DULE MUSTAĆ Radio je i planirao brak, a preko noći završio na ulici: 'Dobio sam sepsu, ležao klinički mrtav...'

Jučerašnji Svjetski dan beskućnika, koji se svake godine obilježava 10. listopada, s ciljem podizanja svijesti o tim ljudima i njihovim problemima, proveli smo s Dulom Mustaćm, jednim od četiriju prodavača časopisa »Ulične svjetiljke« u Zadru.

»Ulične svjetiljke« su prvi hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama koji izdaje Franjevački svjetovni red – mjesno bratstvo Trsat (Rijeka), a koje vodi i prihvatilište za beskućnike »Ruže sv. Franje« u Rijeci. Ideja je da se beskućnicima pruži prilika da prodajom časopisa zarade dovoljno novca da unajme sobu ili manji stan, ali i da malo po malo skidaju stigmu sa sebe. U skladu s tim, ovaj je časopis nazvan »Ulične svjetiljke« kako bi se javnosti ukazalo na to da su beskućnici nepravedno stavljeni u zakutak društva, u tamu gdje ih nitko ne želi vidjeti, kao da ne vrijede kao ljudi, a zapravo mogu puno toga doprinijeti, bilo duhovno, bilo svojim talentima, što se kroz njihove životne priče, pjesme, crteže i drugo, nastoji pokazati u svakom od brojeva časopisa. Osim toga, prodajom časopisa neposredno iz ruku beskućnika, korisnika nužnog smještaja ili radno nesposobnih ljudi javnost se pokušava senzibilizirati za teme siromaštva i socijalne isključivosti.

Klinička smrt

A podizanje svijesti šire javnosti itekako je bitno, nitko nije završio na ulici svojom voljom, život piše priče i tko zna što svakoga od nas već sutra čeka. I Dule, rodom iz Ražanca, imao je sasvim običan život, radio je razne poslove, bio zaljubljen i sretan. I sve se promijenilo, preko noći.

– Razbolio sam se 2000. godine… Dobio sam sepsu, ležao klinički mrtav 25 dana, probudio se, nisam se mogao micati, doslovno su me učili hodati, kao malo dijete. I tada počinje moja borba, kazuje Dule koji je radio kao alatničar u Bagatu, no već ‘85. plaće su postale minimalne pa je krenuo raditi na brod.

Plovio je do početka Domovinskog rata, on je, kako kaže, dragovoljac neriješenog statusa.

– Nisam se laktao, uvijek sam računao da mirovinu trebaju uzeti oni kojima je potrebnije. Nemam braniteljsku mirovinu, samo opskrbninu od 159 eura, govori Dule.

Nakon rata je otvorio obrt za voće i povrće, počeo je graditi kuću, planirao je brak, dok se sve nije presjeklo.

– Nakon te sepse rekao sam ženi da sam ja sad za ništa, da ide svojim putem, da nađe sebi osobu s kojom će živjeti. Nisam htio da nitko pati sa mnom. Jesam li pogriješio, ne znam, ali i danas bih napravio isto. Kad već propadam, bolje da propadam sam, emotivno prepričava Dule.

Teška vremena

Jedno je vrijeme živio na ulici, snalazio se svakako, zatim je par godina bio u Caritasovom prenoćištu, a sad umirovljenica zamjenica ravnatelja Caritasa Mirjana Tadić, uputila ga je na »Ulične svjetiljke« i prodaje časopis već desetak godina.

– Uspio sam skupiti nešto novca, našao sam povoljan stan, to dok je još bila kuna. Tada je bio lakši život, bio sam podstanar sve do ovog ljeta. Međutim, režije rastu, najam je previsok, jednostavno više nisam mogao plaćati. Caritas je otvorio prihvatilište, sad sam tamo, odlično nam je, dvojica su u sobi, imamo kupatilo, televiziju. Cilj »Uličnih svjetiljki« jest da čovjek živi sam, ali ne mogu, nemam kako, govori 63-godišnji Dule i dodaje kako je postalo teško živjeti od ovog posla, od prodaje, naglašava, ne prosjačenja.

Ljudi imaju manje novca, pa manje i kupuju, a Dule i upozorava kako postoji legalna prodaja sličnog časopisa, ali…

– I taj drugi časopis sličnog naziva i izgleda postoji legalno, u Zagrebu, pokrenuo ga je čovjek koji je radio ovako kao i ja. Napustili su ga ljudi s kojima je radio u početku i sad taj časopis prodaju Rumunji. Nemam ja ništa protiv nikoga, ali ti ljudi su u neredu i to je ta slika koja se širi. Ti ljudi borave tu nelegalno, spavaju po autima, znaju popiti… Ljudi kad vide, stavljaju nas sve u isti koš. Prijavljivali smo, ali uzalud, kaže Dule.

Uredan, ugodan i fer

A kao i u svakom poslu, Dule susreće divne ljude koji mu poprave dan, ali ima i neugodnih situacija. Primjerice, nerijetko mu dobace »idi, kopaj, radi nešto«, no kad im ispriča svoju priču, odmah se ispričaju.

– Uvijek sam na istom mjestu, ljudi me već znaju. Kad sam počeo raditi, razmišljao sam kome bih ja prišao da je situacija obrnuta. Pa uvijek bih prišao onome tko je uredan, stvarno pazim na to. I da sam ugodan i fer. Ne ulazim u konflikte, nisam takav. Mogu imati loš dan, ali znam kako se treba ponašati, kazuje Dule kojeg prolaznici srdačno pozdravljaju dok razgovaramo.

Dule radi bez obzira na vremenske (ne)prilike, nastojeći si omogućiti bolji život, a njegova priča podsjeća koliko je život nepredvidiv, da je tanka granica između sigurnosti i beskućništva. Baš kako su objavili na mrežnim stranicama »Uličnih svjetiljki«, bez obzira gdje spavaš noćas, tvoja vrijednost kao čovjeka ne ovisi o tvojoj adresi – zaslužuješ poštovanje, toplinu i priliku za novi početak.

Neka ovi ljudi i njihov časopis budu svjetlo koje razbija predrasude i podsjeća društvo na ljudskost, solidarnost i suosjećanje.

Susret s papom Franjom

Projekt »Ulične svjetiljke« nastao je 2008. godine u Rijeci, na inicijativu novinara i franjevca Siniše Pucića, u sklopu Franjevačkog svjetovnog reda – mjesnog bratstva Trsat. Ideja je proizašla iz želje da se beskućnicima i socijalno ugroženim osobama pruži prilika da vlastitim radom, dostojanstveno i pošteno, zarade nešto novca i ponovno osjete pripadnost društvu.

No, projekt nije ograničen samo na prodaju časopisa. Zahvaljujući fra Siniši Puciću i mreži volontera, »Ulične svjetiljke« postale su prava mala zajednica. Redovito se organiziraju druženja, susreti i radionice u kojima se sudionici međusobno povezuju, dijele iskustva i pomažu jedni drugima. Puno se putuje, članovi projekta sudjelovali su na raznim kulturnim i humanitarnim manifestacijama diljem Hrvatske, a nekoliko su puta putovali i u inozemstvo. Posebno se pamti hodočašće u Rim, gdje su sudjelovali na audijenciji kod pape Franje o čemu nam je Dule pričao s oduševljenjem.