Marina Vujčić o romanu "Sigurna kuća": Ne mogu promijeniti sustav, ali mogu čitatelja

Marina Vujčić jedna je od onih autorica koje nikada ne pišu napola. U njezinim romanima osjećaju se istraživačka upornost, ali i odgovornost da književnost bude više od fikcije, odnosno da otvara teme koje društvo prešućuje. Njezini likovi nose tihe patnje i dileme, uvijek šireći pogled na svijet u kojem živimo. Na tragu Zolinog naturalizma i psihološke analize Dostojevskog, od književnog prvijenca »Tuđi život« iz 2010. godine pa do danas objavila je niz romana – »Mogla sam to biti ja«, »Susjed«, »Pitanje anatomije«, »50 cigareta za Elenu«, osvajajući i nagrade i čitatelje. No, u najnovijem romanu »Sigurna kuća«, koji je objavljen prošle godine, donosi jednu od njezinih najvažnijih tema do sada – nasilje nad ženama i društvene mehanizme koji ga prikrivaju, minimaliziraju ili opravdavaju. O toj knjizi, procesu istraživanja i porukama koje nosi, Vujčić je govorila u Gradskoj knjižnici Zadar, u sklopu programa »Palača riječi«, u razgovoru s moderatoricom Jelenom Alfirević-Franić. Bila je to prilika da progovori ne samo o romanu, nego i o širim društvenim obrascima koji još uvijek hrane nasilje i guraju ga pod tepih.

U središtu radnje romana nalazi se Lada Lončar – žena koja je ubila svoga uglednog muža u samoobrani. Sustav ju je iznevjerio do te mjere da je, iako je prijavljivala nasilje i tražila pomoć obitelji, ostala sama s njim u četiri zida. Jedne večeri situacija je eskalirala i pretvorila se u pitanje života ili smrti: »ili on ili ja«. Roman je nakon objave izazvao snažne reakcije i zabilježio veliku čitanost. Iako, priznaje autorica, nije očekivala toliku razinu odjeka, bila je svjesna da se radi o temi koja intrigira i koja će pokrenuti raspravu.

– Vrlo brzo nakon što je roman izašao, počele su mi se javljati mnoge žene, ali i muškarci. Većina žena zahvalila mi je na tome što sam napisala knjigu zbog koje ih je manje sram što su bile u nasilnoj vezi. Među nama je nebrojeno onih koje su takvo iskustvo prošle ili ga još uvijek žive, ali o tome ne govore upravo zbog srama – a upravo je taj sram najveći problem. Ispalo je da sam napisala knjigu zbog koje se mnoge osjećaju manje same i manje posramljene, jer vide da se to može dogoditi gotovo svakome, naglasila je Vujčić.

Igra riječima

Iako kritičari u njezinim romanima često prepoznaju likove usamljenika i osebujnih pojedinaca kao lajtmotiv, sama autorica tvrdi da njezin opus ide drugim putem – svaki roman za nju je nova »palača riječi«.

– Meni se osobno čini da je svaki moj roman potpuno drugačiji od drugoga. Ne krenem pisati ako nemam osjećaj da mogu reći nešto novo, na neki novi način. Za mene je jezik osnovni razlog zbog kojeg pišem – to igranje jezikom. Zato mi je i ovaj događaj, »Palača riječi«, posebno blizak. Riječi doživljavam kao lego kockice od kojih mogu složiti građevinu kakva nikada nije postojala. Znam mnoge pisce koji, dok pišu vlastitu knjigu, ne čitaju ništa, a kod mene je obrnuto – najviše čitam upravo dok pišem. Kao da me tuđe rečenice potiču na vlastite. Ovaj roman, međutim, ipak je drugačiji – nije prvenstveno igra riječima. Tema mi je bila primarna, jer sam osjećala veliku potrebu dati glas ženama koje ga inače nemaju, kazala je književnica govoreći o svojoj motivaciji za pisanje.

Poseban poticaj da se posveti ovoj temi bilo je jedno od najčešćih pitanja koje se postavlja žrtvama nasilja – »zašto nije otišla?«.

– Svaki put kada se u medijima pojavi vijest o femicidu, naići ćete na takve komentare. Ljudi ne razmišljaju logikom – sve žene koje su ubijene, ubijene su upravo zato što su otišle. Da je tako jednostavno, to ne bi bio problem. Ali nasilje se razvija suptilno i perfidno i treba puno vremena da žena uopće shvati što se događa, istaknula je spisateljica.

Problem dodatno pojačava i društvo, koje nerijetko sudjeluje u javnom zlostavljanju.

– Tipkovnice znaju biti vrlo ubojito oružje. Umjesto da podržimo i razumijemo žrtve, mi ih često dodatno zlostavljamo u javnom prostoru. Ja sam svojom tipkovnicom pokušala učiniti nešto u njihovo ime, jasna je Vujčić koja poručuje kako se u nasilnim odnosima ne može govoriti o ljubavi.

Poruka upozorenja

– U nasilnim odnosima »ljubav« je način da se žrtva patološki veže za budućeg zlostavljača – tako da ostane u odnosu i kada nasilje počne. Kad je sve započelo, izgledalo je kao bajka, ljubav svemirskih razmjera – a pretvorilo se u pakao, opisala je autorica.

Takav prijelaz od bajke do pakla, dodaje, krije i jasnu poruku upozorenja.

– Veze koje počnu pretjeranim izjavama ljubavi, pažnjom i dojmom da se događa nešto »nikad viđeno«, često prerastu u patološki odnos. Već i to je patologija, samo je na početku ne prepoznajemo. Ako netko već na prvom ili petom spoju kaže da vas voli – nešto tu nije u redu, upozorila je Vujčić.

Iako naglašava da nije psihologinja nego književnica, u njezinu se romanu prepoznaje snažna psihološka dubina. Svaki pisac koji se bavi ovakvim temama nužno ulazi u ljudsku psihu, pa je i ovaj roman nastao na temelju dokumentarističkog istraživanja.

– Istraživanje sam započela u Kaznionici u Požegi. Prvotna ideja bila je nekoliko dana ondje provesti kao zatvorenica, kako bih izbliza upoznala njihovu svakodnevicu, no to mi, naravno, nisu mogli odobriti. Umjesto toga, dobila sam priliku održavati radionicu pisanja. No, vrlo brzo sam shvatila da istraživanje ima svoja ograničenja – bilo je jasno propisano o čemu se smije, a o čemu ne smije razgovarati. Nisam mogla pitati ništa o sudskim procesima, razlozima njihova boravka, pa čak ni o tome kako izgleda njihov dan. Upravo su mi takvi detalji bili najpotrebniji, pa sam odustala od daljnjeg istraživanja. Sam boravak unutar zatvorskih zidina ostavio je snažan dojam – vrlo turobno i teško mjesto, zbog čega mi je u jednom trenutku postalo neugodno što sam ondje tek radi pisanja romana, ispričala je Vujčić.

Nevidljivi korijeni nasilja

Iako je zatvorsko istraživanje ostalo ograničeno, ubrzo joj se otvorio novi put. Godinu dana kasnije javila joj se jedna od žena iz zatvora, tada već na slobodi. Na tome nije stala. Putem društvenih mreža povezala se s osobom iz socijalne skrbi, potom i s jednom policajkom, a u istraživanje je uključila i odvjetnicu kao savjetnicu. Posebno važni bili su razgovori s trima ženama koje su same prošle kroz nasilne veze, ali su iz njih uspjele izaći žive. Upravo su ti uvidi postali ključni za oblikovanje romana. Nakon istraživanja uslijedio je najteži dio – prenošenje tih iskustava u dokumentarističku fikciju. Vujčić priznaje da je pisanje bilo emocionalno iscrpljujuće, ali da je upravo zato bilo važno da ostane vjerna glasovima žena koje je slušala.

– Moj problem je da, kad pišem bilo koji roman, uđem u glavu svojega junaka ili junakinje i proživljavam njegov život s njim. Na kraju pisanja ovog romana osjećala sam se kao da sam i sama izašla iz nasilne veze. Bilo mi je toliko mučno da sam morala raditi pauze po nekoliko mjeseci. Još se nisam oporavila i zato sam sada počela pisati nešto sasvim »light« i zabavno, iskreno će Vujčić dodajući kako ne bi mogla krenuti u još jednu takvu priču.

Sva ta iskustva – od razgovora sa ženama u zatvoru, preko uvida stručnjaka, do svjedočanstava onih koje su preživjele nasilne veze – postala su temelj na kojem je autorica gradila roman. No, nisu ostala samo na razini dokumentarističkog materijala, već su pretočena u dublje slojeve priče, a to su »nevidljivi korijeni nasilja«.

– Uvijek nastojim da postupci i ponašanje mojih likova budu psihološki utemeljeni. Kada sam istraživala temu zlostavljanja i razgovarala sa ženama koje su prošle kroz vrlo nasilne veze, primijetila sam zajednički obrazac – sve tri imale su specifičan odnos s majkom. Majke su u obitelji često favorizirale drugo dijete, što je kod njih ostavilo dubok trag i pridonijelo nedostatku samopouzdanja. Te se žene nikada nisu osjećale dovoljno dobre. Kasnije, kada su već bile u nasilnim vezama i tražile pomoć od majke, odgovori su redom bili obeshrabrujući: »Ne, nećeš ga ostaviti«, »Budi sretna što je s tobom«, »Pa vidiš kakav je ugledan gospodin«… Umjesto podrške, dobile su poruku da moraju ostati u toj vezi. Zato vjerujem da ova knjiga može biti i svojevrsna opomena majkama. Djeca moraju znati da se uvijek imaju gdje vratiti – da mogu pokucati na vrata roditeljskog doma u ponoć ili u bilo koje doba dana. Nažalost, mnoge žrtve nasilja nemaju taj osjećaj, i to im dodatno otežava izlazak iz nasilnih odnosa, upozorava književnica.

Obrasci iz djetinjstva

Dotaknula se i toga kako nasilnici svoje mete ne biraju slučajno, nego ciljano pronalaze žene koje su emocionalno ranjivije.

– Nasilnici imaju vrlo istančane senzore za to tko je pogodna žrtva. Neće ih privući snažna, samosvjesna žena, jer znaju da njoj ne mogu prodati svoje laži. Privući će ih netko tko je »emocionalno hendikepiran« zbog trauma iz djetinjstva ili obiteljskih odnosa. Kod nas u Dalmaciji česta je pojava da se djevojčice odgajaju, bar u moje vrijeme, da budu nevidljive: »budi tiha«, »ne ističi se«, »obuci nešto skromno«. Rijetko kojoj se djevojčici govori da je lijepa, jer se strahuje da bi mogla postati umišljena ili bahata. Takvo odrastanje ostavlja dubok nedostatak samopouzdanja. Ako žena vjeruje da nije ništa posebno i da je prosječna, onda netko tko je obasipa komplimentima puno lakše ulazi u njezin život i manipulira njome, istaknula je Vujčić.

Takvi obrasci iz djetinjstva ne oblikuju samo privatne odnose, nego se prelijevaju i na šire društvo. Iz tih nevidljivih temelja nastaju poruke koje se prenose generacijama i koje, iako često izrečene olako, imaju dalekosežne posljedice. One se kasnije ogledaju u popularnoj kulturi i svakodnevnim komentarima – od stihova pjesama do uobičajenih fraza – a u sebi često nose opasne poruke. Upravo na to, da se nasilje još od rane dobi pogrešno interpretira kao izraz ljubavi, upozorava i autorica.

– Što zapravo znači kada se govori da, ako se netko tuče, to je znak da voli? Upravo se tako opravdavaju nestašluci dječaka u vrtiću ili osnovnoj školi. Često se čuje komentar: »Ma pusti, znaš kakvi su dječaci« ili »to samo znači da te voli«. U ranoj dobi učimo djecu da je nasilje ljubav, a to je potpuno apsurdno. Slična je stvar i s popularnim pjesmama koje normaliziraju prijetnju ubojstvom. Stih »bit ćeš moja ili ničija« ja bih zabranila jednako kao i ustaški poklič, koji je navodno zabranjen, a ipak ga svakodnevno slušamo. Taj stih zapravo jest prijetnja ubojstvom – »ako ne budeš moja, onda te neće biti, više nećeš biti ničija«. U glavi nasilnika to postaje opravdanje da ima pravo oduzeti život ženi ako ona ne želi biti njegova. To nisu bezazlene stvari i s takvim riječima treba biti vrlo oprezan, jasna je spisateljica.

Gorka fraza

Takve poruke i obrasci, usvojeni u djetinjstvu i kasnije potvrđeni kroz popularnu kulturu, ne ostaju bez posljedica – oni stvaraju ozračje u kojem se nasilje nad ženama tolerira, opravdava ili prešućuje. Posljedice toga vidljive su u stvarnosti: u Hrvatskoj se iz godine u godinu ponavlja niz tragičnih slučajeva femicida. Govoreći o tome, književnica je podsjetila na slučaj ubojstva žene na Savskom nasipu u Zagrebu, pri čemu je posebno kritizirala medijske formulacije koje su sugerirale da je oružje u rukama ubojice bilo slučajnost.

– On je taj nož donio s namjerom da ubije – ništa u tome nije bilo slučajno. Ili si dobra duša, ili si nasilnik. Ne možeš biti oboje niti prelaziti iz jednog u drugo. Ljudi koji su nasilni imaju ozbiljan psihološki problem, poremećaj koji treba liječiti. Ne postoji životna situacija koja može normalnu, psihički zdravu osobu navesti da uzme oružje i nekoga ubije, kaže Vujčić, naglasivši koliko je važno na koji se način u medijima govori i piše o nasilju.

Tema femicida povezana je s gorkom frazom »žena je žrtva samo ako je mrtva« – a i tada je, kako upozorava Vujčić, često ponovno optužuju.

– To je rečenica koju su, primjerice, u srpskom izdanju moje knjige stavili na naslovnicu. Danas bih, s određenim odmakom, rekla da ni tada nije nužno žrtva – jer svjedočimo da i nakon smrti žene često bivaju ponovno zlostavljane, ovoga puta od strane javnog mnijenja i medijskih napisa. Uvijek se traži opravdanje: »zašto je bila s njim?«, »zašto nije otišla ranije?« – i tako se odgovornost opet prebacuje na nju. Junakinja u mom romanu, koja je ubila supruga u samoobrani, nije nakon toga postala slobodna žena riješena zlostavljača. Ona je ubila čovjeka, uzela oružje i zbog toga osjeća ogromnu krivnju – i zato što je nekome oduzela život, i zato što je svojoj kćeri uskratila oca. Nije se lako pomiriti s tim da si nekome oduzeo život. Moja junakinja svoju kaznu doživljava kao opravdanu – kao nešto što mora izdržati, objašnjava Vujčić.

Ogledalo zbilje

Njezina junakinja u romanu, unatoč tragediji, polako pronalazi novi pogled na život – a autorica taj luk nade povezuje s ulogom književnosti u stvarnom svijetu. Poruka je jasna – knjiga ne može promijeniti sustav preko noći, ali može promijeniti čitatelja.

– Moja knjiga sigurno neće riješiti problem femicida u Hrvatskoj, ali vjerujem da može pomoći mnogim mladim djevojkama na početku ljubavnog života – kao priručnik za prepoznavanje ranih znakova upozorenja – te ženama koje su izašle iz nasilnih veza da lakše objasne sebi vlastitu traumu. Mnoge su mi se s takvim iskustvima već javile, kazala je književnica.

Na samom kraju razgovora Vujčić otkriva i kako već radi na novom romanu, no detalje još ne smije iznositi jer je rukopis prijavila na anonimni natječaj Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

– Uvijek između dva romana napišem i jednu dramu – to mi je poput malog predaha. No zasad ništa od toga još nije spremno za javnost, kazala je kratko autorica.

U vremenu kada se žrtve i dalje stigmatiziraju, a nasilje relativizira, njezina književnost postaje svojevrsno ogledalo naše zbilje – one koja se gura pod tepih, kriminalizira ili žrtve dodatno izlaže poniženju. Svojim oštrim i pronicljivim perom donosi rukopis koji nadilazi okvire književnosti i prerasta u oblik društvenog aktivizma i angažmana koji udara upravo tamo gdje sustav, ali i samo društvo, najviše zakazuju – u odgovornosti.