Priče s Velebita su konačno stigle kući

Za Nijemca Klausa Geisel Velebit je bio ljubav na prvi pogled, a planina koju je prvi put ugledao prije pola stoljeća danas mu je postala neiscrpno vrelo inspiracije. Svoj glazbeni projekt »Priče s Velebita« nedavno je predstavio sa sastavom The Velebit Orchestra pred zadarskom publikom na koncertu na Muraju, u sklopu programa Muraj Art & Sound, uz podršku Turističke zajednice Grada Zadra i direktorice Ive Bencun. Nakon toga uslijedio je i koncert na rivi u Maslenici.

The Velebit Orchestra čini šest glazbenika, a to su Thommy Tauscher, Christian Holzer, Jürgen Palombo, Sonja Köhler, Mike Kaupp i Klaus Geisel – skladatelj i autor pjesama čiji autorski rukopis daje bendu osobit pečat. Njihov se izraz temelji na spoju suvremenih, klasičnih, jazz i etno elemenata pretočenih u autorske skladbe, dok je u središtu cijele priče Velebit – planina čije priče i mitovi služe kao polazište za glazbene teme.

Prisjećajući se prvog susreta s Velebitom, Klaus je za naš list otkrio više o tome.

– Prije pedesetak godina putovao sam po Mediteranu. Vraćajući se s putovanja u Grčku, s autoceste ugledao sam po prvi put Velebit. Rekao sam sebi: »Ovu planinu nikada nisam vidio, toliko je različita od svih drugih, proteže se duž cijele obale – takvu ljepotu nisam nigdje vidio.«. Od tada se redovito vraćam – jedreći uz obalu osjetio sam snagu bure, što me kao jedriličara na dasci posebno fasciniralo, a s vremenom su me putovanja sve češće dovodila u Maslenicu, gdje sam stekao prijatelje i od njih prvi put čuo brojne priče i legende o ovoj planini. Danas ondje imam stan i često boravim, a svaka od tih priča dirnula me dovoljno da je pretočim u glazbu. Glazbenik sam otkako znam za sebe, i za sve što takne moje srce napišem pjesmu – tako je, naravno, nastao i ovaj projekt, započinje Klaus.

Tajne planine

Kako se oduvijek bavi glazbom i piše pjesme nadahnute onim što ga osobno dirne, prirodno je bilo da iz tog doživljaja nastane projekt »Priče s Velebita«.

– To je projekt koji još raste, nije dovršen. Danas radim sa svojim bendom i upravo kroz pjesme pokušavamo prenijeti ono što osjećam – buru koja silazi s planine, vile koje plešu na proplancima i svu ljepotu i tajne koje Velebit skriva, kaže ovaj Nijemac.

Iako je projekt još u nastajanju, njegova je poruka jasna – slaviti prirodu, kulturu i ljude ovoga kraja kroz glazbu. I dok još uvijek živi na relaciji Njemačka – Hrvatska, Maslenica mu je, ističe, već postala dom.

– Za Hrvate Velebit ima simboličnu važnost poput Olimpa za Grke ili Fujija za Japance. Brojni mitovi, legende i narodne pjesme vezani su uz to impresivno gorje. Posebno me fascinira legenda o vilama, duhovnim bićima koja se pojavljuju na proplancima i u šumama Velebita, a ne zanimaju se samo za muškarce, govori ovaj glazbenik te dodaje kako kroz ovaj projekt želi, osim vlastite ljubavi prema planini, publici ponuditi i glazbeno putovanje kroz velebitske krajolike.

– Sa svojim glazbenicima publiku vodim kroz široke i divlje ravnice Like, kroz tamni i tajanstveni tunel Sveti Rok, sve do visina Tulovih greda, gdje se otvara veličanstven pogled na velebitske vrhove i modro Jadransko more. Naša glazba omogućuje jedno – da sanjate, poručuje osnivač The Velebit Orchestra.

Prema osjećaju

Govoreći o svojim skladbama i glazbenom izričaju, Klaus kaže da ih oblikuju različiti utjecaji i da nastaju vrlo prirodno.

– To su moji tekstovi, uglavnom opuštajuće skladbe, ali ponekad i rockerske, s ponešto simfonijskog ugođaja, uz puno žičanih instrumenata i flauta. Slušao sam i hrvatsku glazbu, etno motive, što me nadahnulo pri odabiru instrumenata i melodijskih linija – i to se može čuti u mojim skladbama. Ima u svemu tome i dosta šarma. U nekim pjesmama osjeti se rock prizvuk, jer moj utjecaj dolazi i od Pink Floyda i Alana Parsonsa, velikog engleskog glazbenika, pa čak i od Stinga. Sve se to stapa u kompozicijama posvećenima Velebitu, priča njemački glazbenik, dodajući kako je kod njega proces stvaranja prirodan – jednostavno sjedne za klavir i svira prema osjećaju, bez notnog zapisa.

Klaus kroz svoje skladbe oživljava krajolike, ljude i njihove priče, a otkrio je i pozadinu inspiracije za neke od njih.

– Tu je, primjerice, Marija Šćekić, koja svojim »vertikalnim plesom« na strmim padinama Velebita kroz umjetnost promiče zaštitu prirode. Upravo me ona nadahnula za skladbu »Beauty and Grace« (Ljepota i gracioznost). Skladba »Bura« posvećena je vjetru koji se s praiskonskom snagom obrušava niz velebitske padine i pomorcima pokazuje njihove granice. Posebno mjesto zauzima »Crna kraljica« koja u Velebitu i Lici donosi prijeko potrebnu kišu, ali kojoj se nikada ne smije u potpunosti vjerovati.

Duše preminulih

Na jednoj planinarskoj šetnji po brežuljcima Ljubotića prvi je put naišao i na mirila – spomen-kamenje koje se i danas može pronaći na pojedinim mjestima na Velebitu.

– Posebno me dirnula izreka: »Od svakog se kamena može napraviti mirilo, ali mirilo nikada više ne može postati običan kamen«. Do početka prošlog stoljeća mještani su pokojne nosili do groblja na obali, a na tom dugom putu smjeli su samo jednom položiti tijelo kako bi se odmorili. Tada bi oko njega položili kamene blokove, koji su ostajali na tom mjestu – s dušom preminulog. Tako bi ona svakoga dana mogla gledati sunce, govori ovaj glazbenik čija je prva skladba nadahnuta Velebitom bila posvećena upravo mirilima.

– Ono što vidim uvijek dira moje srce – priče o vilama i mirilima. To je bila prva priča koju sam napisao o Velebitu, ona koja je duboko dotaknula moju dušu. Planinario sam tražeći mirila, trebalo je dosta vremena da ih pronađem, ali kada sam ih napokon našao, pronašao sam i svoju inspiraciju. Tako je 2018. nastala moja prva pjesma posvećena Velebitu – prva ideja koju sam zapisao. Svaki put kada dođem ovdje rodi se nova ideja, nova pjesma. Projekt nije gotov, on je u procesu – kao i bend. Možda će iduće godine izgledati drugačije, ali upravo je to i poanta, govori 70-godišnji Klaus koji i dalje planinari, ali kako kaže – ne na toliko velike nadmorske visine.

Kulturno nasljeđe

Projekt »Priče s Velebita« trenutačno ima jedanaest pjesama koje je Klaus u početku oblikovao u studiju, sa svojim suradnicima iz Bavarske, dijelom iz Landsberga, dijelom iz Münchena. Njihovu su vokali i instrumenti dali važan doprinos cjelini, nadopunjujući klavijature koje je sam Klaus odsvirao.

– Veliko hvala dugujem glazbenicima Katrin Ahrens, Clemensu Beischu, Benu Eifertu, Connyju Haselu, Ronnieju Hattensauru, Wolfgangu Hefeleu, Maxu Hertwecku, Christianu Holzeru, Karl-Heinzu Hornungu, Mikeu Kauppu, Sonji Köhler, Stefanu Meiru, Jürgenu Palombu, Thommyju Tauscheru, Klausu Dieteru Treudeu, Gaby Weihmayer te Reinhardu »Lottiju« Heßu na podršci u oblikovanju zvuka. Posebnu zahvalnost dugujem i Katrin von Bechtolsheim za vizualni identitet i grafički dizajn, podijelio je glazbenik.

Na kraju razgovora pitali smo Klausa kako je doživio nastupe u zadarskom kraju i što mu to iskustvo osobno znači.

– Priče s Velebita su konačno došle doma. Na koncertima smo dali svoju dušu i pokušali pružiti najbolje od sebe. Nadam se da su neki ljudi, možda i turisti, zapamtili poneku riječ i da će posjetiti mirila, jer to mnogi turisti ne čine. Želim ih dotaknuti, ponuditi im drugi osjećaj Mediterana – ne samo sladoled i barove, nego više duše. I to je ono što mi je najvažnije, zaključuje Klaus, koji vjeruje da glazba, i umjetnost općenito, imaju moć oblikovati percepciju prostora, štoviše usmjeriti pažnju s potrošačkog turizma na kulturno nasljeđe i vrijednosti, koje je on, kao stranac, itekako prepoznao.