[FOTO] Skriveni raj hrvatske umjetnosti: Otok bez automobila krije galeriju kakvu niste očekivali!

Jedan od bisera zadarskog arhipelaga svakako je otok Silba sa svojim kristalno čistim plažama, lišen buke automobila i velikih gužvi. Oduvijek je slovio kao jedan od najljepših bisera našeg kraja, s obilježjima koja su rijetko vidljiva u Sjevernoj Dalmaciji, bujnom vegetacijom i posebnim mentalitetom.

Zajedno s otocima Premudom i Olibom čini tris najsjevernijih dalmatinskih otoka. Vrata Dalmacije, stoljećima su naseljena dovitljivim, otpornim bodulima, koji na svojim leđima nose teret prostorne izoliranosti, ali i neopisive ljepote netaknute prirode.

Premreženi uskim kaletama, okruženi tirkiznim morem, simboli su ustrajnosti i tvrdoglavosti njegovih žitelja.

A jedna od najtvrdoglavijih kćeri Silbe, koja je svom otoku ostavila dar nemjerljive vrijednosti svakako je jedna od naših najpoznatijih umjetnica – Marija Ujević Galetović, akademska kiparica koja je upravo Silbu nosila u posebnom dijelu svog srca, te zato, upravo na otoku, uredila galeriju svojih najreprezentativnijih djela, koja je danas otvorena svim posjetiteljima i ljubiteljima kulture.

Marija se vraća s riba, oko 1955. godine

Ovaj uistinu premalo poznat biser kulture s godinama je, nakon početnog zanosa, nepravedno ostao tek kao skriveni poklon posjetiteljima i otočanima.

Silba očito ima posebnu draž, te neki tajni sastojak koji privlači umjetnike i inspirira ih. Jer, osim Marije, Silba je posebnim mjestom bila i za Brunu Bjelinskog i Igora Kuljerića, dvojicu velikih zaljubljenika u otok Silbu, najudaljeniji otok zadarskog arhipelaga, gdje su im i posljednja počivališta.

Na jednom je od najljepših je dijelova obale, tik uz luku Žalić i rad akademskog kipara Šime Vulasa – „Jedrilije”, koja u stiliziranoj formi jedrenjaka asocira na pomorstvom obilježenu prošlost Silbe.

Od svog osnutka u kolovozu 2006. godine, Galerija funkcionira kao hram za ljubitelje umjetnosti, predstavljajući monumentalno životno djelo Marije Ujević – Galetović. Zamišljena kao park, ukrašena je originalnim skulpturama iz različitih faza Marijina stvaralačkog života.

Osim skulptura, sam vrt je živi eksponat, prepun mediteranske flore, te služi kao više od same platforme za uživanje u umjetnosti. U toplijim mjesecima prostor se pretvara u kulturno središte, ugošćujući razne događaje, od glazbenih do književnih.

Živi je tako entitet koji potiče lokalnu umjetničku i kulturnu scenu.

Samo Marija

O Mariji, njezinu životu i stvaralaštvu, ali i ljubavi prema otoku Silbi, s kojim je srasla i iz kojeg je djelomično i stasala kao umjetnica, razgovarali smo s njezinom nećakinjom Marijanom Birtić, koja je s nama podijelila i neke intimne uspomene na Marijin život, jer, promatrala ju je ne samo kao umjetnicu, već i kao ženu i Silbenjanku.

– O mojoj se teti uvijek govorilo spominjući samo njeno ime – Marija. Nitko nije dvojio o kome se radi kad bi se reklo Marijin Krleža, Marijin atelje, Marijina klasa na Akademiji ili Marijin Šenoa. Njeno ime označavalo je osobu i djelo.

Marija je bila prisutna u svim mojim životnim fazama pa mogu reći da sam odrastala uz nju. U Zagrebu smo dugo vremena i u više navrata živjele u istoj kući, a tijekom ljetovanja na Silbi smo barem pola dana provodile zajedno.

Druženje s Marijom utjecalo je na mnogo načina na formiranje mojih spoznaja o životu, kao i o umjetnosti, kazala je na početku našeg razgovora njezina nećakinja.

Galerija je također svjetionik za turizam. Putnici iz cijelog svijeta često je posjećuju kao dio svog odmora, jer Marija je često govorila da svaki čovjek ima svoju prirodnu okolinu, kojoj pripada i iz koje je izrastao u duhovnom, mentalnom i fizičkom smislu.

Za nju je to bio otok Silba, pa zašto ne bi postao prirodnom okolinom i za druge posjetitelje otoka?

– Upravo iz tog razloga počela se je formirati ideja o Galeriji njenih djela na Silbi. Ono što Galeriju čini jedinstvenom u Hrvatskoj, a vjerojatno i šire je činjenica da je Marija osmislila, organizirala i financirala cijeli projekt sama i bez ičije pomoći.

Sve u Galeriji je njena kreacija, od oblika zida sa nišom i ugrađenim reljefima, rješenja poda koji je podijeljen na plohe posute tamnozelenim šljunkom i postava njezinih autorskih skulptura u prostoru, pojasnila je Birtić, koja je odrastala uz Mariju, te od nje učila o umjetnosti.

Umjetnost svakodnevice

Poznata po svojim monumentalnim skulpturama, koje pričaju brojne priče, Marijin prvi susret sa kiparstvom dogodio se je u godinama iza Drugog svjetskog rata i to na tečaju akademskih kipara Koste Angelija Radovanija i Ante Despota.

– Vjerujem da je već tada, kao petnaestogodišnjakinja shvatila što će raditi u životu. Često je spominjala da je baviti se umjetnošću poziv, a ne zanimanje. Skulpture u Galeriji na Silbi prezentiraju tako sve faze njezina umjetničkog rada.

U centralnom prostoru, odmah nasuprot ulazu nalazi se „Veliki akt”, skulptura nastala 1960. godine. To je najranije Marijino djelo u prostoru galerije, ujedno djelo u kojem je već jasno naznačila odrednice svog kiparstva.

Iz ranije faze tu je još i „Torzo” iz 1968. godine, smješten desno od ulaza, kazala je Birtić, pojasnivši kako su ostale skulpture nastajale u kasnijim fazama, a sve imaju kao početni motiv žensko tijelo svedeno na jednostavan i snažan likovni izričaj.

Jedna od njih je skulptura „Mačka“ s kojom se otvara nova faza u Marijinom radu. Na desnom zidu galerije nalaze se tri reljefa – „Krleža“, nastao 1976. godine i dva reljefa „A.G.Matoš I“ i „A. G. Matoš II“, nastali 1978. godine.

– Nakon završetka Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu radila sam s Marijom kao asistent na izradi spomenika Augustu Šenoi i Luki Paljetku, postavljenima u Zagrebu. Kasnije smo surađivale na izradi plakete za nagradu Mate Ujević koju dodjeljuje Leksikografski zavod i na izradi nekoliko natječajnih radova.

Opus Marijinih djela je zaista ogroman, što se djelomično vidi i u samoj Galeriji, smatra Birtić. Inspiraciju je, kaže, nalazila u naoko neprimjetnim, običnim stvarima.

Ljubav prema Silbi

Marijina obitelj tako nastavlja čuvati uspomenu na nju, te kroz njezinu galeriju na Silbi, nastaviti pronositi poruke koje je Marija, kroz svoj umjetnički rad, cijeli život slala. Galerija na Silbi zato je predivan primjer ljubavi koju je očito prema otoku gajila.

– Odnos dvaju predmeta koji stoje na stolu ili način na koji se osoba kreće bili su dovoljan povod da kreira skulpturu ili sliku. Svoje opažanje svela bi na ono bitno a likovni izraz na maksimalnu redukciju. U Marijinim djelima nema „praznog hoda“, odnosno suvišnih stvari.

Vodila se pravilom manje je više. Bila pozorni promatrač svoje okoline i svega što se u njoj zbiva. Živjela je tu i sada, sjetila se Birtić svoje nedavno preminule tete, koja je ostavila neizbrisiv trag u domaćoj umjetnosti.

Galerija Ujević – Galetović više je od pukog prostora za izlaganje djela. Postala je dinamično kulturno središte otoka Silbe koje svojim posjetiteljima nudi višestruko iskustvo i time obogaćuje lokalni umjetnički krajolik.

Svojim spojem tradicionalnih i suvremenih elemenata, naglaskom na interaktivnosti i edukaciji te predanošću održivosti i uključivosti, Galerija postavlja novi standard u svijetu umjetnosti.

– O utjecajima koji bi bili vidljivi u njenom radu teško je govoriti jer je Marija izgradila osobni likovni izričaj, jedinstven i specifičan. Radije bih rekla da je njeno kiparstvo izraslo na temeljima rada profesora kod kojih se je školovala i rješenjima umjetnika koje je cijenila.

Na Akademiji likovnih umjetnosti bila je u klasi profesora Frane Kršinića, a snažan dojam na nju je ostavio profesor Krsto Hegedušić, rezimirala je Birtić.

Luiđa Lovrović, Marijina baka sa Silbe

Otočka svakodnevica

Marija je porijeklom sa Silbe jer joj je baka po majci, Luiđa Lovrović rođena Silbenka. Veza sa Silbom je dodatno ojačana kad su Marijini roditelji Marija i Mate Ujević odlučili na Silbi izgraditi ljetnu kuću za svoju obitelj. Marijin otac Mate kupio je napuštenu tvornicu za pakiranje sardina te je preuredio u kuću za odmor.

Na Silbi tu kuću još uvijek zovu „Fabrika”. Cijeli život Marija je ljeta provodila na Silbi sa svojom obitelji. U početku u roditeljskoj kući, a kasnije sa svojim mužem Milijem Galetovićem kojega je upoznala na Silbi.

Obiteljska fotografija s tetom Koncetom

– Čini mi se da je bila isto toliko Silbenka koliko i Zagrepčanka. Silba joj je puno značila, jer za vrijeme boravka na Silbi Marija je vodila potpuno drugačiji život nego u Zagrebu. Dok je u gradu najveći dio vremena radila u ateljeu, dane na Silbi ispunila bi druženjem s obitelji i prijateljima, kuhanjem mediteranskih delicija i ribolovom.

Kuća joj je uvijek bila puna; tu su bili poznanici koji bi navratili prolazeći putem, gosti na ručku, te prijatelji koji bi znali provesti veliki dio ljeta kod Marije. Kuhanje je bila Marijina strast i doživljavala ga je kao kreativan čin.

Recepte je zapisivala uz šaljivu napomenu da će izostaviti jedan mali sastojak koji treba otkriti osoba koja će raditi po njenom receptu.

Druga Marijina strast bio je ribolov. Odlazak u ranim jutarnjim satima na ribe i predvečer na lignje bila je svakodnevna rutina. Marija je bila stopljena sa životom i na Silbi i neizmjerno je u tome uživala, prisjetila se Birtić svoje tete Marije.

Marija kao da je izrasla iz otoka Silbe i kao žena i kao umjetnica. U formiranju osobnosti i karaktera veliku ulogu imala je njena obitelj i mjesto na kojem je provela djetinjstvo.

Mediteranskom osjećaju bliska je ljepota jednostavne forme koja izdiše iz Marijinih skulptura i slika.

Simbol Silbe

Galerija Marije Ujević – Galetović je savršeno uklopljena u prostor mjesta, doima se kao da je oduvijek tu.

– Poznata je činjenica da je Marija uvijek vodila brigu ne samo o tome kako će skulptura izgledati već i na koji način će biti uklopljena u ambijent. Uz to uspjela je prostor organizirati tako da privuče posjetioce – slučajne prolaznike koji su, po ulasku u galeriju pomalo iznenađeni sadržajem koji im se pruža u malom mjestu poput Silbe, istaknula je Birtić.

Galerija je oduvijek bila živim simbolom otoka, te mjesto gdje su se susretali ljubitelji kulture. Tako će biti i ovog ljeta, jer u prostoru Galerije će se održati koncerti Vladimira Garića, Nere Gojanović i Gordane Pavić, a nastupit će i Barbara Pijetlović te Antonela Đinđić.

Mnogi su proučavali i komentirali njezina djela i rad tijekom godina. Njezin se opus sastoji od skulptura postavljenih u javnom prostoru, kiparskih portreta, sakralne skulpture, reljefa, izvedenih i neizvedenih natječajnih radova, likovnih djela koja su konceptualnog karaktera, slika, grafika, radova na granici između arhitekture i skulpture, te dizajnerskih rješenja uporabnih predmeta za unutrašnji prostor.

Njezine poruke ne leže samo u njezinom vizualnom utjecaju, već i u emocionalnim porukama koje šalje svojim posjetiteljima. Čini se da svaka skulptura krije dušu, s očima koje govore i oblicima koji se kreću. To je utočište koje emocionalno i intelektualno izaziva posjetitelje.

– Za nju je galerija više od izložbe. To je razgovor. To se uvjerenje odražava u dizajnu, smještaju i interaktivnim elementima unutar prostora, potičući posjetitelja da bude aktivni sudionik, a ne pasivni promatrač, zaključila je Birtić.

Nikad bez ideja

Njezine skulpture postale su nezaobilazni dio kulturnog pejzaža, ističući se svojom originalnošću, estetikom i dubokim kulturnim i filozofskim porukama. Njezin rad ostaje važan i relevantan, inspirirajući nove generacije umjetnika i obogaćujući kulturnu baštinu.

– Iskušavala se u različitim materijalima koji se rijetko koriste u kiparstvu kao što su porculan, što je vidljivo iz njezinih portreta Kafke, Goranke Vrus Murtić, Karima Kurtovića, kao i alabaster i poliester. Koristila je boju u skulpturi što nije bilo uobičajeno.

Teško je nabrojiti sve što je Marija radila. Od broja radova značajnije je naglasiti da je izgradila vlastiti likovni izričaj te ju je nemoguće svrstati u bilo koji pravac u umjetnosti.

Svojstvena Mariji je i činjenica je da joj nikada nije nedostajalo ideja i radila je do kraja života. Otišla je sa nedovršenim ciklusom skulptura kojeg je namjeravala nazvati „Bestijarij”, podsjetila je Birtić na kraju našeg razgovora.

Jer, čak se iz samo jednog dijela njezina opusa, kao što je onaj koji se može vidjeti na Silbi, lako može zaključiti kako je Marija uvijek bila hrabra umjetnica, poštivala važnost forme, ali bez straha od monumentalnosti kiparstva.

Bilo da se radi o nevjerojatnoj plavo – zelenoj boji mora, ili pak povjetarcu koji se za tren iz nježnog milovanja pretvori u razjarenu neman koja razbija i šiba otočke škure i barke, ili pak opojnom zvuku cvrčaka i kampanela sa otočke crkve, svaki je dio otoka Silbe esencija same Marije i njezina umjetničkog rada.

Sadržaj nastao u suradnji s Turističkom zajednicom Grada Zadra