Pažnje vrijedno djelo o Nori našega vremena

Romanom »Borilište« hrvatska književnica Maja Ručević nedvojbeno je dala lijep doprinos sve razgranatijem dijelu domaće književnosti vezanom uz tematiku nezdravih obiteljskih odnosa i posljedica koje odrastanje u disfunkcionalnim obiteljima ostavlja na pojedinca koji je životom u takvim uvjetima (pre)često predodređen za i usamljenički život.

Tužna junakinja Maje Ručević zove se Nora, 44 su joj godine, radi kao lektorica i prevoditeljica u jednoj manjoj, ali uspješnoj izdavačkoj kući. Upoznajemo je u dane neposredno nakon božićnih blagdana i to u jednoj od početnih godina ovog našeg desetljeća, a prvi je susret dramatičan i bolan. Iako blagdane provodi u stanu svoje najbolje prijateljice, ujedno i vlasnice izdavačke kuće u kojoj radi, u tom je »skloništu« pronalazi muškarac s kojim je u toksičnoj vezi posljednje tri godine. Za Noru je susret vrlo bolan jer nepristajanje na daljnju vezu toliko ražesti agresivnog mužjaka da je od vrata baci prema prozoru ispod kojeg je radijator u koji Nora udara licem. Na svu sreću rika povrijeđenog mužjaka tu staje i on odlazi, a Nora, što radi vlastite sigurnosti, što jer joj je potrebna totalna samoća i okolina u kojoj je nitko ne poznaje, odluči novogodišnju noć provesti u – Sarajevu. Pritom joj na umu nije nikakva fešta ni bilo kakvo druženje. »Zabit« će se u neki hotel, prespavati dva dana bez kontakta s bilo kim i vratiti se potom u Zagreb. Rezervira sobu, kupuje kartu i odlazi. Tren prije no što će uzeti ključ i otići u sobu na dvodnevnu izolaciju u njezin život ulazi Igor, Zagrepčanin koji već desetak godina živi i radi u Sarajevu…

FOTO: VRISAK

Kuća lutaka

Naravno da nećemo reći što je dalje bilo. No, ako na temelju ovog uvodnog dijela očekujete klasični »ljubić«, nemojte ni uzimati ovaj roman u ruke. Daleko je to od petparačke patetike i sladunjave romantike, ali je zato vrlo blisko sjajnoj psihološkoj i emocionalnoj analizi nesretne i traumama iz djetinjstva povrijeđene i iskompleksirane intelektualke kojoj veze nikako ne idu, možda i stoga jer ih podsvjesno i ne želi. Istina, da »Borilište« nije »herz roman« jasno je već iz kratke uvodne poetsko-lirske reminiscencije koja o stanju psihe glavne junakinje govori zahtjevnim i složenim slikama koje u tipične ljubić štorije nikako ne idu, a da će riječ biti o nečem ozbiljnijem, jasno je iz naziva prve od triju cjelina. Naime, tih uvodnih sedamdesetak stranica nosi naziv »Kuća lutaka« pa je i prosječnom poznavatelju književnosti jasno da odabirući ime Nora za ime protagonistice ovog romana autorica zaziva istodobno besmrtno djelo Henrika Ibsena, čuvenu istoimenu dramu o borbi za ravnopravnost žena.

Veza s bardom skandinavske književnosti potom je pojačana i činjenicom da nam naša Nora o svom djetinjstvu i odrastanju priča tako da na imaginarnu pozornicu postavlja četiri bezimene lutke (ona sama, njezina majka, baka i djed), koje žive u, kako to ona zove, kući lutaka, i kroz čiju se interakciju progovara o nekima od najbolnijih epizoda iz Norina odrastanja. Taj je dio teksta od ostatka knjige odijeljen tako što je ne samo pisan u kurzivu, već je i stil kojim je realiziran puno metaforičniji i složeniji od stila koji prati Norinu svakidašnjicu i koji je jednostavan i direktan s tek povremenim digresijama, analizama i zaključcima o suvremenom hrvatskom društvu i položaju žene u njemu.

Ovako odabrani načini pripovijedanja omogućuju autorici da teško i mučno obiteljsko nasljeđe i nimalo ljepšu sadašnjost svoje junakinje predstavi kombinirajući prošlost i sadašnjost čime nam i njezini strahovi pomalo i netipični za zrelu ženu postaju jasniji. Taj dualitet u pristupu pripovijedanju Maja Ručević koristi i u preostalim dijelovima romana pa tako u drugoj cjelini nazvanoj »Duhovi« Igora upoznajemo ne samo kroz njegove surete s Norom, već i kroz kratke priče koje joj šalje i kroz koje progovara o svom prethodnom životu.

Različiti književni rodovi

U završnom pak dijelu nazvanom »Gorka voda« na prvu liniju radnje kojom pratimo Noru u sadašnjosti nastavlja se druga, ona vezana uz obiteljsku fotografiju (jedina stvar koju je zadržala prodavši stan i riješivši se tako kuće lutaka prepune mračnog obiteljskog nasljeđa!), koju Nora detaljno analizira uspješno na tome gradeći temelj vlastite nesreće, odnosno činjenicu da je bila, što je vrlo rano shvatila, neželjeno dijete.

Maja Ručević vrlo je dobra i pri opisima psihološkog i emocionalnog stanja Norinog lika, izvrsna u opisima nezdravih odnosa u obitelji (14. cjelina nazvana »Bunker bb« briljantan je primjer prenošenja punk energije i agresivnosti u književnost) te kritična i uspješno cinična kad, primjerice, sjajno komentira sveopći božićni konzumerizam koji kreće još u studenom, ili pak kad procjenjuje društvene mreže: »Facebook je uveo sve moguće opcije šupliranja empatije. Samo nije uveo CHECK USER’S IQ opciju prije dozvole otvaranja korisničkog računa jer onda na svom računu ne bi imao para«, piše Ručević koja se itekako iskazuje i umješnim korištenjem različitih književnih rodova pa su tako, primjerice, neka kraća poglavlja prave male pjesme u prozi, druga cjelina romana završava lirskom pjesmom, a treća, to je ujedno i kraj romana, dramskim tekstom u kojima svojim likovima daje imena Strah (baka), Usamljenost (mama) i Nasilje (djed).

»Možda je vrijeme da volim sebe«, jedna je od završnih rečenica Nore našeg doba, rečenica koja, kao i kraj romana koji zaista zavređuje pažnju i pomalo je neočekivan, potvrđuje kako je Nora, nakon puno muka i poraza, ipak našla svoj mir. I to ponajprije zahvaljujući samoj sebi i svojoj unutarnjoj snazi. Baš kao i Ibsenova Nora.