Martina Matijević: "Predrasuda uvijek ima, ali kad znate pokazati svoj stav - problema nema"

Nije rijedak slučaj kako, iako živimo u 2025. godini, jedan dio ljudi živi u uvjerenju kako žene nisu tu kako bi ostvarivale svoje snove i svoje karijere. Još kada se tim istim ljudima objasni da neka žena planira uspjeti u sportu, odnosno nogometu, učestali je odgovor »samo nam je to trebalo…«. Kod onih malo »otvorenijih« sport i žene idu u suradnji kao hobi, sve do kad se ne »posveti prioritetima«. No, srećom takvih uskogrudnih ljudi je sve manje i manje. A pravi »udarac« na ego i zadrtost takvih ljudi itekako je zadala Martina Matijević, mlada Vinkovčanka koja je u Zadar stigla kako bi ganjala svoje nogometne snove. Koliko uspijeva u tome dovoljno govore činjenice kako živi od nogometa u Donatovom gradu, kao da je i prije dvije godine postala prva sutkinja u povijesti seniorskih nogometnih liga u Zadarskoj županiji.

– Morate se roditi s tim u sebi. Uvijek mi je nogomet bio »to nešto«. Tijekom srednje škole ideš na izlete, na maturalac, meni je bilo bitnije otići i odraditi trening. Prvi poziv u reprezentaciju, prva seniorska utakmica, sve je to ostalo u pamćenju jer sam se ovome baš posvetila. Prve korake sam napravila s dečkima, ali da se nešto dogodi sutra bih se vratila ponovno s njima igrati. To je bio jedan odličan početak i tada sam odlučila da želim sve ovo – započinje Martina dodajući kako je prije gotovo tri godine iz okolice rodnih Vinkovaca stigla u Zadar.

Pun pogodak

– U Osijeku su počeli problemi s manjkom igračica, onda sam kratko promijenila klub i tada mi se javio trener Jure Perković koji je pokrenuo moj dolazak ovdje. Vidjeli smo se, popričali i odlučila sam zašto ne bih napravila neki novi iskorak u životu. Nije me strah nikakve nove avanture jer smatram da nešto novo može biti samo neki plus za mene, a opet ako i ispadne loše uvijek se imam gdje vratiti i nastaviti gdje sam stala. Na kraju se ispostavilo da je to veliki plus za mene. I grad i ljudi i klub koji mi je toliko toga dobroga omogućio, to se ne može riječima opisati.

Ove sezone nogometni cilj Donata bio je povratak u HNLŽ, međutim to se nije dogodilo. Nedostajao je jedan bod kojim bi se otišlo u kvalifikacije za Prvu ligu.

– Da, taj jedan bod. Koliko god možda nismo uspjeli po tablici, mislim da smo uspjeli kao klub. Napravili smo ogroman pomak. Prvenstveno klub kao takav je napredovao, mi smo to popratile s dobrim rezultatima, imali smo veliki pozitivan niz, utjecalo je na to na pobjednički mentalitet, na samopouzdanje svih nas. U prvom rangu se čupate, nikad nije samo jedan problem, nego više njih i to je gušilo rezultat. Sada u Drugoj ligi smo se vratile na pobjedničke staze, počele smo vjerovati same sebi. Napredovali smo kao ekipa, napravili smo pozitivnu zajednicu. Htjele smo se vratiti u HNLŽ, smatram i da smo zaslužile, ali par kikseva je promijenilo razvoj situacije. Ništa loše što se dogodi, ne mora nužno značiti da je zapravo loše. Možda se na dobro sve okrene, imamo još jednu sezonu u Drugoj ligi, malo skupiti iskustva, ništa nije izgubljeno – kaže Donatov stup obrane dodajući kako se na Višnjiku stvorio jedan fenomenalan mladi kolektiv.

– Bazirani smo na mladim curama. Golmanica ima 24 godine, ja imam 23 i sve ostalo su mlađe cure. Baš zato se i slažemo jer smo svi sličnih godina. Mlađe cure se jako puno daju u nogomet, imaju školu, svoje lige, seniorsku ligu, a niti jedna se ne buni. Ne smijem zaboraviti trenere, Juru Vuletu, Marijana Buljata i Željka Bakarića koji su velike legende. Imaju masu strpljenja, a još više od toga daju ogroman dio sebe svima nama igračicama. Kada vidite koliko se oni trude, ne možete dati manje od 100 posto sebe na treningu ili utakmici.

S loptom je sve ljepše

S obzirom na to da je »na dvije strane«, tako mora biti vremena i za oba treninga. Onaj nogometni ipak je draži.

– Puno teži sudački treninzi. Prvenstveno, kad imate loptu u nogama sve je lakše i ljepše. Sudački trening je baziran na fizičkoj pripremi i bazira se na sprintevima, izdržljivosti i morate biti maksimalno koncentrirani svih 90 minuta. A imate tu i teoretski dio koji morate jako dobro znati. U pravilu ako vikendom sudite, ponedjeljak radite neki lakši trening, utorak i srijedu jake treninge i onda od četvrtka se već polagano pripremate za novu utakmicu.

Iako su nogometno u najvišem rangu od svih klubova u Županiji, prevladavaju ljubav i entuzijazam.

– Klub je odličan, ponudili su mi sve što su mogli i beskrajno sam zahvalna i zadovoljna svime. Imamo odličnu komunikaciju sa svima u klubu, s trenerima, imamo ljude oko kluba koji nas cijene. Žao mi je što ženski nogomet nije toliko razvijen kod nas jer da se ljudi malo više pažnje daju, vidjeli bi koliko je ovo predivan sport. Mi to radimo iz ljubavi, jer nema tu baš nekih velikih novaca, a s druge strane zahtijeva puno odricanja. Međutim, kad nešto volite onda to ne puštate. Ne bih se ostavila nogometa za ne znam kakve milijune.

Pozitivan lik

Nogometna priča 23-godišnje Vinkovčanke krenula je na selu velebnih slavonskih ravnica i »običnih« betonskih igrališta. A, kako i sama kaže, i brat je imao »prste u tom medu«.

– Stariji brati je bio lud za nogometom, onda je došao do nekih godina kad je vidio da neće baš tu moći nešto pa se posvetio poslu i obitelji. Međutim, ta »ludost« je ostala kod mene. Kao mala sam išla s njim na igralište, na beton pa bi mi tu se igrali. Još živimo na selu pa bi uvijek igrali dječaci i ja, mene je to povuklo, svidjelo mi se, onda se u selu i pokrenuo ženski nogometni klub u selu. Sve je to bilo uživanje da bi me tada zapazio trener muških pionira, pozvao k sebi i tako sam počela igrati ligu s dečkima. Da sam ostala s curama možda ne bih toliko napredovala, no s dečkima stalno treninzi, utakmice, turniri, muško društvo i to me najviše zadržalo u nogometu. Izgradilo me to i kao osobu, jer mi cure smo emotivnije, no naučila sam i tu »drugu stranu« da ne treba uvijek pokazati da te poraz boli, da treba stisnuti zube – objašnjava mlada Vinkovčanka.

Na kraju svega, od »pukog« tjeranja lopte rodila se još jedna ljubav u nogometu – ona sudačka. Malo po malo Matijević je gradila svoj brod za plovidub sudačkim vodama, a onda je prije dvije godine na utakmici Abecede sporta i Bibinja zaplovila i postala prva sutkinja koja je sudila seniorski rang u Zadarskoj županiji.

– Što god da radimo, mi žene smo diskriminirane, a ja pokušavam biti pozitivan lik. Nazire se svjetlo na kraju tunela. Srećom, nisam sama više, tu je i Paula Bačić pa si dodatno čuvamo leđa. No, kako god bilo svi kolege suci su mi otvorili oči, velika su podrška u svemu. Da ih u ponoć zovem, svi bi došli pomoći. I onda s njima takvima su krenule moje pozitivne misli da se može napraviti lijepa karijera, pogotovo ako dovoljno želim to. Ne treba vam netko sa strane reći da si dobar ili loš, treba raditi što voliš i uživati, ne treba vas biti strah hoćeš li griješiti ili nećeš – ističe mlada sutkinja dodajući kako bi još tone i tone zahvala kolegama mogla poručiti.

– Meni su ti momci kao starija braća, a oni stariji kolege kao roditelji. Oni su 100 posto u tome, dali su se maksimalno kako bi Pauli i meni bilo što ugodnije. Naravno, i mi se trudimo i radimo, sanjamo neke stvari, ali tek smo u početku. Sreća je da ovdje imamo Matea Ercega koji je profesionalac i kad mi nešto nije jasno pošaljem mu poruku, on uvijek odgovori i popričamo. Koliko god ima obveza sad s HNL-om i nekim višim razinama, nikada ne zaboravi na bilo koga od nas u Zadru. Sad je u HNL-u i Ivan Vukančić s kojim sam sudila svoju prvu utakmicu u Dalmatinskoj ligi za mlađe pionire, zajedno s kolegom Matejom Čulinom. To je neka sitnica koju ne mogu ne pamtiti.

Uspjeti u »muškom sportu« strma je i visoka planina za popeti se, pogotovo kao pripadnici ljepšeg spola.

Osjećaj za utakmicu

– Uvijek ima predrasuda, međutim igrači su stvarno korektni, ne mogu reći da sam imala neugodnih situacija. Teško je kad sebi stavite u glavu da ste cura i da trebam biti zaštićena. To ne ide tako. Ovo je takav sport, gdje se morate postaviti. Imati svoj stav i ne dati na sebe. Kada igrači osjete da razumijete i kužite što radite i da ćete se postaviti u određenim trenucima kao i muški kolega, onda se oni uhvate za to i ide u pravilnom smjeru. Naravno da ima nekih reakcija, ali to je u žaru borbe, znam po sebi. Ja bih prva ponekad zadavila suca kad igram. Međutim, da mi se događa da dođem doma poslije utakmice i da se tresem, hvala Bogu ne. Tu imaju ulogu i kolege s kojima ste na utakmici, kad napravite dobru pripremu onda je puno lakše. Plovim lagano, samo da me zaobiđu ozljede i dobijem priliku da se još više dokažem. Sada sam u Županijskoj ligi, nadam se skorom napredovanju u neke više sfere – kaže Martina koja u ovdašnjim ligama zna kako ipak ne može uvijek sve ići po pravilima nogometne igre.

Ivana Martinčić

Ogromna čast prošlog je vikenda ukazana hrvatskoj sutkinji Ivani Martinčić koja je vodila finale Lige prvakinja. Veliki je to poticaj za sve mlade sutkinje u Hrvatskoj.

– Nju pratim otkad sam počela suditi, čak sam dobila i neke njezine dresove. To je vrhunac karijere. Baš sam bila presretna. Ona je dokazala cijelom svijetu da se trud isplati nema veze odakle si. Krenula je u nogometu, prigovarala sucima, onda ju je put odveo u sudačke vode, gdje je pronašla sebe i kao ženu i kao sportašicu. Njoj sve ovo nije došlo preko noći, ona je prošla terena i terena, utakmica i utakmica, deset godina svega i svačega da bi došla do ovoga.

– U Županijskoj ligi neka pravila ne možete primijeniti. Ponekad to prođe kroz glavu, malo progledate kroz prste ako vidite da bi narušili duh utakmice. Nije isto kad neki profesionalac izađe na teren i moj susjed koji igra radi gušta, ne gledaju oni baš sve toliko pažljivo. Ovdje momci igraju većinom za gušt, daju se milijun posto u utakmicu i na neki način ih nagradite kad »zatvorite oči« i pustite igru da se ne prekine ritam. Ne trebam se ja ovdje dokazivati da sam ne znam tko i što, kad ću napredovati i kad dođu neke bitnije utakmice, onda trebam pokazati sve što sam učila, ovdje trebate znati osjetiti susret da sve ide lagano.

Na kraju dana, kad se sve zbroji oduzme, kao i u svakom drugom poslu ili profesiji, samo je jedna stvar važna – posložena glava.

– Kao nogometaš kad kiksate, prođe vas kroz utakmicu, no kao sudac ako danas kiksam negdje, sljedeći vikend na novoj utakmici će biti »ti si ona…«, itd. Nije vam baš svejedno, tako da morate biti čvrsti u glavi. Treba znati sam sebi ponovno dati šansu, biti samokritičan, što je najteže, i ne previše razmišljati o onome što je bilo – zaključuje Matijević.

A. PLAHINEK