Posljednja iška lopižarka prenijela znanje oduševljenim studentima

S ciljem da studentima, ali i svim zainteresiranima, pruži uvid u tradicijsku izradu keramičkih posuda, Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru organizirao je radionicu iškog lončarstva pod vodstvom Nike Petrović Grilc, keramičarke, multimedijalne umjetnice i posljednje iške lopižarke. Radionica se sastojala od pokaznog i praktičnog dijela, a u sklopu potonjeg polaznici su isprobali rad na niskom ručnom kolu i napravili vlastiti lopiž, najčešću od iških keramičkih zdjela, savladavajući tehniku građenja valjušcima i koristeći tradicionalne drvene alate: šiljak, razganjaču i kosturu.

Otok Iž stoljećima je bio jedinstveni centar lončarstva u Dalmaciji pa su Veloižani generacijama trgovali svojom keramikom gotovo po čitavom istočnom Jadranu. Između dva rata na otoku je bilo preko pedeset lončara, odnosno lopižara, nazvanih tako prema čuvenoj tradicionalnoj posudi u kojoj se kuhao brudet. Nakon Drugog svjetskog rata, njihov broj opada, a otočani se okreću profitabilnijim djelatnostima, često migrirajući na kopno u potrazi za poslom. Srećom, u trenutku kada je iško lončarstvo bilo na svom zalazu, aktivirao se pokojni Predrag Petrović Pepi i vlastitim naporima sačuvao ovu tradiciju od zaborava. Svoju vještinu, znanje i strast prema glini prenio je na kći Niku, prvu ženu lopižarku, ali i posljednju od svog zanata. Kako bi osigurala nastavak tradicije, Petrović Grilc trudi se lončarstvu poučiti svoga sina, a radionicom na Sveučilištu u osnove iške keramike uputila je i studente, koji su tako stekli uvid u to na koji su način, potencijalno, prapovijesne civilizacije obrađivale glinu.

Dodir s prošlošću

– Ova priča najprije je namijenjena našim studentima arheologije, da dožive tu keramiku jer keramiku najčešće nalaze na lokalitetima. Ne možete proučavati keramiku bez dotacija s procesom izrade, a ovo je najbliže što možemo doći tom procesu koji se proteže daleko u prošlost, izjavio je pročelnik Odjela za arheologiju Dario Vujević, dok je posljednja lopižarka otkrila kako otok Iž potencijalno skriva neotkrivena arheološka blaga.

– Znamo da iška lončarska tradicija seže nekoliko stoljeća unazad. Prvi pisani tragovi su iz 16. stoljeća, ali arheolozi su pronašli ostatke keramike na Ižu koja nalikuje ovoj današnjoj, a smatra se da su ti ostaci iz prapovijesti, izjavila je Petrović Grilc, pozvavši mlade arheologe na Iž, budući da su posljednja arheološka iskapanja ondje rađena ’88. godine prošlog stoljeća, i to od strane inozemnih stručnjaka.

Keramičarka je također istaknula kako je iško lončarstvo posebno po korištenju niskoručnog kola na kojem se posude ne izvlače iz mase gline, kao što je to slučaj s nožnim ili električnim lončarskim kolima, već se postepeno grade.

– Značajno je niskoručno kolo koje danas više nije toliko poznato, a pojavilo se u ovom dijelu Europe u 4. stoljeću pr. Kr. i održalo do danas. Tradicija je ostala nepromijenjena jako dugo. Posebno je i pečenje na otvorenoj vatri koja nikada ne doseže tisuću stupnjeva, objasnila je Petrović Grilc, dodavši kako, upravo zato što se posude peku na nešto nižoj temperaturi, one nisu vetrificirane, već ostaju porozne. Zahvaljujući toj poroznosti, ali i dodatku kalcita, posude su pogodne za kuhanje. Ipak, dobivanje potrebnog kalcita za stare Ižane bilo je itekako mukotrpna rabota.

Meditativan proces

– Kalcit su usitnjavali čekićima, mljeli ručno žrvnjem i miješali s glinom. Miješanje gline i kalcita odvija se na podu, nožno je miješanje i izgleda poput nekakvog ritualnog plesa, slikovito je rastumačila voditeljica radionice, a njena majka Jadranka Petrović otkrila je okupljenima kako su iške keramičke posude itekako zahvalne za kuhanje te da se bez problema mogu koristiti i u suvremenim kuhinjama. Ispričala je, također, kako je napravila svojevrsni eksperiment, posluživši gostima dva identična jela, od kojih je jedno bilo skuhano u suvremenom loncu, a drugo u lopižu. Svi koji su ih kušali, ustvrdili su da je ono skuhano u lopižu ukusnije, premda im nije bilo rečeno u čemu je koje jelo bilo spravljano. Međutim, i izrada i korištenje tradicionalnih posuda zahtjevaju strpljenje. Iz tog razloga iška keramika predstavlja dobrodošao odmak od ubrzane i stresne svakodnevnice.

– Raditi na ovaj način je gotovo meditativno jer posudu morate polako graditi, ne možete ju izvući iz gline. Gradite ju strpljivo, bez žurbe. Isto tako, morate polako i kuhati na njoj. Ne možete kuhati u lopižu i otići telefonirati. Morate stalno biti s tom posudom i onda jelo ispadne savršeno. Onaj tko kuha je u sadašnjem trenutku. To možda nije praktično, ali kao jedan ritual, kao vraćanje prošlosti, ali i sadašnjem trenutku, ovo je odlično, izjavila je Jadranka, a njena kći objasnila je kako, uz čuveni lopiž, postoji još dvadesetak vrsta iških tradicionalnih zdjela. Svaka od njih ima svoje ime i svoju funkciju, a koristile su se za kuhanje i konzerviranje hrane te grijanje ljudi i prostorija.

Lokalni identitet

Tako postoje, primjerice, prsura, tigan, bugarić, čripnja, furnjera… Zanimljiv je takozvani fogun koji je na brodovima funkcionirao kao prijenosna kuhinja jer bi se na njega stavljao lopiž u kojem bi se kuhalo, a posebna priču ima i škaldin. Naime, za vrijeme branja maslina, kada su jeseni bile hladnije, djeca bi uzela škaldin, odnosno posudicu s ručkom, i u nju stavila žeravu pa ju nosila roditeljima u maslinike, kako bi berači ugrijali prozeble prste. Škaldić bi se tako razmjenjivao među članovima zajednice, dok se svi ne bi ogrijali.

– To je jedna možda neobična, ali po meni prekrasna životna priča. Mala, ali opet velika priča koja nam govori o tome kako su naši stari mislili na svaki detalj života i kako su lončarsku tradiciju prilagođavali svojim potrebama da si život naprave ugodnijim. Nisu ostali na dvije-tri posude, nego su obogaćivali svoju zbirku, prokomentirala je lopižarka, otkrivši kako su Ižani i dalje ponosni na svoju lončarsku tradiciju. Većina Veloižana posjeduje poneku glinenu posudu, većinom rad pokojnog Pepija, a velika potražnja vlada i za Nikinim uradcima jer kada je neka veća svečanost na otoku, hrana se redovito servira u lopižu koji i dalje predstavlja snažnu oznaku lokalnog identiteta.

– Iako se ova tehnologija nije mijenjala toliko dugo, iška keramika i danas živi i može biti dio našeg suvremenog društva, zaključila je lopižarka za koju se nadamo da ipak neće biti posljednja, već samo jedna u nizu generacija bezimenih majstora koji su očuvali ovu tradiciju koja, potencijalno, progovara o samim počecima lončarskog umijeća na ovim prostorima.