Tihomir Tikulin Tico: 'U Lijepoj Našoj strip još uvijek ima stigmu, kao da je isključivo za djecu'

Na devetom izdanju Festivala stripa »Zbirka 74« u Gradskoj knjižnici Zadar gostovao je strip-crtač Tihomir Tikulin Tico, koji je tom prigodom održao nekoliko radionica za djecu osnovnoškolskog uzrasta, uključujući i onu namijenjenu djeci s teškoćama u razvoju. Također, predstavio je udžbenik »Stripaonica«, nastao u suradnji s Nebojšom Radićem.

Tico je autor kultnog serijala »Pimpeki« i urednik fanzina »Endem« te već tri desetljeća oblikuje hrvatsku strip-scenu, istodobno kao crtač, mentor i promotor ove »devete umjetnosti« koja, kako kaže, još uvijek kod nas traži svoje puno priznanje.

Iako sebe ne smatra klasičnim strip-crtačem, već jednostavno »stripašem«, kroz desetljeća rada ostavio je dubok trag na domaćoj sceni, bilo to zbog crtanja, uređivanja ili zbog pedagoškog rada i popularizacije stripa među djecom i mladima.

U razgovoru za naš list govorio je o radionicama, o tome zašto djeca sve manje čitaju, zašto je strip i dalje stigmatiziran, ali i o svom stvaralačkom putu.

Od prve olovke

Strip je u njegov život ušao vrlo rano – još u djetinjstvu provedenom u Berlinu, gdje je rođen 1971., kamo su mu roditelji otišli kao gastarbajteri. Ondje je prvi put otkrio svijet crtića, filmova i stripova, no pravi susret s tim medijem dogodio se nakon povratka u Srimu pokraj Vodica. Tamo su ga, kaže, oblikovale stranice Mickeyja Mousea, Alana Forda, Zagora i Princa Valianta, a crtao je, doslovno, otkako je dobio prvu olovku.

– Uvijek kažem da je kopiranje korisno. Nije važno da se odmah razvije vlastiti stil – to dođe kasnije. Svi tako učimo. Uostalom, i u svakom udžbeniku učimo nešto što je netko prije nas već otkrio. Zato mi je bilo smiješno kad bi u školi djeci rekli »nemojte kopirati« – pa tako se uči, tako se stječe ruka i osjećaj za crtež. Stil se ionako razvija s vremenom. Kao i sva djeca, crtao sam ono što sam volio i čitao, i tako je to ostalo, započinje Tico.

Devedesete su, prisjeća se, bile teške i gotovo beživotne godine za strip – rat je osiromašio scenu i prekinuo kontinuitet mnogih autora. Upravo zato 1992. pokreće fanzin »Endem« sa Sebastijanom Čamagajevcem i Daliborom Talajićem.

– To su bila vremena prije digitalnog tiska – sve se radilo ručno, od fotokopiranja, slaganja, klamanja… prava manufaktura. »Endem« nikada nije bio zamišljen kao ozbiljan časopis, nego kao skup autorskih stripova ljudi koji su dijelili istu strast. Unatoč dugoj pauzi od 2007. do 2017., izlazi i danas – a novi broj planiran je već za proljeće, otkriva Tico.

Govoreći o današnjoj sceni, primjećuje da se ona znatno promijenila.

– Danas prevladava autorski strip, dok je onaj komercijalni gotovo nestao, osim autora koji rade za inozemno tržište. Nema prave ravnoteže. Nezavisna scena ima smisla samo ako postoji i komercijalna. Kod nas, nažalost, domaći strip časopisi gotovo su nestali, kazao je stripaš te se posebno prisjetio i festivala »Crtani romani šou«, pokrenutog 1998. u Zagrebu.

Snaga knjižnice

Sve je počelo, kako priča, iz čiste potrebe da se dogodi pravi strip-festival.

– Radili smo »partizanski«, bez ikakvih komercijalnih ambicija, zvali goste koji su nam bili zanimljivi i sve slagali u zadnji trenutak. Ali bilo je to vrijeme ogromnog entuzijazma. Festival se kasnije razvio i profesionalizirao, prisjeća se Tico koji je iskoristio priliku da pohvali i zadarski Festival stripa »Zbirka 74«, koji smatra jednom od najvažnijih domaćih inicijativa za promicanje stripa.

– Odlično je što takvo nešto postoji u Zadru. Gradska knjižnica Zadar ima fantastičan fond, a Darko Blažević i Ante Kolanović koji to vode uvijek naprave vrhunski posao – radionice, izložbe, susrete s publikom, sve. Samo se nadam da će Grad i Ministarstva prepoznati važnost toga i dati više podrške – da se mogu dovesti i autori iz inozemstva, posebno iz Italije.

Iako je strip u svijetu već odavno probio okvire i granice »dječje zabave«, u Hrvatskoj još uvijek nosi dozu podcjenjivanja.

– Kod nas strip i dalje ima neku stigmu, kao da je »infantilan« ili isključivo za djecu, nešto poput crtanog romana. Kad smo pokretali festival »Crtani romani šou«, namjerno smo to okrenuli u pozitivno – kao potvrdu da strip može biti i zabava i umjetnost, ističe Tico.

Po njemu, strip je jednako vrijedan medij kao i svaka druga umjetnost – prostor u kojem se može pronaći sve, od osobnih drama do svemirskih avantura i povijesnih priča.

– Nema teme koja postoji u književnosti, a da je nema i u stripu. Zapravo, strip može ponuditi i više, jer se mnogo toga može izraziti i bez riječi – samo slikom. Stilovi su beskrajno raznoliki od jednostavnih, gotovo dječjih crteža do hiperrealističkih radova, pojašnjava ovaj stripaš.

Navike čitatelja

Ne vidi razlog zašto bi strip i dalje bio marginaliziran, pogotovo kada su u Japanu, Francuskoj i Belgiji dio kulturnog identiteta. Ipak, prepoznaje da se navike publike mijenjaju.

– Strip više nije »in« kao nekad, kad se nosio na plažu ili na bauštelu. Danas je postao pomalo elitistički, ima puno kolekcionara, a izdanja su često skupa. No, kao najbolje rješenje tog problema – dostupnosti stripova – vidim u knjižnicama. Godišnja članarina je simbolična, a fondovi su fantastični. U knjižnicama danas možete pronaći sve – i domaće i strane autore, i stripove za djecu i one za odrasle. Tko želi, samo treba posegnuti za njima, poručuje Tico.

S obzirom na to da je u stalnom kontaktu s djecom različitih uzrasta kroz radionice, iz prve ruke promatra kako se mijenjaju njihove navike i odnos prema čitanju.

– Radionice su mi svakodnevica, time se najviše bavim. Ne vodim ih baš svaki dan, ali sam naviknut na svu djecu – bez obzira na uzrast ili teškoće. Svako je dijete priča za sebe, pa nastojim s njima raditi individualno, koliko god mogu, ovisno o tome koliko ih tema zanima i čitaju li uopće stripove.

Kad sudjeluje cijeli razred, to je obično mješovito društvo, bez dobrovoljaca, i tada se vidi ono što je, nažalost, postalo pravilo – djeca danas gotovo uopće ne čitaju. Čitaju samo ono što moraju u školi. To zapravo pokazuje stanje današnje djece. Stalno im govorim da mobitele koriste što manje.

Posljednjih 20-ak godina postalo je normalno da tehnologija, osobito ona iz industrije zabave, preuzima njihovu pažnju – mobiteli su svima broj jedan, ne samo djeci. Zbog toga je čitanje potisnuto u drugi plan, upozorava Tico otkrivajući kako mu se dogodilo da neka djeca nisu znala, primjerice, tko je Robinson Crusoe, Robin Hood, pa čak ni Superman.

Iz glave na papir

Na radionicama, ističe, ne uči djecu kako crtati, nego kako kroz crtež ispričati priču.

– Ono što radim nije klasična nastava, nisam profesor, nego voditelj strip-radionica. Cilj mi je da djeca nauče pričati priču kroz strip, a ne da ih učim crtačkoj tehnici. Svako dijete crta onako kako zna i može, i svatko može ispričati priču u skladu sa svojim mogućnostima. Važno je da razumiju jezik stripa – da priča bude jasna svima.

Djeca često prepričavaju dok im gledam njihove radove, a pola priče ostane samo u njihovoj glavi. Tada im pokušavam objasniti da sve što je bitno moraju prenijeti na papir – da crtežom izraze ono što žele reći, ponekad i bez teksta, bez »oblačića«. To je, zapravo, zadatak svakog crtača stripa – da bude jasan i ekonomičan u izrazu.

Uz to ih i lagano kritiziram kad primijetim da ne čitaju, pokušavam im suptilno dati do znanja da to nije dobro. Uvijek im govorim da je korisno crtati, ma čime god se jednog dana bavili – bili stolari, liječnici ili bilo što drugo. Crtež je dobar za mozak, motoriku i koncentraciju, naglašava Tico te dodaje kako od toge nema »štete«, samo koristi.

Radionice, koje vodi još od 2002. godine, vidi kao svoj najstabilniji i najživlji oblik rada. Održavao ih je posvuda – od vrtića i knjižnica do festivala poput onih u Makarskoj – te u sklopu programa »Ruksak pun kulture«. Putovao je po cijeloj Hrvatskoj, često i u suradnji s udrugama koje su kroz strip provodile edukativne programe za djecu, primjerice o sigurnosti u prometu.

– Takvi susreti uvijek su različiti. Najčešće to nisu dobrovoljci, pa odmah vidite koga to zanima, a koga ne. Uvijek se pojavi jedno ili dvoje djece koja su izuzetna – neki odrade zadatak rutinski, a neki pokažu nevjerojatnu maštu. Dječji mozak je neiskvaren i iskren; kad ih nešto zanima, mogu napraviti genijalne stvari, govori Tico.

Posebno ga je, kaže, dirnulo iskustvo s nedavne radionice u Zadru, namijenjene djeci iz spektra autizma.

– Jedan dječak doslovno je napravio enciklopedijski katalog praživotinja, sa svim elementima – crtež mu je bio izvrstan. Ako ustraje, mogao bi jednog dana postati profesionalac.

To pokazuje koliko je važan fokus i volja, jer kada se puno radi, vjerujem da rezultati ne izostanu, dodaje stripaš te priznaje kako su mu radionice donijele i osobno iskustvo otkrivanja Hrvatske jer je zahvaljujući njima posjetio mnoga mjesta.

Čar jednostavnosti

Od radionica s djecom Tico se lako vraća svom autorskom radu, u kojem, kako govori, ne traži savršenstvo nego iskrenost i humor. Najpoznatiji primjer toga svakako su njegovi »Pimpeki« – niz kratkih stripova koji su s vremenom postali kultni među čitateljima.

– Likovi u »Pimpekima« vrlo su jednostavni, crtani gotovo kao čiča Gliše. Mnogi će reći »to može svatko«, i možda imaju pravo – ali upravo u toj jednostavnosti i jest čar. Strip je dobio ime jer su likovi pomalo bedasti, najčešće upadaju u svakakve situacije.

Nema se tu što puno filozofirati – imaju velike bijele zube, oči ukrivo, a fore su kratke, pojašnjava autor te dodaje kako naslov nema nikakve veze s radnjom, jer je jednostavno »iskočio u trenutku i ostao«. Kasnije ih je sve skupio u zbirci »Svi moji crno-bijeli Pimpeki«, a kako kaže, to je serijal koji ima svojih mana i vrlina, ali mu je drag upravo zato što je takav – neposredan i iskren.

Osim »Pimpeka«, 2018. godine objavio je i strip-album »Zona čudna«, namijenjen mlađoj publici.

– »Zona čudna« je nastala sasvim spontano, najprije u nekim studentskim novinama za mlade, a kasnije se pojavila prilika da iste likove iskoristim za dječji časopis »Prvi izbor«, pandan »Smibu«. To su šaljivi, jednostavni likovi, pomalo »disneyevskog« stila, koji se bave zadacima iz znanosti, ali na duhovit način.

Radnja se odvija u zamišljenom, znanstveno-fantastičnom svijetu koji sam nazvao Zona čudna – mjestu koje izgleda kao da je na drugom planetu, s robotima i neobičnim bićima koja ipak imaju vrlo ljudske osobine.

Po duhu je najbliža stripovima poput »Peanuts« i liku Charlieja Browna, gdje humor proizlazi iz međusobnih odnosa likova i njihove interakcije. Kasnije sam sve te epizode nadopunio i složio u jedan album koji pomalo podsjeća na časopis – s dodatnim sadržajima poput karte Sunčeva sustava, duhovito nacrtanih planeta i točnih znanstvenih podataka, kazao je Tico.

Dio svakodnevice

U posljednje vrijeme Tico balansira između crtanja, uređivanja, vođenja radionica i različitih suradnji, no sve je i dalje povezano istim – stripom.

– Slobodni sam umjetnik, nisam nigdje zaposlen. Moja svakodnevica su naslovnice za knjige (najviše radim za zagrebačke nakladnike), a tu i tamo dođe i neki marketinški posao, nešto neobično. Povremeno se bavim i prijelomom i dizajnom. Uz to vodim redovitu strip-radionicu u Knjižnici i galeriji Vladimir Nazor u Ilici, gdje su nedavno stigli novi polaznici. Radionice ću nastaviti i dalje, okvirno u dogovoru s nekim institucijama i knjižnicama u manjim gradovima.

Otvoren sam za sve vrste suradnji. Postoji i stranica »Stripaonica« na Facebooku, gdje objavljujem sve novosti od radionica do stripova u nastajanju. Nedavno je izašla i istoimena knjiga »Stripaonica« s Nebojšom Radićem koji se pobrinuo za tekstualni dio, a ja za praktične primjere. To je zapravo mali uvod u strip gdje objašnjavamo vrste stripova, kako se čitaju, dijele, koje su zemlje »perjanice« – japanska, američka, europska, hrvatska i, naravno, talijanska scena.

Moj dio prikazuje kako se od najjednostavnijih likova može ispričati priča, što je, po meni, dovoljno za svakog početnika. Trenutačno pripremam i novi broj fanzina »Endem«, ovoga puta s temom Tarzana. Pozvao sam prijatelje i kolege da nacrtaju nešto na tu temu. Tarzan je duboko u srcu mnogih strip-crtača, ali i u mom – dio je mog odrastanja i početaka.

Svi smo čitali te romane, i pisane i crtane. On je, na neki način, praotac mnogih superjunaka. Možda ne bi bilo Zagora, možda ni Supermana, da nije bilo njega, kazao je ovaj strip-autor te dodao kako uvijek nešto utječe na nešto.

Na kraju razgovora, pokušao je sažeti i svoj odnos prema stripu – mediju koji ga, kako kaže, prati cijeli život i uvelike određuje njegov svakodnevni ritam.

– Strip je nešto što me potpuno okružuje, dio je moje svakodnevice i načina života. Bavim se svime što uz njega ide – crtanjem, uređivanjem, vođenjem radionica, a ponekad se uključim i u organizaciju festivala ili događanja. Ne stvaram puno osobnih stripova, ali sam stalno u stripu – to je svijet u kojem živim, radim i u kojem se najbolje osjećam, zaključuje