Ivana Bodrožić: 'Književnost je jak instrument koji može učvrstiti ili razbiti postojeće stereotipe'

Tradicija i ja, ili kako tradicija oblikuje pisca? To je bilo jedno od pitanja na koje je pred zadarskom publikom pokušala odgovoriti pjesnikinja i spisateljica Ivana Bodrožić, gošća zadarskog dijela 24. Festivala europske kratke priče. U razgovoru sa Želimirom Perišem predstavila je svoju najnoviju knjigu, zbirku priča »Fikcija« (2025), još jednu u nizu knjiga kojom potvrđuje status jednog od najprepoznatljivijih književnih glasova svoje generacije.

Bodrožić je na književnu scenu zakoračila 2005., a šira publika je pamti osobito po romanu »Hotel Zagorje« (2010), koji je doživio prijevode, nagrade, kazališne adaptacije i donio joj nagradu »Kiklop« za najbolji debitantski roman.

– Ne bih rekla da je tradicija zatvor – sve ovisi o tome kako je razumijevamo. Prije svega, trebali bismo se vratiti samom pojmu i zapitati što on znači za svakoga od nas. Ako na tradiciju gledamo kao na nešto rigidno, kao na nametanje obrazaca i načina razmišljanja koji se ne mogu mijenjati, onda ona doista može postati zatvor.

Ali, ako je promatramo šire, rekla bih čak i ludistički, svjesni smo da nitko od nas nije krenuo od nule – svi mi nastavljamo na nešto što je bilo prije nas. Tradicija je iznimno referentna; sve što je netko nekad napisao, što smo pročitali i usvojili, dio je određene tradicije, čak i kada toga nismo svjesni, započela je književnica.

Poigravanje s granicama

Uz to dodala je kako u najboljem smislu vjeruje da tradicija može biti običaj koji je fleksibilan i otvoren prema novim uvodima, načinima razmišljanja i evoluciji, a pritom zadržati svoju suštinu.

– Često volimo reći da smo sami nešto stvorili, no to je zapravo zabluda. Ništa ne nastaje izvan konteksta. Činjenica da smo naučili čitati, pisati, da smo pročitali neke knjige – sve je to rezultat tradicije i svih ljudi prije nas. Htjeli mi to ili ne, mi nastavljamo tradiciju, čak i kada joj se suprotstavljamo, podsjetila je nagrađivana spisateljica.

Iako je od ranije publici poznata kroz žanr autofikcije, kod zbirke kratkih priča »Fikcija«, nije u potpunosti tako.

– Kad napišete prvi roman koji je dijelom utemeljen na vlastitoj biografiji, ljudi poslije sve što pišete vole promatrati kroz tu prizmu autobiografije. Dugo me to pratilo, a dok sam bila mlada spisateljica, ponekad me to i opterećivalo. Jer kad se ozbiljno posvetite pisanju, želite da u prvom planu bude vaša vještina, ono što ste napravili svojim trudom, a ne ono što ste naprosto naslijedili.

Zato sam se neko vrijeme opirala tome, ali sam s vremenom počela pisati sve slobodnije. »Fikcija« je, što bi rekao kolega Krleža, moj obračun s njima – naravno, šalim se. Ta je knjiga zapravo bila za mene poigravanje s granicama fikcije. Postoji i sjajna Aristotelova misao gdje kaže da je umjetnost istinitija od povijesti, jer umjetnost govori o svemu što se moglo dogoditi, dok povijest govori o onome što se dogodilo.

U tom kontekstu bilo mi je zanimljivo uzeti neke detalje iz života i nadograditi ih s nečim što »drži vodu«, pojasnila je Bodrožić, dodajući kako na kraju ni sama više nije znala što se u tim pričama zaista dogodilo, a što je fikcija, jer, kako navodi, kada je shvatila da je to dobar izazov, potpuno se opustila.

Bodrožić u ovoj zbirci donosi 16 kratkih priča u kojima se naizgled čini da priča o vlastitom iskustvu, ali u pozadini titra puno više od toga. Ona otkriva neuralgične točke našeg današnjeg društva, od komunikacije na društvenim mrežama, komunikacije u chat grupama, te ostalih aktualnih tema, a posebno se osvrnula na temu Vukovara, koja je još prati od »Hotel Zagorje«.

Osobna priča

– Priča o Vukovaru je osobna, ali ima i svoje karikirane elemente. Zapravo, riječ je o identitetu koji ne biramo. Taj me identitet zatekao, kao što zatekne svakoga – jednostavno ga dobiješ i nosiš sa sobom kroz život. No, s vremenom je to preraslo u nešto veće od samog Vukovara i značenja zavičaja.

Postao je pomalo bizaran i iskrivljen simbol nekakvog domoljublja koje to u suštini i nije. Tako postajete osuđeni nositi cijeli taj teret, a kada ne pristajete na ponuđeni kalup, proglašavaju vas izdajnikom, ne pitajući se kako se zapravo osjećaju ljudi koji to zaista moraju živjeti. Ja sam taj identitet s vremenom prerasla. Nije to bilo lako niti jednostavno – borba je trajala. No, u jednom trenutku sazrije vrijeme i shvatite kojim putem želite ići.

Pomirila sam se s time, nemam ogorčenosti ni prema onima koji tako razmišljaju. Nažalost, znam odakle taj poriv dolazi i donekle ga razumijem. Ali, isto tako, mogu sasvim jasno reći – to nije za mene. Ima još mnogo toga u životu što želim biti i napraviti. Svođenje ljudi na jedan jedini identitet nešto je od čega svatko razuman pokušava pobjeći, jer vas takva ograničenja sprječavaju u razvoju i profesionalno i osobno, priča Bodrožić.

Govoreći o Vukovaru, ističe kako je grad pretvoren u svojevrsni muzej i simbol, ali ne i mjesto za život. Ogroman novac uložen je u projekte poput vodotornja, koji je ostavljen u razorenom stanju za potrebe ratnog turizma, no rijetko tko razmišlja o svakodnevici ljudi koji žive uz takvu ruševinu. Unatoč velikim ulaganjima, iz Vukovara je, ističe, razmjerno njegovoj veličini, otišlo najviše ljudi, što jasno pokazuje koliko je grad zapravo zanemaren.

Osim toga, u knjizi se bavi velikim dijelom i pitanjem ženskog identiteta, odnosno ženskim iskustvom svijeta. Ne voli koristiti termin »žensko pismo« jer to podrazumijeva da nasuprot toga stoji »muško pismo«, a kako ističe, u književnosti nitko nikada pravu književnost nije nazvao »muškim pismom«, nego se jednostavno zove književnost. Iz svega toga, izvlači se zaključak da bi »žensko pismo« bilo nešto ispod književnosti kao takve.

Žensko iskustvo svijeta

– Postoji žensko iskustvo svijeta koje se u književnosti počelo artikulirati zapravo tek nedavno, u usporedbi s time koliko dugo se, uvjetno rečeno, artikulira muško ili, šire gledano, ljudsko iskustvo. I često se događa da vas odmah pokušaju smjestiti u neku ladicu – pišete o ženama. Ali prava istina je da, kada pišete o ženskom iskustvu, vi zapravo otkrivate i kakav je muški svijet, jer jedno bez drugog ne postoji.

To su spojene posude – samo što žensko iskustvo dugo nije bilo prepoznato kao relevantna književna tema. Primjerice, tema pobačaja ili prekida trudnoće ni danas nije književno obrađivana u onoj mjeri u kojoj bi trebala biti. Tek se u posljednje vrijeme probija kroz autorice poput Annie Ernaux, koja je za to konačno dobila i priznanja, ali ona je, nažalost, izuzetak. To nam pokazuje koliko svjetonazor, društvena nepravda i svakodnevni život oblikuju društvo – i obrnuto.

Budući da ne postoji književna tradicija koja bi na vrhunskom umjetničkom nivou obrađivala temu prekida trudnoće, mnogi ljudi, a najčešće muškarci, uopće nisu dovoljno upoznati s tom temom i nemaju pravo razumijevanje o čemu se tu zapravo radi. A onda upravo takvi muškarci, njih dvanaestorica ili barem desetorica, sjednu u ustavni sud i odlučuju o tome ima li žena pravo na izbor, pojasnila je književnica.

Uz to, napominje da postoji književna tradicija koja bi sustavno, kroz priče i umjetničku obradu, pokazivala što to žensko iskustvo zapravo jest, sa svim njegovim bolnim točkama koje nitko ne želi proći ako ne mora – vjeruje da bi društveni stav o toj temi bio sasvim drugačiji.

– Književnost je, s jedne strane, ogledalo društva, ali s druge strane i instrument koji može učvrstiti ili razbijati postojeće stereotipe. U knjizi Fikcija pokušala sam upravo to – razložiti neke aspekte ženskog iskustva, recimo iskustvo spisateljice. Dogodilo mi se više puta da moderator na predstavljanju moje knjige, pred publikom, postavi pitanje: »A, tko vam čuva dječicu?«.

Ne vjerujem da su, recimo, Drago Glamuzina, Kristian Novak ili Damir Karakaš ikad dobili takvo pitanje kad predstavljaju svoje knjige. Oni su odmah prihvaćeni kao profesionalci, njihovi privatni životi tu jednostavno nisu važni. Margaret Atwood je to sjajno rekla – za muškarce se pita kako pišu, a za žene tko su te žene koje pišu. I zapravo, meni je kroz ovu knjigu bilo važno pokušati odgovoriti upravo na to pitanje, ističe Bodrožić.

Širenje vidika

Osvrnula se i na pitanje društvenih mreža, naglašavajući kako ih vidi samo kao ogoljene sirove reakcije naše narcisoidnosti.

– To je toliko stara priča. Tehnologija jest brza, nova, sudjeluje tu jako puno ljudi, mada vrlo često to zapravo više i nisu ljudi. Ali u osnovi, to je priča o napuhavanju vlastite narcisoidnosti i pokušaju da okupimo što veći broj istomišljenika. Ne zato što nas je zaista briga za njih, nego da bismo sebi potvrdili pravo na razmišljanje, postojanje, bivanje, samozaljubljenost, samouzdizanje. U osnovi svega toga je, čini mi se, jedna prastara drama, rekla je nagrađivana spisateljica.

Bodrožić je jedna od onih autorica koje svijet promatraju kroz etičku i društveno odgovornu perspektivu, a književnost joj je prostor za obranu dostojanstva, poticanje razumijevanja umjesto osuđivanja te širenje vidika. Ne libi se progovarati i o aktualnim, često osjetljivim temama.

– Kada bismo uzeli djela s vrha svjetske književnosti, rekla bih da je to zapravo duboko društveno angažirana literatura, koja prije svega brani ljudsko dostojanstvo – bez obzira u kojoj zemlji ili režimu se to događa. Ja osobno reagiram na stvari koje su vječne, a koje nam se samo kroz neku mimikriju čine aktualnima, kao da se prvi put događaju.

Zadnjih 10 tisuća godina naš mozak i naši porivi zapravo se nisu puno promijenili, još smo uvijek prilično primitivni, i većina onoga što nam se događa rezultat je neke organske, biološke drame koja se stalno preljeva u suvremeni svijet. I nije teško vidjeti da ćeš uvijek bolje reagirati ako polaziš iz pozicije suosjećanja i pokušaja razumijevanja – jer to onda otvara mogućnost da širiš svijest o tome što se događa, ističe književnica.

Vještina pisanja

Napominje da mnoge teme, o kojima je pisala, i o kojima povremeno piše kroz forume, zapravo su uvijek iste drame koje se stalno ponavljaju, samo presvučene u neko novo, moderno, ruho.

– U redu, umjetna inteligencija i tehnologija možda jesu nešto novo na ovom nivou, ali uvijek pokušavam krenuti iz pozicije razumijevanja, solidarnosti i suosjećanja – ne zato što imam potrebu igrati majku Tereziju, nego zato što vjerujem u ono što se zove sebični altruizam.

Probajte to na vlastitom životu, obitelji, kvartu: što je većem broju ljudi oko vas bolje, veća je šansa da će i vama biti bolje. Ako je dobro samo vama, neminovno upadate u problem – korupciju, nasilje, podmićivanje i slično – i prije ili kasnije sve to dođe na naplatu. Nije to uvijek lagana pozicija, ponekad se moraš odreći i nekih benefita koje bi mogao zadržati za sebe, ali na duge staze, to mi se čini kao jedina pozicija koja ima smisla, poručila je Bodrožić.

S obzirom na to da već dugi niz godina održava radionice pisanja, otkrila je može li se naučiti pisati i koji su sastojci potrebni za to.

– Da biste pisali, morate imati tu neku iskru u sebi, ali prije svega morate voljeti čitati. To je stvarno preduvjet za pisanje, jer cijela artikulacija svijeta polazi iz tradicije čitanja. Svijet ne počinje od nas, morate nekako uroniti u njega, i tamo ćete pronaći i vokabular, i imaginaciju, i sve što vam treba. Čak i pravopis i gramatiku, ako čitate knjige koje su dobro lektorirane i dobro napisane, ne morate biti profesor hrvatskog da biste imali lijepe i točne rečenice.

S druge strane, pisanje je umjetnost, ali i posao u kojem sudjeluje više različitih vještina. Talent je samo jedna od njih. Druga je zanat, a on se brusi, uči. Netko radi polako, netko čita priručnike, ide na radionice i dolazi do iskustva nekako prečicom. Treća stvar je disciplina. Četvrta pronalaženje vlastitog glasa. Mislim da samo svojim glasom možemo neke priče zaista ispričati.

Naravno, tu je i tema kojom se želite baviti – nekad nešto naizgled djeluje zanimljivo, ali ako nas iznutra ne progoni i ne drži budnima, teško ćemo to napisati. Jako je puno elemenata koji sudjeluju u pisanju i koje možete prenijeti i drugima, pomoći im da lakše pronađu vlastiti glas i vlastitu temu, i tada ste već puno napravili, poručila je književnica Bodrožić, dodajući s ponosom kako već četiri polaznika njezinih radionica pišu ili su već objavili knjige kod respektabilnih izdavača, pa kaže kako se uloženi trud, vrijeme i to prenošenje iskustva na druge zaista isplatilo i veseli je.