ili bolje reći pokušalo trenirati, za vrijeme Domovinskog rata.

– Opasno po život, tako bi se moglo nazvati to razdoblje. Prolazili su dani, mjeseci godine, uvijek u neposrednoj opasnosti, bez vode i struje, živjelo se po podrumima i mjestima koja su se smatrala sigurnijima – kaže Gaćina koji je u stolni tenis usmjerio sinove Željana i Andreja.

Rat i igra

– Djeca su trebala ići u školu, a na Voštarnici to je bila OŠ Šime Budinića. U stvarnosti nastava se održavala povremeno, po raznim podrumima tvrtki i skladištima trgovina. Tako je stariji sin Željan išao u peti razred u podrumskom skladištu Dalme, a mlađi Andrej u podrumu Upravne zgrade GP Radnik Benkovac, kraj Male pošte.

U poslijepodnevnim satima djeca su se nakon škole uglavnom igrala u dvorištu zgrada. Njihovu igru skoro svakodnevno su prekidale neprijateljske granate ispaljivane s privremeno okupiranog teritorija, iz pravca Crnog, zračne luke na Zemuniku, radarskog položaja Križ…

Gaćina senior je tada došao na ideju ponuditi djeci konkretniji sadržaj za igru.

– Bez obzira na životnu opasnost od granatiranja, djecu nije lako bilo zadržati u kući, stanu, podrumu. Trebalo je nešto smisliti, upotpuniti im vrijeme između uzbuna i granatiranja. Imao sam neku ivericu, pronašao staru mrežu za stolni tenis, rekete izrezao ubodnom pilom. Dasku smo stavili na dvije sjedalice i s djecom počeo prebacivati lopticu preko mreže.

Takav »baltazarski« izum zainteresirao je Željana i Andreja.

– Iz dana u dan dječja želja za stolnim tenisom bivala je sve jača, Odlučio sam, između dva terena na bojišnici, ivericu dovesti u mjere stolnoteniskog stola, urediti stranice i bokove, obojiti ga bojom za školske ploče, u bijelo obojiti središnju liniju i rubove, a umjesto sjedalica, stol je dobio i postolje, metalne, rastavljive noge.

Čak su i polovice stola dobile imena po djeci, što ih je oduševilo. Bio je rat, i djeci je tako malo trebalo za zainteresirati ih za neku igru. Teško je sve to razumjeti iz današnje, mirnodopske perspektive. Mečevi su bili žestoki: na stolu, koji je danas u Primoštenu, ostali su još vidljivi tragovi reketa, znoja i suza.

Iz podruma u klub

Tko je tada mogao povjerovati da će iz takvog okruženja izići čovjek koji je kasnije upisao pet nastupa na olimpijskim igrama, a svojevremeno je dogurao i do 18. mjesta na ljestvici najboljih svjetskih igrača.

– Kada je, poslije akcije Maslenica, granatiranje malo utihnulo, morali smo udovoljiti njihovim željama i upisali smo ih u Stolnoteniski klub koji se tada zvao Dalbank-Bagat, a danas je to Donat. Djeca su, iz dana u dan, s barba Tomom Amižićem navečer, jedan za drugim, išli i sretni se vraćali, ne ispustivši ni jedan trening – zaključuje Berislav Gaćina.

A stol, na kojemu je sve počelo i s kojeg je Gaćina junior krenuo u svijet stolnog tenisa, završio je zaboravljen u skladištu, iz kojega ga je izvuklo Europsko prvenstvo. Već je sada jasno da je riječ o predmetu vrijednom mjesta u nekom (budućem) sportskom muzeju…