Kristijan Bajlo: 'Cilj mi je bio stvoriti album koji nije zarobljen u kavezu konvencionalnih žanrova'

Premda javnosti još relativno svjež, Opsimath, jednočlani projekt zadarskog glazbenika Kristijana Bajla, već sada gradi upečatljiv glazbeni svemir u kojem se intuicija, introspekcija i eksperimentiranje sjedinjuju u atmosferične, filmski obojene pejzaže. Novi, drugi album »Hauntings of Intrepid Stardust«, objavljen u lipnju, nastavak je ranije započete misije – istražiti ono što nas iznutra proganja, nadahnjuje i gura prema nepoznatom.

Većina albuma nastala je tijekom pandemije – razdoblja kolektivne anksioznosti, izoliranosti i izgubljenosti – i upravo se te teme provlače kroz cijelo izdanje.

Naslov simbolizira bol, patnju i iskušenja (»Hauntings«) kojima su ljudi (»intrepid stardust«) bili izloženi u tom periodu, ali kojima su izloženi i u svakodnevnom životu. Uz to, tematika je, priča Kristijan, također bila prožeta i njegovim osobnim iskustvima i promišljanjima.

– Motivacija je bila i kreativna i terapijska, jer pisanje glazbe za mene predstavlja jedan oblik ispušnog ventila – katarze. Žanrovski album skače od melankoličnih balada s floydovskim prizvukom, preko grungea i popa, do death/black/groove/metalcore i progressive metala.

Taj raspon simbolizira spektar emocija – od tuge do bijesa, od apatije do borbenosti. Cilj mi je bio stvoriti album »obojan raznim bojama« i koji nije zarobljen u kavezu konvencionalnih glazbenih žanrova, započinje glazbenik.

Bez ograničenja

Unatoč emocionalnoj gustoći cijelog albuma, u kojem svaka pjesma ima osobnu važnost, jedna od njih za Kristijana ima posebno značenje jer je nastala u trenutku sirove iskrenosti.

– Pjesma »Take me home«, koja je pitomog, melankoličnog karaktera te se emocionalno gradi od prve do zadnje sekunde, nastala je u jeku osobne krize i gotovo u jednom danu, kada sam se osjećao kao da sam »na dnu« i morao sam to nekako izbaciti iz sebe. Tekst je jednostavno izašao, iskreno i prirodno.

Pjesma nosi priču o osjećaju izgubljenosti i besmisla prožetim željom za povratak u jednostavnija i sretnija vremena – bilo da je riječ o djetinjstvu kada smo još živjeli u svom »mjehuriću« nesvjesni svega što nas čeka u životu ili o jednostavnijim vremenima u vidu sretnijih i smislenijih dana – to je otvoreno za osobnu interpretaciju, ističe Kristijan te dodaje kako je pjesma ujedno prožeta i potrebom čovjeka da se pronađe u životu, što je direktno povezano i s imenom ovog projekta: Opsimath – čovjek koji nastavlja ili kreće učiti kasnije u životu.

Iako je Opsimath u svojoj srži »one man« projekt, rad na novom albumu bio je daleko od samotnjačkog. Naime, Kristijan je okupio šaroliku ekipu suradnika čiji su doprinosi značajno obogatili zvuk i vizualni identitet albuma.

– Najveća prednost ovakvog rada je potpuna kontrola – mogu stvarati glazbu kakvu želim, bez ikakvih ograničenja i kompromisa. Ali koliko god to bilo ispunjujuće, jednako zna biti i iscrpljujuće. Srećom, imao sam privilegiju raditi s devet sjajnih glazbenika iz bendova poput Arises, Sikasa, Serpentslain, Zamm Perah, Greynoise, Graysoul i Gilmea, kao i s još šest ljudi koji su dali svoj doprinos produkciji, dizajnu i promociji.

Svi su oni glazbeni entuzijasti, svjesni situacije u kojoj se nalazi alternativna glazba u Hrvatskoj – zaljubljenici koji se time bave iz čiste ljubavi i zadovoljstva koje pronalaze u samom procesu stvaranja, tako da je bilo pravo zadovoljstvo surađivati sa svima njima. Na kraju dana, upravo to i jest poanta glazbe – suradnja, razmjena ideja i međusobna inspiracija.

Miks potpisuje Šime Alavanja (Svarog Studios), mastering Dragutin Smokrović (Studio Smokva), a vizualni identitet Sofija Pavić, ističe Kristijan ne skrivajući koliko mu znače kreativne suradnje.

Izazovi samostalnosti

No, unatoč suradnjama, najveći dio posla i dalje prirodno stoji na njegovim ramenima, što zna biti i mentalno i fizički iscrpljujuće. Od kreativne zamisli do tehničke izvedbe – vođenje projekta ima i svoju drugu stranu medalje.

– Potrebno je napisati sve instrumente, snimiti ih, aranžirati pjesmu, osmisliti tekst, snimiti glavne i prateće vokale… Taj proces često zna biti dugotrajan. Dodatni izazov je manjak vanjske perspektive – teško je ostati objektivan kad na istoj pjesmi radiš mjesecima i preslušavaš je stotinama puta.

Nerijetko mi se dogodi da mi treba i po nekoliko mjeseci pauze kako bih je mogao nastaviti pisati. Srećom, neki od suradnika nisu se libili dati konstruktivne kritike, što je značajno utjecalo na strukturu i aranžman pojedinih pjesama. Bez tog feedbacka neke pjesme vjerojatno ne bi zvučale ovako kako danas zvuče.

S obzirom na to, izbor suradnika nikada nije bio slučajan. Vođen je jasnim osjećajem povjerenja i dubokim poštovanjem prema njihovom dosadašnjem radu.

– Uvijek biram suradnike čije stvaralaštvo cijenim i za koje osjećam da mogu određenoj pjesmi dati dodatnu dimenziju. Smatram da je svaki glazbenik drugačiji, oblikovan iskustvom slušanja, sviranja i stvaranja glazbe različitih žanrova, tako da smo svi mi glazbenici u finalu nekakav žanrovski zanimljiv koktel.

Važno mi je da su moji suradnici motivirani ljubavlju prema glazbi te da nisu striktno ograničeni na jedan ili par žanrova. Pop, metal, punk, rock – sve to ima svoje dobre pjesme vrijedne pažnje, a smatram da što je netko naslušaniji žanrovski raznolike glazbe, to je kreativni output te osobe zanimljiviji.

Snaga introspekcije

Tijekom vremena, Opsimath je prerastao početnu ideju osobnog projekta u nešto daleko složenije – ne samo tehnički, već i emotivno, pa i filozofski. Od samog početka projekt je bio svojevrsno utočište, terapija i introspektivni alat, a kroz godine se taj odnos produbio i dodatno definirao.

– Moj odnos prema projektu od početka je bio vrlo jasan i konstantan. On je za mene sve – kreativni bijeg, introspektivna terapija, katarza, ispušni ventil, užitak, ali i patnja. To je nešto što ne samo da volim, nego i moram raditi. Bez obzira koliko proces ponekad bio iscrpljujući ili težak, uvijek mu se iznova vraćam.

Možda se jedino promijenio moj stav prema ozbiljnosti projekta. Naime, na samim počecima, Opsimath je bio nešto isključivo moje – nešto što sam radio za sebe, bez ikakve ambicije da to preraste u izdanja, CD-ove ili promocije. Međutim, kako su reakcije ljudi počele stizati, kako sam dobivao sve više podrške i kako se oko projekta spontano okupljala zajednica suradnika, postalo mi je jasno da Opsimath nadilazi granice osobnog hobija.

Nije stvar u slavi niti u novcu – radi se o širenju horizonta, kako glazbenog, tako i unutarnjeg. O introspektivnom pogledu prema sebi, o promišljanju vlastitih iskustava i stvaranju prostora za otvoren razgovor o svom intrapsihičkom životu. Vjerujem da je upravo ta otvorenost i samokritičnost temelj osobnog rasta.

I ne mogu poreći – svaki pozitivan komentar, ali i svaka konstruktivna kritika, dodatno me motivira da nastavim stvarati, priča glazbenik.

Iako je teško zvuk Opsimatha jednoznačno definirati, ono što je u njegovoj srži nepobitno – jest emocija. Žanrovske granice u tom su smislu sporedne, gotovo nebitne. Kristijanovu glazbu pokreće unutarnji impuls, a ne potreba za svrstavanje u ladice ili ciljanje specifične publike.

– Opsimath je glazbeno vrlo šarolik projekt. Žanr mi nikada nije bio polazište, niti mi je bitno tko bi trebao biti »ciljana publika«. Uvijek je ključ bila – emocija. Zato se pjesme kreću od nježnih, gotovo baladnih, pa sve do ekstremnih podžanrova metala.

Rekao bih da se tu može pronaći ponešto za svakoga. Utjecaji su brojni i teško ih je sve spomenuti, ali mogu istaknuti bendove kao što su Slugdge, Carach Angren, Gojira, Opeth, Alice in Chains, Mastodon, If these trees could talk i Soen, pa sve do Pink Floyda, Stinga, Michaela Kiwanuke, Billie Eilish, Black Pumas ili Infected Mushrooms.

Možda se ti utjecaji ne čuju izravno, ali svaki od njih oblikovao je finalni zvuk Opsimatha. Moram posebno istaknuti i koliko mi je pomoglo iskustvo slušanja prvog albuma Sikase, projekta Brune Longfielda, pjevača koji se pojavljuje na oba Opsimathova albuma.

Taj mi je album zapravo bio prvi korak u razbijanju mita o potrebi postajanja rigidnih žanrovskih granica i ciljane publike. Nakon slušanja tog albuma mi je postalo jasno da kreativne procese ne treba ograničavati, tako da hvala Bruno!, govori Kristijan.

Novi val pokreta

Kontekst svakog autorskog rada usko je vezan i uz sredinu iz koje dolazi. Zadar, sa svojom specifičnom glazbenom poviješću, kroz godine je imao snažnu alternativnu scenu, no kao i mnogi drugi gradovi, nije ostao imun na promjene vremena. Ipak, čini se da se kotači ponovno počinju okretati.

– Nažalost, moram reći da je zadarska alternativna scena tijekom posljednjih petnaestak godina značajno oslabila – barem što se tiče broja aktivnih bendova, koncerata i prostora za svirke. Sjećam se vremena kad je na gitarijadama sudjelovalo dvadesetak i više bendova, a grad je bio prepun lokacija gdje se moglo nastupati – Trg pet bunara, Kino Pobjeda, staro Kazalište lutaka, Kapetansko igralište, DHM, Providurova palača…

Danas je to samo frakcija onoga što je nekad bilo. Ipak, čini mi se da se u zadnje vrijeme sve više zadarskih glazbenika ponovno pokreće ili aktivnije nastavlja sa svojim radom. Pojavljuju se ili ponovno aktiviraju bendovi kao što su Arises, E.N.D., Serpentslain, Dead Within, Nikola’s Cage, Cyber Hate, te projekti kao što su Sikasa, Narrow Cold, Dienne ili Grungelina.

Nadam se da će ta aktivnost stvoriti veći interes među mlađom publikom za ovu vrstu glazbe te da ćemo uskoro doživjeti rođenje novog mladog benda, optimističan je Kristijan kojeg smo upitali kako vidi zajednicu oko sebe, odnosno osjeća li da je njegov rad prepoznat ili ipak još uvijek »pliva protiv struje«.

– Što se zajednice tiče – ona u Zadru svakako postoji. Dosta dugo je bila pospana, ali zadnjih godina se budi. Mislim da svi prepoznajemo rad jedni drugima i da zajedno »plivamo protiv struje«, no to je zapravo i jedini način na koji možemo nešto postići. Rivalstva su zdrava dok god guraju kreativnu energiju bendova i motiviraju ih da rade više i bolje, ali mislim da toksični komentari i zajedljive kritike ne smiju imati mjesto među nama.

U budućnosti se nadam se će alternativna scena u Zadru zaživjeti kao nekad te da će Opsimath postati svojevrsna platforma koja će spajati glazbenike i poticati razvoj alternativne scene na području Zadra i šire. Također se nadam ću u dogledno vrijeme uspjeti i organizirati bend koji će pjesme Opsimatha izvoditi uživo, zaključio je zadarski glazbenik.

Onaj koji uči kasnije u životu

Ime Opsimath nosi sa sobom posebnu simboliku i filozofiju koja seže dublje od same glazbe. Kristijan nam otkriva zašto je upravo ovaj naziv odabrao za svoj projekt i na koji način se ta ideja uklapa u njegov osobni razvoj i životni put.

– Naziv se u potpunosti poklapa s mojim osobnim putem, što je i glavni razlog zašto sam odabrao to ime, ali mislim da se poklapa i s putem svakog čovjeka. Učenje je cjeloživotni proces i pod time ne mislim samo na učenje vještina i činjenica, nego na rad na sebi kao osobi.

Introspekcija, konstruktivna samokritika, otvoreni razgovori o svojim problemima, edukacija o tome kako funkcioniramo kao misaona bića je nešto od čega svi možemo imati koristi. Na kraju se ipak treba podsjetiti da uz sve naše mane, probleme, manjkavosti koje želimo promijeniti, smo samo ljudi te smo kao takvi nesavršeni. I to je u redu, dok god idemo naprijed!