Matea Radobuljac predstavila novu izložbu: Najveći kompliment koji sam dobila je 'Tvoj rad nije nalik ničijem!'

Tijekom cijelog kolovoza, u caffe galeriji Gina u Varoškoj 2, može se razgledati izložba radova mlade likovne umjetnice Matee Radobuljac. Izložba nosi znakovit naslov »U boji zvukova«. Autorica u svojim radovima polazi od duboke unutarnje povezanosti s glazbom i prirodom te razvija vizualni jezik temeljen na osjećaju, izražen ponajprije kroz boju.

Fokalnu točku ciklusa čini upravo dijalog boje i zvuka, prirode i emocije, apstrakcije i ritma. A prije samog otvorenja, slikarica nam je otkrila osobnu nit koja se provlači kroz njezin rad. Naime, naglasila je kako njezine slike nisu samo vizualne, već i emotivne – poput valova glazbe koju svi nosimo u sebi.

– Glazba je moj početak – svaka slika koju sam ikada naslikala nastala je uz glazbu. Ona mi pokreće emociju, ritam, kompoziciju i upravo zato u ovom ciklusu pokušavam spojiti ono što čujem s onim što osjećam. Sve je apstraktno, ali često se kroz boje i linije provuče i nešto prepoznatljivo – možda motiv klavira, krajolik, a možda samo trenutak. Radim isključivo prema osjećaju, bez granica. Boje mi spontano naviru, a u svemu tome ostaje prisutna moja preciznost i grafička podloga, iako je sve izvedeno slobodnom rukom. Ljudi kažu da sam vedra, energična, i vjerujem da se ta iskrenost vidi i mojim radovima, govori Radobuljac.

Autentični stil

Dodaje kako ne traži inspiraciju u tuđim radovima iz straha da nesvjesno ne kopira, jer teži biti autentična, drugačija.

– Danas, u svijetu moderne umjetnosti prepunom različitih pravaca i izričaja, to nije lako. Zato mi je najveći kompliment koji sam dobila od više kritičara bio: »Tvoj rad nije nalik ničijem!«. Za mene – to znači sve, kaže autorica.

O njezinom umjetničkom rukopisu na otvorenju je govorio istaknuti zadarski književnik i slikar Tomislav Marijan Bilosnić, ponudivši okupljenima širi kontekst ovog vibrantnog likovnog izričaja.

– U najnovijem ciklusu slika Radobuljac nam svjedoči o produbljenju njezina osebujnog likovnog izraza, koji se i dalje prepoznaje po bogatom koloritu, simbolici i emocionalnoj gesti. Ostaje vjerna svom senzibilitetu, ali s novom energijom i dubljim promišljanjem o povezanosti prirode i slike, zvuka i ritma, boje i emocije, pojašnjava Bilosnić.

Boje koje pričaju priču

Apstraktne slike, navodi, ne traže naraciju – one vibriraju, dišu, poput same prirode iz koje proizlaze.

– Njezina gesta na platnu nije puka tehnika, već produžetak unutarnjeg doživljaja. Boje poput sunčeve žute i nebeske plave nisu tek pigmenti, već simboli energije, prostora, topline i tišine. To su životne suprotnosti koje koegzistiraju i daju njezinim djelima snagu. Ona slika poput glazbenih partiture. Njezina platna ne prikazuju nam pejzaže, nego titraju s njim, dok je u slikama sve povezano – boje sa svjetlom, linija s emocijom, ističe Bilosnić te dodaje kako nas ove slike, u vremenu kojem nerijetko zaboravljamo na povezanost s prirodom, podsjećaju da ništa ne postoji samo za sebe. Upravo vjera u jedinstvo svega živoga, od zvukova do boja, čini, kako ističe, njezine radove duboko ljudskim.

Promatrajući ove slike u malom, skučenom, prostoru galerije one ne djeluju samo kao ukrasi na zidu, one zaista titraju. Baš kao i glazba, koju ne moramo uvijek razumjeti da bismo je osjetili.