IN MEMORIAM Inventivnost i stvaralaštvo bili su zaštitni znak Marije Šarić Ban

Zadarska kulturna scena ostala je bez iznimne umjetnice, kustosice i kostimografkinje dr. art. Marije Šarić Ban, koja je preminula nakon kratke i teške bolesti, devet mjeseci nakon što je u razgovoru za naš list govorila o svojim planovima i ljubavi prema kazalištu.

Bila je svestrana stvarateljica koja je na jedinstven način povezivala likovnost, kazalište i baštinu, promišljajući ih u suvremenom kontekstu. Rođena i školovana u Zadru, svoj je profesionalni put započela u području kostimografije, a tijekom bogate karijere oblikovala je niz kazališnih predstava, likovnih postava i izložbi vezanih uz tekstil i tradicijsku kulturu.

Dugi niz godina djelovala je kao kustosica i voditeljica Etnološkog odjela Narodnog muzeja Zadar (EO NMZ), gdje je svojim pristupom spajala stručnost i kreativnost, osobito u projektima posvećenima tapiseriji i tekstilnoj baštini.

Trag u lutkarstvu

Poseban trag ostavila je u Kazalištu lutaka Zadar (KLZ), s kojim je surađivala više od dva desetljeća. Kostimografkinja je nagrađivane predstave »Michelangelo Buonarroti« (2011) u režiji Dražena Ferenčine, za koju je dobila Nagradu Branko Stojaković te bila nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta.

Svojim je radom pridonijela prepoznatljivosti zadarske lutkarske scene i njezinoj osebujnoj vizualnoj estetici. Za doprinos kazališnoj umjetnosti i likovnom stvaralaštvu 2014. godine dobila je Nagradu Grada Zadra, a prije dvije godine je doktorirala na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, obranivši doktorski rad »Sinergija kazališnih kostima i scenskog prostora«.

Time je postala prva osoba u Zadru s umjetničkim doktoratom iz područja scenskih umjetnosti i likovnog stvaralaštva.

Svojim djelovanjem ostavila je dubok trag među kolegama i suradnicima s kojima je desetljećima stvarala zadarsku kulturnu scenu. Među njima je i Sanja Petrovski iz Zadarskog plesnog ansambla, s kojom ju je povezivalo dugogodišnje prijateljstvo i suradnja na brojnim projektima.

– Mariju sam upoznala početkom ‘80-ih, kada je radila performans na jednoj izložbi na kojoj sam plesala. Od tada smo godinama zajedno otvarale izložbe plesom i performansima. Svojedobno je imala i modnu školu »Arcadia«, u kojoj su učenici izrađivali vlastite modele, a iz nje je proizašla kostimografkinja Anita Goreta.

Nadali smo se da će se ta scena još razviti, ali nitko nije imao toliku snagu kao ona. Davala je sebe do kraja, uvijek s neiscrpnom energijom, prisjetila se Petrovski.

Dodala je kako su surađivale više od 40 godina, u brojnim predstavama i projektima.

– Upravo je prošlo 20 godina od naše predstave »Kako je Potjeh tražio istinu«, a prvi put smo je izveli bez nje, u Pečuhu. Predstavu smo posvetili upravo njoj. Na putu smo saznali da je preminula – bilo je to teško, bolno i nestvarno. Bila je rijetka osoba, jedna od onih kakve se teško mogu ponovno sresti.

U svakoj predstavi znala je točno što treba, sve je smišljala s lakoćom, imala nevjerojatan osjećaj za detalj i scenu. Bila je iznimno kreativna, dobronamjerna i neizmjerno vrijedna, prisjetila se Petrovski, dodajući s tugom »Počivaj u miru, Majo, i neka ti bude blagoslovljen put u zlatne dvore Svarožićeve«.

U svemu uporna i predana

O dugogodišnjoj suradnji sa Šarić Ban govorila je i Jasenka Lulić Štorić, umirovljena etnologinja i nekadašnja voditeljica EO NMZ-a.

Njihova suradnja započela je još početkom 2000-tih na projektima vezanima uz tradicijsku nošnju i njezinu suvremenu primjenu. Kako kaže, njih dvije su se često susretale na raznim izložbama i projektima gdje su spajale svoja dva stručna pogleda, etnološki i kostimografski.

– Uloga kostimografa u kontekstu tradicijske nošnje iznimno je važna i tu smo se jako dobro nadopunjavale i lijepo surađivale. Kao kustosica »Zbirke tkanja i tapiserija Ivana i Ane Tomljanović« razvijala je ideju da se stalni postav ne ograniči samo na prikaz tapiserija, nego da se proširi na radionice tkanja i tekstila.

Htjela je da NMZ postane mali centar tkanja i veza, povezan s tekstilom u najširem smislu. Inventivnost i stvaralačka energija bile su njezin zaštitni znak. Osim stručnosti, pamtit ću je po radnoj energiji i ljudskoj toplini. Bila je puna života, ideja, planova.

Radovala se radu i bila uporna u svemu što je započela. Kao kustosica znala je koliko je važno čuvati muzejsku građu – bila je savjesna, marljiva i odgovorna, izrađivala planove za zaštitu zbirki.

Baština joj je bila stalna inspiracija, ne samo u muzeološkom radu, nego i u kazalištu. U kazališnoj kostimografiji često je pronalazila nadahnuće u tradiciji ovoga kraja, ali i u pričama Ivane Brlić-Mažuranić, podijelila je Lulić Štorić.

Iz tekstilne je baštine svake godine pronalazila nove teme i motive koje bi pretočila u izložbe, a istodobno je razvijala i likovno-pedagoški rad, povezujući etnologiju i suvremenu likovnu umjetnost. Surađivala je i sa Školom primijenjene umjetnosti i dizajna Zadar (ŠPUD) kroz radionice, gdje je uvijek poticala mlade da istražuju tekstil kroz umjetnost.

–​ Marija je bila iznimno kreativna, topla i pozitivna osoba, uvijek puna ideja, entuzijazma i ljubavi prema umjetnosti. Naša suradnja na brojnim projektima bila je ispunjena inspiracijom i iskrenim prijateljstvom.

Njezina energija, dobrota i umjetnički duh ostat će trajno u mojim sjećanjima. Vjerujem da i tamo gore stvara nešto lijepo, jer kazalište, moda i umjetnost bili su njezin svijet, istaknula je profesorica Kate Prskalo iz ŠPUD-a.

Jedinstven umjetnički rukopis

Iz HNK Zadar poručili su kako ih je potresla vijest o odlasku njihove »drage Maje, dugogodišnje suradnice, kostimografkinje, umjetnice i velike zaljubljenice u kazalište«.

– Otišla je tiho, ali je iza sebe ostavila bogatstvo boja, tkanina, ideja i uspomena, a njezin je rukopis bio jedinstven, naveli su te podsjetili na njezin rad na brojnim predstavama, među kojima su nezaboravne »Stoše od Foše iliti Kate Kapuralica«, »Sarah Bernhardt«, »Ostavljam te«, »Lice«, »Kako je Potjeh tražio istinu«, »Bolero« i »Obični heroji«; ističući kako je kroz svoj rad utkala dio sebe – vedrinu, eleganciju i životnu energiju.

Iz KLZ-a poručili su kako ih je duboko rastužio odlazak »drage suradnice koja je svojim talentom i predanošću ostavila neizbrisiv trag kroz brojne projekte, izložbe i predstave«, istaknuvši da će je pamtiti po kreativnosti, toplini i zajedničkim trenucima.

Porukama sućuti pridružili su se i iz Koncertnog ureda Zadar, naglasivši kako će im u sjećanju ostati lijepi trenuci koje je kao dugogodišnja suradnica s ljubavlju kreirala i dijelila s njima.

Kao kostimografkinja, kustosica i pedagoginja, Šarić Ban ostavila je trajan trag u zadarskoj i hrvatskoj kulturi. Spajala je tradiciju i suvremenost, umjetnost i obrazovanje, uvijek s osobitim osjećajem za detalj i ljudsku toplinu.

Osim kazališnih kostima, stvarala je i kreacije za zadarske glazbenice, među kojima se ističu oni za opernu pjevačicu Nelu Šarić i Dinu Bušić iz glazbenog sastava Dina e Mel.

– Pamtit ću je po osmijehu, duhu, idejama i njezinu nesvakidašnjem pristupu modi i kreaciji. Bila je toliko dobrodušna, sve je radila iz iskrene želje i na vlastitu inicijativu. Kad je čula da putujem u Japan, sama me pitala smije li mi napraviti kreaciju. Suradnja nam je bila prekrasna, prisjetila se operna pjevačica Šarić.