Palac gore za gladijatore rocka

Zahvaljujući diskografskoj kući Menart u Hrvatskoj je objavljen album »Pink Floyd at Pompeii – MCMLXXII«. Ovo luksuzno opremljeno i prošireno reizdanje donosi snimku nastupa što su ih Floydi održali od 4. do 7. listopada 1971., bez publike, u ostacima amfiteatra u Pompejima u Italiji, izgrađenog oko 70. godine prije Krista, s primjerenom akustikom prostora. Jedan je to od najuzbudljivijih primjera spajanja glazbe s ambijentom, arhitekturom – umjetnost nadahnjuje umjetnost. Za to je zaslužan filmski redatelj Adrian Maben koji je maštao o spajanju arhitekture i povijesti s glazbom Pink Floyda. Osjećao je kompatibilnost ta dva postignuća.

Ipak, njegova je prvotna zamisao bila drukčija. Početkom 1971. gitaristu i pjevaču benda Davidu Gilmouru i njihovom menadžeru Steveu O’Rourkeu predložio je snimanje filma u kojem bi se glazba benda prožimala s vizualnim prikazima slika Renéa Magrittea, Jeana Tinguelyja, Giorgia de Chirica i drugih umjetnika. Iako je bend imao iskustva sa snimanjem izvan konteksta standardnog rock koncerta, odbacili su tu, zapravo intrigantnu ideju. Nakon toga Maben je početkom ljeta otišao na odmor u Napulj. Tijekom posjeta Pompejima izgubio je putovnicu i vratio se u amfiteatar, koji je posjetio ranije tog dana, kako bi je pronašao.

Foto: SONY MUSIC

Prirodna kulisa

Šetajući napuštenim ruševinama, pomislio je da bi tišina i prirodni ambijentalni zvukovi bili dobra kulisa za glazbeni performans Pink Floyda. Također je smatrao da bi snimanje benda bez publike bio dobrar kontrast u usporedbi s nešto ranije snimljenim filmovima kao što su »Woodstock« i »Gimme Shelter«, u kojima je podjednaka pažnja pridavana prikazu svirki bendova i publike. Ta je zamisao prihvaćena, ali provedba je bila mukotrpna, uz puno problema koji su pratili organizaciju projekta u kojem je sve trebalo postaviti od početka, u kojem nije bilo postojeće infrastrukture za tako nešto. Ključnu ulogu u uspostavi uvjeta za organizaciju tako zahtjevnog projekta odigrao je Ugo Carputi, profesor arhitekture na Sveučilištu u Napulju i veliki obožavatelj Pink Floyda. Nagovorio je lokalne vlasti da zbog snimanja zatvore amfiteatar na šest dana u listopadu. Naravno, bilo je potrebno platiti visoku naknadu, ali za ovakvu ekstravaganciju ništa nije bilo preskupo.

FOTO: WIKIPEDIA

Iako je zamišljen prvenstveno kao film, iz ovog projekta može se izdvojiti glazbeni dio i predstaviti kao zasebna cjelina, upravo onako kako je predstavljen na ploči. Zapravo, njihova je glazba trailer. Album predstavlja ekstrakt najkreativnijih ostvarenja Pink Floyda iz ranijeg razdoblja stvaralaštva gladijatora rocka: bas gitarista i pjevača Rogera Watersa, gitarista i pjevača Davida Gilmoura, klavijaturista Richarda Wrighta i bubnjara Nicka Masona. Oni su gladijatorsku vještinu doveli do savršenstva, uzdigli u više sfere, podarili joj dignitet i eleganciju i umjetnički karakter, ispljunuli istinu, zapanjili svjetinu. Kad je riječ o sastavu Pink Floyd, vrijeme se računa prije i poslije albuma »Dark Side of the Moon«, a ovaj je projekt ostvaren u razdoblju prije objave tog albuma. Dakle, bio je to zaključak prvog razdoblja njihovog stvaralaštva. Iako na ovom sessionu nije bilo gledatelja, tek nekoliko dječaraca koji su se ušuljali i promatrali snimanje iz daljine, kao da je masa od 20.000 ljudi klicala: Pink Floyd, Pink Floyd, Pink Floyd… i pokazivala palac gore. Naime, iako su albumi za koje su snimili te skladbe bili, i još uvijek su, vrhunska ostvarenja glazbene umjetnosti, nisu uvijek bili ujednačeni i ne možemo sve skladbe na njima smatrati antologijskima, neke su ipak stekle kultni status i postale besmrtne. To su upravo ove, koje su odabrali za snimanje filma u Pompejima.

Esencija stvaranja

Zapravo, projekt je osmišljen kao snimanje filma »Pink Floyd at Pompeii« koji je režirao Adrian Maben. Kad sam – davno je to bilo – prvi put slušao i gledao ovaj film, na VHS kaseti, bio sam osupnut, shvatio sam da se radi o izvanserijskom glazbenom ostvarenju. Danas, više od pola stoljeća kasnije, to je postalo općeprihvaćeno mišljenje stručnjaka, iako mlađi naraštaji tek trebaju otkrivati prave vrijednosti te glazbe. Zato je doživjelo reinkarnacije i na drugim medijima, uvijek opširnije i naprednije. No, dok su neka od poslije objavljenih inačica sadržavala i poneku studijsku snimku, ovo izdanje – objavljeno na CD-u, Blu-Ray-u, DVD-u i vinilnoj ploči – na vinilu donosi samo snimke s tog sessona u Pompejima, a zauzima, primjerice, dva LP-ja s više od sat i dvadeset minuta glazbe.

FOTO: PINK FLOYD/FACEBOOK

Radi se o nekonvencionalnim, unikatnim djelima intrigantnih naziva, koja su nastala kao posljedica više(slojno)g promišljanja rock i ne samo rock glazbe, zapravo spoja progresivnog, eksperimentalnog, space, psihodeličnog i art rocka. Sve to može se nazrijeti u njihovim izvedbama iz tog razdoblja, kraja 1960-ih i samog početka 1970-ih, i danas nadahnjujućima za glazbenike koji djeluju u raznim žanrovima. Na koncertima su izvodili ono što su smatrali najvrednijim, a to su upravo te skladbe. Tako je bilo i na dvostrukom albumu »Ummagumma« iz 1969. Druga ploča je sadržavala eksperimentalne, avangardne izvedbe, na tragu bijenalske glazbe, koje su osmislili samostalno, a na prvu, koja donosi izbor skladbi s nastupa što su ga održali 27. travnja u Mothers Clubu u Birminghamu i 2. svibnja 1969. u Manchester Collegeu u Manchesteru, uvrstili su četiri skladbe, od toga tri koje su dvije i pol godine kasnije odabrali za snimanje spomenutog filma. To su »A Saucerful of Secrets«, »Careful With That Axe, Eugene« i »Set the Controls for the Heart of the Sun«.

Riječ je o divno osmišljenim skladbama zasnovanim na principu pričanja priča, strpljivom protoku zamisli, postupnom postizanju kulminacije, eteričnosti, dinamici, dramatici, tajnovitosti – »A Saucerful of Secrets«. Ostvarili su primjeren omjer vokalnog i instrumentalnog, a svaki je član benda pružio velik osoban upliv. Iako je bas gitarist i pjevač Roger Waters uvijek bio apostrofiran kao pokretačka snaga benda, a David Gilmour je zbog svoje uloge gitarista i pjevača nekako iskakao u prvi plan, nepravedno zapostavljeni klavijaturist Richard Wright i bubnjar Nick Mason su također dali velik doprinos u kreiranju zvuka sastava i njegove prepoznatljivosti, raznolikosti u ritmovima, osebujnim bojama, sposobnosti da uznemire ljudsku psihu… Zapravo, rijetko možemo pronaći tako kompaktnu skupinu istomišljenika, lucidnih kreativaca koji su zatomili svoj ego – što izvan stvaranja glazbe nije bilo tako i zato im nije bilo lako – i usredotočili se na esenciju zajedničkog stvaranja umjetnosti. Iako je Waters uvijek bio eksponiran kao pokretačka snaga Floyda, a Gilmour je bio u prvom planu jer je pjevao i svirao gitaru, sva četvorica dala su izniman doprinos kreaciji, svaki od njih injektirao je svoju inventivnost u jedinstven pristup benda. Kako bi zvukovno obogatili izvedbe, članovi su u nekim situacijama proširivali asortiman glazbala: Waters je svirao i ritam-gitaru, gongove i činele, Gilmour usnu harmoniku, Wright Hammond orgulje i Farfisa orgulje te je, kao i Mason, sudjelovao kao vokalist.

Olujni vrtlog

Osim što svaka skladba priča svoju priču, tako i album kao cjelina, s ekstravagantnim djelima osmišljeno posloženim određenim redosljedom, donosi logičan slijed, zaokružen SF roman nadahnut drevnom arhitekturom i katastrofom koju je izazvala erupcija vulkana Vezuv devastirajući amfiteatar.

»Pompeii Intro« počinje bas bubnjem koji prati otkucaj srca, kao naznaka da će se dogoditi nešto dramatično, a događa se kroz prijeteću Wrightovu izvedbu blisku spomenutom bijenalskom glazbenom konceptu. Skladba »Echoes«, koja je na albumu »Meddle« zauzela čitavu drugu stranu ploče, jer traje više od 23 minute, a poslije je korištena u filmu »Crystal Voyager« iz 1973., na ovo je izdanje uvrštena u dva dijela: nakon spomenute uvodne i na samom kraju te sjajno zaokružuje cjelinu albuma. Kompleksno je to djelo velike imaginacije, s inovativnim pristupom sintisajzerima i gitari. I u drugim izvedbama Gilmour i Wright su se često udruživali u zajedničko eksperimentiranje elektroničkim efektima stapajući se u jedinstven, univerzalan zvuk. Zbog toga su obožavatelji Pink Floyda često govorili da su »prvi bend u svemiru«. Uostalom, njihova je glazba puštena u svemiru.

FOTO: PINK FLOYD/FACEBOOK

»Careful With That Axe, Eugene« je prvi put objavljena kao B-strana singla »Point Me at the Sky« i još nekim kasnijim izdanjima. Izvedba se razvija postupno, napetost se pojačava, donose ugođaj neizvjesnosti potenciran šaptom koji kulminira prigušenim, stravično bolnim krikom, iako iza skladbe ne postoji stvarna priča, kako to naslov sugerira, samo imaginarna. Taj postupak podsjeća na krikove koje je Abbey Lincoln izvodila u projektu »We Insist!«, duboko emotivnom manifestu u borbi za ljudska prava u rasisističkoj Americi. Kod Floyda je povod drukčiji, psihološki, ali jednako je dojmljiva emocija, kod njih nemira, straha i očaja. Oni su bili majstori za prenošenje osjećaja u glazbu.

Skladba »A Saucerful of Secrets«, četverostavačna suita s istoimenog albuma, donosi dva oprečna dijela, koja ipak u svojem kontrastu čine smislenu cjelinu. Mason je osmislio tako dobar ritmički patern, Wright je dao oduška svojoj sklonosti prema atonalnom pristupu, bilo da svira sintiće ili koncertni glasovir, kao što je to činio na snimanju druge, studijske ploče albuma »Ummagumma«, po mnogočemu posebne u njihovom opusu. Kao da želi, koalirajući s Gilmourom, olujnim vrtlogom potkopati stabilnost Masonovog ritmičkog paterna, kao da želi razbacati njegov set bubnjeva, ali bubnjar cijelo vrijeme svira postojano i odolijeva svim nasrtajima. U drugom dijelu, pak, postižu sklad, dolazi do pomirbe, smirivanja oluje, sklada, ulaska u mirne vode s katarzičnom vokalizom.

»Set the Controls for the Heart of the Sun«, izvorno s albuma »A Saucerful of Secrets«, donosi mističan, istočnjački prizvuk, ponovo kroz sjajnu sinergiju Wrighta i Masona. Osim što donose začuđujući kovitlac maštarija, pružaju poticajnu pratnju za vokalni iskaz. U »One of These Days«, skladbi prvi put objavljenoj na albumu »Meddle«, bas gitara donosi zarazni ritam koji pokreće i nadahnjuje Gilmoura na divan solo. Izvedba je instrumentalna osim izgovorene jezive rečenice Nicka Masona: »Jednog dana, razrezat ću te na komadiće«, koja je poslužila kao dramaturška promjena, ali i sjajna priprema za nastavak gitaističke improvizacije. »Mademoiselle Nobs« je zapravo prerada pjesme »Seamus«, s Gilmourom koji svira usnu harmoniku umjesto pjevanja i Watersom koji svira gitaru. U izvedbu su uključili naknadno snimljeno zavijanje psa po imenu Nobs. Slijedi drugi dio skladbe »Echoes«, kojom završava treća strana ploče, te alternativne verzije skladbi »Careful With that Axe, Eugene« i »A Saucerful of Secrets« na četvrtoj strani.

O smrti i misteriju

Jedna razina, svakako posebna i važna, su tekstovi pjesama. Iako oni nisu u prvom planu, jer veći dio izvedbi zauzimaju instrumentali. Radi se, zapravo, o poeziji koja može postojati zasebno, a kao takva bi zauzela važno mjesto u svijetu pjesništva. Od rime važniji su iskazi stavova, osjećaja, snova, vizija, priče, poruke. Ponekad ih je, da biste razumjeli autorov poriv, potrebno slušati u kontemplativnom, gotovo okultnom modu. Tada će i sama glazba snažnije doprijeti do slušatelja, sveobuhvatnije percepcije suštine skladbe. Tekst Rogera Watersa, primjerice u »Echoes«, bavi se temama komunikacije među ljudima i empatije, kojima se često vraćao u kasnijim radovima. On je napisao i tekst za »Set the Controls for the Heart of the Sun«, preuzevši stihove iz kineske knjige poezije iz dinastije Tang, koja je kasnije identificirana kao knjiga »Poems of the late T’ang«, u prijevodu A. C. Grahama, dok je naslov izveden iz romana »The Fireclown« Michaela Moorcocka iz 1965. godine. Spomenuti Masonov verbalni ispad kritika je društva…

Ovaj kratki prikaz odnosi se samo na glazbeni dio projekta »Pink Floyd at Pompeii – MCMLXXII«. Onaj filmski, o kojem se ipak puno više govori i piše, također zavređuje podrobniju analizu, no to bi trebao obaviti neki ozbiljan filmski znalac. Također, novi je izazov procjena vrijednosti restauracije u 4K rezoluciji za novu verziju filma, čija je prva inačica imala premijeru 2. rujna 1972. na Međunarodnom filmskom festivalu u Edinburghu, a poslije je doživjela niz dorada i poboljšanja. Film se zasniva na prikazu spajanja slika starina iz Arheološkog muzeja u Napulju s nastupima benda. Rimske freske i mozaici istaknuti su tijekom pojedinih pjesama. Profili brončanih kipova stapaju se s licima članova benda, povezujući prošlost i sadašnjost. U kasnijim scenama bend je u pozadini slika fresaka iz poznate Ville misterija i gipsanih odljeva žrtava erupcije. Glazbene teme benda o smrti i misteriji povezani su s drevnim slikama. Osim toga, to je bilo prvi put da su mnogi gledatelji vidjeli ova remek-djela rimske umjetnosti. Mozaik prikazuje veliku lubanju. Mozaik »Memento mori« značajno je uočljiv tijekom izvedbe pjesme »Careful with that Axe, Eugene«. Naravno, za razumijevanje filma, ne samo ove restaurirane verzije, presudno je i poznavanje stvaralaštva Pink Floyda, geneze benda, snimljenih albuma u ranom razdoblju, osobnosti članova i njihovih stremljenja.