Reinvencija horor podžanra ili pravi promašaj - pitanje je sad?

Početak novog milenija u sedmoj umjetnosti, a osobito u žanru horor filma, svakako je obilježio i kultni post-apokaliptični zombie hororac ‘’28 dana kasnije’’ (2002) proslavljenog engleskog redatelja Dannyja Boylea (‘’Sasvim malo ubojstvo’’, ‘’Trainspotting’’) i scenarista Alexa Garlanda. Dotični dvojac je s navedenim uratkom napravio jednu pravu malu revoluciju u tom tada već iscrpljenom žanrovskom podžanru kojeg je još krajem 60-ih godina prošlog stoljeća popularizirao legendarni George A. Romero svojim remek-djelom ‘’Noć živih mrtvaca’’ (1968).

Za razliku od Romerovih polu-raspadnutih usporenih živih mrtvaca, Boyleovi su bili na žešćem ‘speedu’. Izvor njihove zaraze bio je svojevrsni virus bjesnoće koji ih je napravio ultra bržim, a sukladno tome, i ultra opasnijim. ‘’28 dana kasnije’’ je dakako postao pravi kulturološki fenomen koji je premorenim zombijima donio nužnu dozu ‘svježe krvi’ i sve ostalo je povijest.

Dvije godine kasnije Zack Snyder je tu istu dozu ubrizgao svojim neživim antagonistima u ‘rimejku’ ‘’Zore živih mrtvaca’’ i podžanr zombie filmova je doživio svoju pravu renesansu. Boyleov i Garlandov revolucionarni film je 2007. dočekao i svoj inferiorniji nastavak ‘’28 tjedana kasnije’’ (op.a. spomenuti dvojac nije bio izravno uključen u njegov stvaralački proces) i unatoč željama, kako studija tako i samih originalnih autora, treći nastavak je upao u neslavni limb produkcijskog pakla koji je konačno prekinut 2024. kada se krenulo u njegovu realizaciju. Najiščekivaniji horor godine je ovih dana dočekao svoju kino premijeru, no je li se toliko čekanje u konačnici i isplatilo?

Sudnji dan

Tijekom početka epidemije 2002., zaraženi napadnu kuću u kojoj među ostalima obitava i dječak Jimmy (Rocco Haynes). Prestravljeni dječak pobjegne u crkvu k ocu svećeniku (Sandy Batchelor), no ovaj sav zaluđen poruči sinu kako je započeo ‘Sudnji dan’ i neka nastavi bježati. Radnja nas potom odvodi u budućnost, točnije, dvadeset i osam godina kasnije. Virus nije prešao na europski kontinent, ali je zato Velika Britanija ostala izolirana i u karanteni. Na otočiću Lindisfarne zatičemo malu zajednicu preživjelih u kojoj se među ostalima nalaze i Jamie (Aaron Taylor-Johnson) – jedan od lidera zajednice, njegova bolesna supruga Isla (Jodie Comer) te njihov dvanaestogodišnji sin Spike (Alfie Williams).

Jamie smatra kako je Spikeu stiglo vrijeme za inicijaciju koja zahtijeva odlazak na obližnje kopno i ubijanje nekog od zaraženih i unatoč protivljenju rastresene Isle, ali i nekih od lidera zajednice, on ga tamo i odvodi. Jamie i Spike tijekom napada horde zaraženih pronađu utočište u oronuloj kući iz koje zapaze vatru u daljini. Po povratku na otok, Spike od očeva prijatelja Sama dozna kako je vatru najvjerojatnije upalio Kelson (Ralph Fiennes), nekadašnji doktor koji se nakon pandemije odmetnuo i otišao sam živjeti u divljinu. Kada dječak to čuje pomisli kako bi Kelson mogao kao doktor pomoći njegovoj majci stoga se s njom bez očeva znanja uputi na kopno…

Neočekivana senzacija

Od kud uopće započeti? Hajmo prvo s informacijom kada je uopće zaživjela ideja o snimanju trećeg nastavka i što je originalne autore uopće privuklo istoj. Kako sam i u uvodu spomenuo, ‘’28 dana kasnije’’ je nenadano postao prava senzacija i svi su prizivali njegov nastavak. Boyle i Garland su u tom projektu potpisani isključivo kao izvršni producenti, dok je režija povjerena španjolskom talentu Juanu Carlosu Fresnadillu. Nije to bio u konačnici i toliko loš film. Dapače, riječ je o solidnom nastavku koji je pobrao sasvim pristojne kritike i finu zaradu u kinima, ali onda je krenuo pakao zvan – treći dio. Kružile su od 2007. pa sve do prošle godine svakojake informacije. Boyle i Garland su javno izražavali želje povratku franšizi koju si i začeli, Cillian Murphy je također bio spreman reprizirati svoju ulogu Jima, ali onda su stigli i problemi oko prava.

U međuvremenu, Boyle je nastavio sa svojim redateljskim uspješnicama, a zavidnu karijeru iza kamere je postigao i Alex Garland zahvaljujući ZF remek-djelima ‘’Ex_Machina’’, ‘’Istrebljenje’’ i ‘’Građanski rat’’. Zahvaljujući turbulentnim vremenima, političkim i društvenim previranjima (Brexit, pandemija COVID-a, osnivanje MAGA pokreta, rat u Ukrajini i Gazi…), Boyleova i Garlandova želja je postajala još i veća i dočim je producent Andrew Macdonald otkupio natrag prava za franšizu, moglo se krenuti u realizaciju. Scenarij je već bio složen s intencijom stvaranja nove trilogije (op.a. drugi nastavak pod redateljskom palicom Nie DaCoste se snimao paralelno uz ovaj i premijeru će imati u siječnju iduće godine), a ideja nije manjkalo. Reći ću čak kako ih u ovom nastavku ima i previše.

Bačen u vatru

I dok je tobože civilizirano britansko društvo kroz pandemiju virusa devoluiralo (plemenski običaji i izolacija od vanjskog svijeta), pravu evoluciju su dočekali zaraženi koji su se podijelili u grupe koje predvode zastrašujući Alfa lideri. To nipošto nije kraj njihovog evolucijskog progresa, no ne mogu vam ‘spojlati’ za što su sve još razvili sposobnosti. U cijelom tom obrnutom poretku, Boyle i Garland su ostavili fokus na obitelji. Jamie je sposoban muškarac, brižan suprug i otac koji sina ‘baca u vatru’ sve kako bi ga što ranije očvrsnuo i učinio sposobnim za preživljavanje ukoliko se njima nešto dogodi. Isla je žena koja nerijetko gubi dodir sa stvarnošću i koja pati od nedefinirane bolesti. Maleni Spike voli oboje, no i to se promjeni dočim shvati kako njegov otac nije onakav kakvim se predstavlja. K njima još dodajte likove ispaljenog doktora Kelsona (Garlandu je za inspiraciju uvelike poslužio lik Kurtza iz Conradovog literarnog dragulja ‘’Srce tame’’), evoluirane zombije, pogubljenog švedskog vojnika Erika, a na kraju i odraslog Jimmyja (onog nekadašnjeg dječaka iz samog prologa filma) i imate uistinu šarenu galeriju likova.

No, to dakako nije sve. Garland i Boyle su kroz njihove priče povlačili i alegorije na moderno društvo koje je unatoč svim tehnološkim dostignućima i dalje izolirano, toksičnu muževnost, obiteljske odnose, rano odrastanje, ‘woke’ kulturu, tugovanje, smrtnost, zaluđenost religijama i kultovima i još štošta. Zvuči natrpano svim i svačim, zar ne? Bit ću posve iskren i reći – da! Ta će zamućena slika možda dobiti jasnije konture s nastavcima koji slijede, ali ovaj bi se stečenim dojmovima komotno moglo prepoloviti na pola. Tijekom prvih sat vremena imamo savršeno posloženu radnju i razradu likova. Drugi sat filma je pak rezerviran za pravi kaos koji opasno koketira s parodijom (to je posebno vidljivo u epilogu u kojem se pojavljuje lik odraslog Jimmyja kroz tumač Jacka O’Connella).

Snimano iPhoneom

Boyle je redateljski zaigran kao i u startu karijere. Masivne kamere je ovdje primarno zamijenio ‘iPhone 15 Pro Max’ mobitelima (!) i dronovima koji su mu pružili lepršavost pokreta, svu moguću i nemoguću dostupnost kadriranja i kuteva snimanja (inače, za fotografiju je zaslužan Anthony Dod Mantle, čovjek s kojim od filma ‘’28 dana kasnije’’ učestalo surađuje) i rezultat takvog eksperimentalnog snimanja je zapanjujući. Mnogi kadrovi će vam se, vjerujem, duboko usaditi u pamćenje. Film vizualno uistinu djeluje impresivno.

Naravno, ne bi to bio Danny Boyle da nismo dočekali i još jedan soundtrack za pamćenje, a njega potpisuje fantastični progresivni hip hop sastav ‘Young Fathers’. Gluma je mahom izvanredna (mali Alfie Williams je posebno dojmljiv) i šuška se kako će se u nastavku/cima dosta toga vrtjeti oko likova Spikea i Jimmyja, a trebali bi vidjeti i Murphyjevog Jima s čime će kompletna priča biti zaokružena. Do tad su moji dojmovi pomalo podijeljeni. Horora i gadljivih prizora ne manjka, ali ih i nema nešto pretjerano jer su podređeni dramskim segmentima. Film je u cjelini istovremeno i fascinantan i pretjeran, inteligentan i konfuzan, mračan i duhovit, misaon i apsurdan. Kakav će dojam ostaviti na vas, morat ćete odlaskom u kino otkriti sami. Znam kako ću mu osobno svakako pružiti još pokoju priliku.