Stručnjaci u Zadru upozorili na prve znakove disleksije kod djece

Povodom Dana disleksije, u Gradskoj knjižnici Zadar održana je panel rasprava pod naslovom »Poteškoće u učenju – snaga drugačijeg načina razmišljanja«, u organizaciji udruge »Lampica«.

– Kroz udrugu je tijekom godina prošlo mnogo djece. Neka od njih danas su već završila fakultete, dok su roditelji onih koji tek započinju školski put sada među najaktivnijima u udruzi.

Djelujemo isključivo volonterski, zahvaljujući entuzijazmu i predanosti članova koji svoje vrijeme i znanje ulažu iz iskrene želje da pomognu drugima, kazala je Selma Ćubara zahvališvi stručnjakinjama na podršci i sudjelovanju, bez kojih, kako ističe, njihov rad ne bi bio moguć.

Prvi signali

Uvodna rasprava otvorena je pitanjem koji su to prvi signali koje je važno prepoznati i kada je pravo vrijeme za potražiti stručnu pomoć, odnosno što učiniti kada problem ne leži u djetetu, nego u roditeljskim očekivanjima koja ga pokušavaju ukalupiti.

Među sudionicama panela bile su i dugogodišnje članice udruge »Lampica«, čije iskustvo i predanost čine važan dio njezina rada. Među njima se posebno istaknula Deniza Marasović, logopedinja s više od 30 godina iskustva u radu s djecom od vrtićke do školske dobi, kao i u privatnoj praksi, koja je s udrugom povezana od samih početaka.

Tijekom svoje bogate karijere pomogla je stotinama mališana u razvoju govora i komunikacijskih vještina, ostavljajući prepoznatljiv trag u zajednici.

Govoreći o disleksiji, Marasović je istaknula koliko je važno sagledati situaciju iz perspektive roditelja djeteta koje je, primjerice, iznimno inteligentno, talentirano za sport ili glazbu, pa ga okolina doživljava kao darovito i bez teškoća.

Ipak, iza takve slike, upozorila je, često se krije disleksija, poteškoća koju nije lako prepoznati jer dijete svojim izraženim sposobnostima u drugim područjima uspješno prikriva izazove s kojima se suočava.

– Kada dijete krene u školu, roditelji ga često šalju s uvjerenjem da je sve u redu – pametno je, snalažljivo pa vjeruju da neće imati poteškoća. No, dijete ubrzo počinje pokazivati znakove frustracije. Na kraju koristi svoj intelekt kako bi »pokrpalo« praznine – pamti puno na satovima, ulaže više truda nego što bi trebalo.

Mnogi takvi učenici postižu odličan uspjeh, ali uz daleko više napora od svojih vršnjaka. Upravo ta dobra, poslušna i vrijedna djeca razviju tehnički dobru razinu čitanja, ali bez dubljeg razumijevanja pročitanog. I tada se, nažalost, često zaključi da nisu koncentrirana, da su lijena ili nezainteresirana.

A to je najgore – kad dobro dijete dobije etiketu »lijenoga«. Roditeljima bih poručila, ako dijete već u prvom razredu ne pokazuje radost prema školi, ako mu učenje traje znatno duže od vršnjaka, iako uredno savladava gradivo, to je već prvi znak da nešto nije u redu.

Takve stvari treba uočiti i ispraviti najkasnije do drugog razreda. Bolje je »puhati na hladno nego se opeći«, kazala je logopedinja te istaknula kako se treba javiti stručnjaku na prve sumnje.

Iskustva i dijalog

Marasović je dodala kako se osviještenost o tom problemu posljednjih godina znatno povećala, ali da sve i dalje počinje s razumijevanjem i informiranošću.

– Ključnim smatram ulogu učitelja i roditelja, koji prvi primjećuju teškoće i reagiraju na vrijeme. Biti informiran roditelj ili učitelj temelj je svakog dobrog pristupa. Zahvaljujući boljoj suradnji škola, logopeda i udruga poput Lampice, rana intervencija danas je brža i učinkovitija, istaknula je Marasović te poručila da dijete nikada ne treba poistovjećivati s teškoćom.

– Ne smijemo stavljati znak jednakosti, primjerice – »Marko jednako disleksija«. Trebamo istaknuti njegove sposobnosti i talente te na njima graditi. Jer kad dijete stalno suočavamo s onim što ne može, ono što može ostaje u sjeni, istaknula je Marasović.

U raspravi su sudjelovale i Đurđica Jurjević, prof. psihologije, Duška Perić Krpeljević, mag. logopedije, Lana Piasevolli, učiteljica razredne nastave, Mihaela Đuranec, mag. logopedije te Leana Tudorović, prof. povijesti i dipl. arheologije. Svaka od njih unijela je u razgovor dio svog stručnog iskustva i pogleda na temu, čime je panel dodatno obogaćen i zaokružen.

Publika je imala priliku čuti različite pristupe, konkretne primjere iz prakse i razmijeniti iskustva s onima koji svakodnevno rade s djecom koja uče na drugačije načine. Upravo je takav dijalog, između stručnjaka, roditelja i nastavnika, ono čemu je ovaj susret i bio posvećen.