Elektrotehničari proslavili 55 godina od završetka srednje škole

Ispred nekadašnje stare zgrade Tehničke škole okupila se vesela skupina umirovljenih elektrotehničara generacije 1951./52. kako bi obilježili 55 godina od završetka srednje škole. Od nekadašnjih 28 učenika, školu ih je završilo 24, a na ovom okupljanju pojavilo ih se devet. Neki su, nažalost, preminuli, drugi su raseljeni, priča nam Goran Fajn, jedan od inicijator ovog susreta.

– Nikad se zapravo nisam mijenjao – samo su se godine nakupile. Uvijek nastojim razmišljati ispravno, pomoći kad mogu, dati što treba. Cijeli se naježim pri pomisli da ćemo se svi danas ponovno okupiti, posebno oni koje nisam vidio već pet godina.

Uzbuđenje je veliko. Jesmo stariji, ali divno je što smo doživjeli ovakve trenutke, što se još možemo sastati, popričati, prisjetiti se svega, sa smiješkom priznaje Fajn dodajući kako su u razredu imali i jednu jedinu curu.

Prisjećajući se mladenačkih đačkih dana priča kako je Kalelarga bila središte njihova društvenog života i prvi korak prema simpatijama. Bili su mladi, sretni i veseli – trčali bi redovito u Park Vladimira Nazora kod ribica, igrali karte i ludirali se.

–​ Kalelarga nam je bila zakon – tko je htio upoznati curu, morao je tamo prošetati. U školi smo imali plesove u dvorani, mislim da su bili petkom navečer, to su bili naši plesnjaci. Na praznicima smo znali praviti čuda – jednom smo za doček Nove godine napravili mural koji smo montirali na sat i povezali s lampicama koje su se palile – za ono vrijeme, to je bilo pravo svjetsko čudo, prisjeća se Fajn.

Profesori su u načelu bili sjajni, a posebno pamte pokojnog profesora Matešića, koji je za njih »visoko strujaše«, kako ističe, bio pravo čudo od čovjeka.

– Profesor Matešić nas je naučio sve, rastaviti električni motor, promijeniti nove namotaje… A u trećem razredu smo pod vodstvom našeg pokojnog profesora i razrednika Vukelića, koji nam je predavao stručne predmete, samostalno instalirali nove instalacije na cijelom drugom katu stare Tehničke škole – na što smo posebno posebni, dodaje Fajn koji je jedno vrijeme i sam radio u istoj školi koju je pohađao.

–​ Predavao sam praksu učenicima prvih razreda vodoinstalatera, a ponosan sam na dio njih koji su danas vrhunski u tome što rade. Imamo sam firmu, u kojoj sam ih pripremao kroz praksu, a kasnije im omogućio i zaposlenje, ispričao nam je ovaj 74-godišnjak koji je tijekom karijere radio elektroinstalacije.

Pridružio im se i 90-godišnji umirovljeni profesor hrvatskog jezika Ante Murn koji je bio razrednik 4. D. razredu, a istaknuo je kako ga uz ovu školu vežu neki od najljepših trenutaka u životu.

– Pozvali su me iznenada, valjda zato što sam još uvijek živ, uz osmijeh će profesor Murn te iskoristio priliku da nam ispriča jednu smiješnu anegdotu.

Naime, ispred tadašnje škole postojao je drugačiji ulaz – išlo se po stubištu dolje, pa malo udesno, i onda se izlazilo na stube ispred škole.

– Tamo me jednom čekao moj pokojni kolega Miljenko Peroš sa svojim Fićom. Ispred su bili učenici, a on me upitao: »Hoćeš li sa mnom autom kući?«. A ja njemu kažem: »Ne mogu, Miljenko, žuri mi se jako.«. I ta me anegdota pratila čak i kroz Domovinski rat. Iz Bagata su me jednom upitali: »Je li to istina što ste rekli?«, a ja kažem: »Je, točno je, točno je« (smijeh), ispričao nam je umirovljeni Murn ističući kako mu je to jedna od najdražih anegdota.

Na kraju je dodao i nekoliko riječi o svojim bivšim učenicima.

– Visoko strujaši, kao i slabo strujaši, bili su normalni, ozbiljni i odgovorni. Drugačiji su bili primjerice od strojara, oni su bili posebni, šaljivdžije, podijelio je Murn koji je predavao u srednjoj školi do ’78. godine, nakon čega je prešao na fakultet, gdje je ostao do mirovine.

Nakon okupljanja, uputili su se, kako to priliči, u restoran, gdje su uz dobru spizu i još bolja sjećanja dogovorili da će se odsad okupljati svake godine – dokle god ih zdravlje i volja posluži. Jer prijateljstva stara polja stoljeća, baš kao i dobro vino, s godinama postaju samo dragocjenija.