POLUOTOK JE NEKIMA NEPREPOZNATLJIV! Tu su nekad bili razni sadržaji, a danas štekati, sladoledi, pizza cut...

Nekad, i to ne toliko davno, centar grada, Poluotok, bio je središte društvenog života, dnevni boravak Zadrana. Najprije, građani su tu, na jednom mjestu, imali sve što im treba; obavili bi spizu, kupili pokoji komad robe, gotovo sve institucije bile su im nadohvat ruke, a uz, možda i najvažnije, imali su koga susresti, proćakulati, popiti kavu, bez dogovora, uvijek se znalo gdje je mjesto susreta i koje su frekventne ure.

Danas je to itekako drugačije, banke su iselile van centra grada, nema više ni »Socijalnog«, butici se mogu izbrojati na prste jedne ruke, a otkucalo je odavno i starim zanatima. Rijetki su još tu, tek kao podsjetnik nekadašnjeg načina življenja, no ni oni neće još dugo svojim spretnim rukama krojiti, barem dijelom, sudbinu grada. Mahom je riječ o starijim ljudima koje, nažalost, nema tko naslijediti, a i računica je prilično jasna – takve djelatnosti, od krojača, postolara pa do urara, nisu isplative, potporama unatoč.

Ispod sata

Isto tako, gradska tržnica odavno je izgubila svoj sjaj, sve je manje i kupaca i prodavača, što zbog manjka parkinga, što zbog pošasti, ali i praktičnosti, trgovinskih centara, a zasigurno najviše zbog, za mnoge, nepristupačnih cijena.

Nije Zadar izoliran slučaj, turizam je pojeo niz gradova uz obalu, ali mora li baš biti tako?

Uz sve navedeno, uzrok leži i u praznim poslovnim prostorima, bez obzira na to jesu li u vlasništvu Grada ili privatnika, stoga smo napravili đir, rutom uspomena ili putovima još uvijek neostvarenih potencijala, kako se uzme…

Nalazim se s kolegom, kako to nepisano pravilo nalaže, »ispod sata« koji je sad u skelama, kao i Gradska loža, a kamo sreće da su skele i na zgradi u kojoj je bio čuveni fotoatelje Maričić. Riječ je o kući iz 14. stoljeća, važnoj za identitet grada, u kojoj su bili i obrtničke radnje; ključar Vinko Pavlović i optičar Damir Bajlo. Progutao ju je požar prije više od četiri godine, u lipnju 2021., o obnovi se govorilo, dogovaralo, pregovaralo, tu su bili i obiteljski stanovi, no stanje je do dandanas ostalo isto, samo uz plakate s motivima grada na prozorima u prizemlju što jest pohvalno, ali je tek vatrogasna mjera.

Kroz prozore na katovima vide se urušene skele, teško da će, bar ne skoro, dobiti novo ruho. Vrijeme prolazi, zgrada propada, a s njom i nada da će opet ukrašavati Narodni trg.

A s druge strane Trga još je jedno kultno mjesto, kino Pobjeda, sada u vlasništvu Tankerske plovidbe, za koje je Grad Zadar koncem prošle godine podnio pismo namjere s iskazanim interesom prema upisanom zemljišnoknjižnom vlasniku za kupnju predmetne nekretnine. Hoće li se ova inicijativa uklopiti u razgovore gradskih vijećnika u okviru proračuna za 2026. godinu i hoće li Zadar, koji je oduvijek bio grad sedme umjetnosti, opet dobiti svoje kino, saznat ćemo vrlo brzo.

Desanka Radak

Naviru sjećanja

A da je upravo to jedno od mjesta koja bude nostalgiju, ističe i Višnja Vukić koju smo susreli na Narodnom trgu.

– Naravno da je prije bilo bolje i življe. Znali smo u koje ćemo dućane, sve smo obavljali u gradu, kupovali spizu, robu, cipele… Grad je bio sve, a danas mi je stran. Evo, stojim na Trgu, ja nikoga poznatog nisam vidjela. Mislim da se treba vratiti privatnim obrtnicima, sad ni frizera nema u gradu, ma nikoga. Pusto mi je i strano, govori Vukić i dodaje kako naviru sjećanja čim se spomene kino Pobjeda, Kalelarga nekad…

Suglasna je s tim i Iva Pejković koja ističe kako je svake godine sve više bijelih izloga, pogotovo u manjim uličicama.

– Suvenirnice i drugi turistički sadržaji nažalost nemaju nikakvu prenamjenu za zimski period, a mogli bi. Dakle, nešto što je komercijalno tijekom ljeta moglo bi se npr. prepustiti nekoj udruzi kojoj treba prostor. S druge strane, svakog je ljeta i sve više sjedalica, a zimi prazno. Sjećam se kako su jedne zime bili mali borići u Ulici Borelli, to je bilo davno, i neće se ponoviti, priča Iva.

Teško da će se ponoviti i puno drugih stvari, čak i onih prilično jednostavnih, poput kupnje obuće. Osim Borova na Kalelargi i dućana za dječju obuću, sve je odkoračalo iz grada, pa tako i nekadašnja Alpina koja je zatvorena prošle godine.

Osim što su Zadrani, opet iz sentimentalnih razloga, žalili zbog toga, bili su prilično šokirani natpisom na izlogu – prostor od 70 metara kvadratnih prodavao se po cijeni od 8.000 eura po metru kvadratnom. Natpis je uklonjen, no zasigurno ne zbog toga što je prostor, po toj astronomskoj cijeni, prodan.

Nastavljamo tom uličicom do zgrade Socijalnog koja je prodana prije dvije godine privatnom vlasniku i koja je trebala postati hotel, no to je ostao, čini se, tek plan, a stvarnost je (i dalje) tek derutna zgrada.

Daniel Radeta

Vrijeme čini svoje

Kalelarga, na kojoj su mnogi proveli najlipše dane svoje mladosti, sad je niz slatkiša, sladoleda i optika. Praznih prostora nema, ali njihov je sadržaj, primjerice, gumene patkice, što bismo rekli, drugi par postola.

U Ulici braće Vranjana još idu, kuckaju kazaljke starih zanata, tu su čak dva urara, a jedan od njih, Ivica Čulina, poznat i kao vrsni plivač i kao srdačna osoba koja za svakoga ima lijepu riječ, dodaje s vrata kako »neće još dugo«, godine čine svoje.

A na kanutnu, na križanju te ulice i Ulice Borelli dugo je bio mali dućan koji je odolijevao vremenu i koji je čuvao onaj duh malih kvartovskih dućana. No, nekad bilo, sad se spominjalo, i on je zatvoren, a prostor zjapi prazan.

U toj je ulici oduvijek bilo živo, ali sad je malo toga ostalo; urar Davor Hofman je zatvorio svoja vrata, kao i postolar Nediljko Galešić, napustio nas je dobri duh Zadra, Mate Ž., no njegova radnja (i mace) nastavljaju dalje…

Poznata trgovina ŠIK opire se trendu brze mode te još uvijek nudi razne potrepštine i modne dodatke, na radost mnogih, jer im upravo to nedostaje.

Iva Pejković

Sve podredili turistima

– Sve nam fali, nemamo di kupiti npr. lancun. Sve smo podredili turistima, za nas koji tu živimo – nula sadržaja, kratka je i jasna Desanka Radak.

No, kako kaže Daniel Radeta, paradoks je da na Poluotoku ima toliko praznih prostora, a da oni koji traže odgovarajući poslovni prostor ne mogu ga dobiti.

– Privatnici ili grad ili država drže prostore zatvorene, a s druge strane postoji potražnja za takvim prostorima. A osim toga, vječni problem je parking na Poluotoku. Poluotok treba oživjeti, dobar početak bi bio da se Dom Zadarske županije prenamijeni u studentski dom, studentima automobil ne treba, a s te lokacije sve bi im bilo blizu, govori Radeta.

Baš zahvaljujući studentima i srednjoškolcima, kao i nekolicini Zadrana vjernima ritualu ispijanja kava, u Varoši je živahno. I ne, grad nije prazan, i koncem rujna krcat je turista. I, neka ih, imamo im što pokazati i na što biti ponosni, ali ne zaboravimo da su grad ljudi – oni ljudi koji tu žive cijelu godinu…