Razgovarali smo s jednim od junaka Svjetskog prvenstva: 'To razdoblje je bilo fenomenalno, neponovljivo'

Bez Nicolasa Tagliafica, Lucasa Hernandeza, Benedikta Höwedesa, Joana Capdevile i Fabija Grossa možda ne bi bilo ni novih zvjezdica na dresovima Argentine, Francuske, Njemačke, Španjolske i Italije. Ovi lijevi bekovi donosili su ravnotežu izbornicima Scaloniju, Deschampsu, Löwu, del Bosqueu i Lippiju, a što se god od njih tražilo – to su i napravili. U obrani su bili neprikosnoveni, dok su napad opskrbljivali centaršutima, pasovima i energijom, a nekada i odlučujućim potezima i penalima za naslov. Biti lijevi bek je dosta nezahvalno, jer se od njega očekuje besprijekorna igra u oba smjera, a tu poziciju je popularizirao Roberto Carlos, kojeg ipak više vežemo za razorne udarce i bezbrojne ulaske u kazneni prostor, nego za defenzivne zadatke.

Savršeni omjer vještine u obrani i napadu posjedovao je i naš Ivan Strinić, često nepravedno potcijenjivani ljevonogi bek, koji je vrijedio poput suhog zlata Zlatku Daliću, Anti Čačiću i Slavenu Biliću na velikim natjecanjima, jer se nakon silaska sa scene Roberta Jarnija pričalo kako je ta obrambena strana postala s vremenom rak-rana reprezentacije. No, Strinić bio je uvijek jedan od onih koji je svoje zadaće odrađivao s peticom, a doktorsku disertaciju obranio je u Rusiji, gdje je bio starter u šest od sedam utakmica, uključujući i u velikom finalu protiv Francuske na Luzhnikiju.

– Svake se godine prisjetim toga, pogotovo kada dođe ljeto, vrijeme zaista leti. To razdoblje je bilo fenomenalno, neponovljivo za nas, kako igrače, tako i navijače. Od brončane 1998. imali smo dobre generacije, kvalitetno se igralo, ali nije bilo sreće na velikim turnirima, no nekako se sve posložilo u Rusiji – govori nam Strinić, koji je formu uoči Mundijala brusio u Sampdoriji, za koju je potpisao u kolovozu 2017. Nakon maestralnog starta u Genovi, gdje se odmah uklopio u obranu koju je predvodio s Bartoszom Bereszyńskim, Matíasom Silvestreom i Gian Marcom Ferrarijem, u drugi plan pada u drugom dijelu sezone, kada mu mjesto uzima Nicola Murru. Razlog? Dogovoreni prelazak u Milan.

Osam godina

– Zbog Svjetskog prvenstva sam otišao iz Napolija u Sampdoriju kako bi dobio kontinuitet igara i potrebnu minutažu. To mi je bila jedina smjernica. Mogao sam ostati u Napulju, međutim bio mi je veliki cilj ići na Mundijal. Tada su se pojavile dvije opcije, Fiorentina ili Sampdoria, a odlučio sam se za đenovski klub. Tih prvih šest mjeseci sve je bilo super. Dobro smo gurali, rezultati su bili odlični, međutim drugi dio sezone sam proveo na klupi jer su doznali da sam potpisao predugovor s Milanom. Čim su to saznali, odmah su me stavili na klupu. Oni su tada htjeli provjeriti drugog igrača – Murrua, jer su znali da odlazim na ljeto, što znači da sam transferom u Milan praktički ispao iz prve momčadi.

Ipak, manjak klupskih minuta nije koštao mjesta u startnoj postavi Hrvatske. Toliko je imao povjerenje izbornika Zlatka Dalića.

– Ja sam s dvije utakmice u toj polusezoni otišao na Svjetsko prvenstvo, ne računajući pripreme uoči turnira, koje su više osvježenje od naporne klupske godine. Meni je to bilo malo problematično s fizičkog aspekta, jer je dosta utakmica otišlo u produžetke – ističe bivši bek Hajduka, napominjući da su u Rusiji igrali pametno.

– Nije bilo sve idealno, a neka smo ranija prvenstva možda igrali i bolje, poput Eura 2016. No iskustvo je tu dosta utjecalo, jer je većina igrača bila u kasnijoj fazi karijere.

Strinić je za reprezentaciju debitirao 2010., a osim u Rusiji, još je igrao u Poljskoj i Ukrajini 2012. te u Francuskoj 2016., dok je Brazil 2014. propustio zbog ozljede koju je pretrpio u predvečerje turnira. U jednom trenutku bio je i ‘na ledu’, a pauza je trajala više od godinu dana. Čačić ga je prekrižio nakon domaće utakmice protiv Turske na početku kvalifikacija za SP 2018., da bi ga u momčad vratio Zlatko Dalić za play-off protiv Grčke, kojeg je Strina obilježio krasnom asistencijom za Nikolu Kalinića u Zagrebu.

– Povratak u ‘vatreni tabor’ me nije iznenadio. Zlatko je uvijek bio u komunikaciji s igračima i uvijek je bila stvar samo kontinuiteta u klubu. Čim ne igraš u klubu, onda teško možeš participirati u reprezentaciji. Bio sam tu dosta godina, ulazio i izlazio. Kada pričamo o formi, u najboljem sam stanju bio vjerojatno na Euru 2012., kada sam bio član ukrajinskog Dnipra. Recimo, tada su s nama u skupini bile dvije ekipe koje su kasnije došle do finala (Španjolska i Italija), a mi smo ispali u grupnoj fazi unatoč kvalitetnim prezentacijama.

Posljednja utakmica u karijeri Ivana Strinića bilo je finale Svjetskog prvenstva u Rusiji, odigrana 15. srpnja 2018., a za Milan nije upisao nijedan službeni nastup. Kraju Ivanove karijere kumovala je hipertrofija srčanog mišića.

– Šest mjeseci praktički nisam igrao i onda je došlo Svjetsko prvenstvo, gdje sam odigrao šest utakmica po 90 minuta, a srce nije bilo spremno za to. Niti nisam tada bio u cvijetu mladosti da to tijelo iskompenzira. Liječnički sam za Milan odradio kada sam potpisao predugovor i tada je bilo sve u redu, a hipertrofija se dogodila nakon SP-a. Nakon što su liječnici tri mjeseca kasnije vidjeli da je taj problem uzrokovan naporom onda su mi dali zeleno svjetlo da treniram, međutim takva duga pauza vuče druge probleme.

FOTO: IGOR KRALJ/PIXSELL

Maurizio Sarri

U Milanu se oprostio od nogometa, a kako kaže, najbolje se osjećao u Dnipru, gdje je i privukao pažnju Napolija i velikog Rafaela Beniteza.

– Tada se u ukrajinski nogomet dosta ulagalo, sve je bilo usponu, ali onda se dogodio rat 2014. godine, nakon čega je sve krenulo nizbrdo – pojašnjava Strinić koji nakon plodonosnog razdbolja na istoku Europe otvara svoju avanturu na »Čizmi«.

Dolaskom 2015. godine, Strinić stiže u Napulj. O Napoliju i stilu nogometa kojeg je preferirao Benitezov nasljednik – Maurizio Sarri ima samo lijepe riječi.

– Sarri je 24 sata u nogometu! Ništa ne prepušta slučaju, inzistira na detaljima. Sve je to detaljno pogledano, izanalizirano. Iako u svojoj prvoj punoj sezoni (2015./’16.) nismo osvojili naslov, uzeli smo preko 80 bodova s najljepšim nogometom u Italiji. Ne znaš tko je bio bolji tada, Hamšik, Higuain, Jorginho, Insigne… Kad igraš u tako dobroj momčadi i ti se dobro osjećaš, to i tebe diže na veću razinu. Šteta što nismo osvojili Scudetto jer smo ga zaslužili igrom. Sarri nije puno rotirao tih godina, možda nas je to i koštalo na kraju – iskreno će Strinić, koji se teško probijao u prvih 11 Napolija, upravo zbog Sarrijeve nesklonosti rotacijama. I vrapci su na grani znali za koga će se odlučiti talijanski stručnjak, koji je na bivšem San Paolu forsirao formaciju 4-3-3, s obranom Elseid Hysaj – Kalidou Koulibaly – Raul Albiol – Faouzi Ghoulam.

Strinićev kolega u Napoliju i Milanu bio je veliki argentinski napadač Gonzalo Higuain.

– Dosta smo imali dobru komunikaciju. Higuain je simpatičan dečko, uvijek za šalu, no i veliki radnik. Na treningu nikada nije bilo popuštanja, a van terena uvijek susretljiv – hvali ‘Pipitu’ naš sugovornik.

Strinić nogometnu mirovinu provodi u Splitu, gdje živi s obitelji. I kako naglašava – uživa.

– Najviše sam doma. Guštam, odmaram, pogotovo ljeti. Odigram često i nogometa, odnosno ‘mali balun’. Moram se održavati. U profesionalnom nogometu nisam previše, iako volim pogledati utakmicu, a trenerske i menadžerske vode me zasad ne privlače – zaključuje nezaboravni nekadašnji lijevi bek.

Goran Vučević je pravi čovjek za Hajduk

Posebno mjesto u srcu kod Strine zauzima Hajduk. Kao splitsko dite, karijeru je započeo upravo u Hajduku u kojem se profilirao kao jedan od najboljih hrvatskih bekova.

– Super je što je Ante Rebić došao, stvara se jako dobra priča. Osobno poznajem sportskog direktora Gorana Vučevića i mislim da je on pravi čovjek na pravom mjestu. Smatram da može donijeti puno klubu. Također, mislim da Hajduk treba graditi budućnost na svojoj školi, odnosno da mora izbacivati što više mladih igrača, a Vučević je uvijek stremio da što više mladih participira u momčadi. Ako dođe koje veće ime, onda još bolje. Što se tiče Rebe, mislim da on ima još dosta toga za pokazati našoj publici – kaže Strinić, član posljednje Hajdukove momčadi koja je nastupila u europskim skupinama.

Karijerni put

Hrvatski dragovoljac: 31. kolovoza 2007. – 4. srpnja 2008.

Hajduk: 4. srpnja 2008. – 27. siječnja 2011.

Dnipro: 27. siječnja 2011. – 5. siječnja 2015.

Napoli: 5. siječnja 2015. – 31. kolovoza 2017.

Sampdoria: 31. kolovoza 2017. – 1. srpnja 2018.

Milan: 1. srpnja 2018. – 26. kolovoza 2019.