Pavo Pejazić i njegov sin Mario čuvaju stari obrt od izumiranja: 'Radit ću dok budem mogao...'

U uskom prolazu na Trgu kneza Višeslava smjestila se mala radnja »Expres postolar«. Rijetka obrtnička radnja, a još rjeđi slučaj da obrtnici imaju nasljednike. Postolar Pavo Pejazić s tim nema problem. Zanat je izučio i njegov sin Mario, koji je još u petom razredu osnove škole počeo učiti od oca, upijati tajne ovog obrta kojeg je zavolio, kao i njegov otac davnih godina. Postolar Pavo skoro 50 godina živi ovaj posao, predano popravlja, šiva i lijepi. Inače, Pavo ima osmero djece i četrnaest unučadi, a kako u šali kaže, zato i radi ovoliko dugo. Inspiracija za ovaj posao bio mu je njegov brat koji je prvi završio školu za postolara.

Neki zaborave…

– Umorio se od posla nisam, radim cijeli život, a radit ću dok budem mogao. Išao sam izvanredno polagati za postolara, brat je završio redovno, a uz njega sam i ja zavolio posao pa sam se odlučio i ja posvetiti ovom poslu. Kad smo se vraćali iz Njemačke, donio sam sa sobom reklamu i mašinu za popravke. To je najbolja marka, najkvalitetnija mašina koja ima više funkcija, od preše, do lijepljenja, kazao nam je Pavo dok je Mario demonstrirao lijepljenje tenisice.

– Od petog razreda sam u radnji s ocem. Kako smo mi iz Banje Luke, kako nas je rat potjerao, otišli smo u Njemačku i tamo smo nastavili raditi za druge, nakon toga smo došli u Zadar. Grad sam ja odabrao, svidio mi se na karti, svidjelo mi se njegovo ime Za – dar, kazao nam je Mario dodajući da su otada, od 1997.godine u svojoj radnji.

Pavo nam je pričao kako je ručno radio, sve dok nije došla ta spasonosna mašina. A od popravaka se radi apsolutno sve.

– Ima ručnog šivanja, lijepljenja potplata ili potpetica, mijenjamo patente na čizmicama, pravimo i kožne remene i torbe, kopiramo i ključeve, a povisujemo i pete za invalide, naveo je Pavo dok je mijenjao konac na mašini za popravak klompi jedne gospođe. Ono što mu smeta je to što nekada ljudi ne preuzmu svoje popravljene cipele pa nam ih pokazuje preko desetak pari koje čekaju svoje vlasnike.

– Možda misle da im je preskup popravak. Kupe onda jeftine, takoreći, kupi starije nove nego ove što je dao popraviti. Ta jeftina cipela ti ispadne skuplja. Znate, ako kupiš jeftino, nosiš samo par mjeseci. Ali ne treba samo jedne cipele uvijek nositi, treba i njih odmoriti, namazati i normalno održavati. Ja imam jedne čizme koje mi traju više od dvadeset godina, popravljao sam ih pet puta. Ne bih ih dao ni sad za nove, govori nam Pavo, ponosan na njihovu kvalitetu.

U ovoj radnji, rade s vrhunskim alatima, a možete ih naći na usluzi od 8 do 13 sati. Nakon prve smjene Pavo zasluženo odmara, a drugu smjenu od 17 do 20 sati preuzima Mario.

Filmska kulisa

Ova živopisna radnja u kojoj svaki detalj priča svoju priču, bila je i filmska kulisa nedavno. Naime, jedna zadarska škola je u njihovoj radnji snimala film » Čudnovate zgode šegrta Hlapića«.

Kao pravi šegrt, otkriva nam Mario, započeo je i on kad je počeo dolaziti tati na posao.

– Ovaj zanat me privukao, prvenstveno radi tate. Prvo sam čistio cipele, pa sam i šivao. Uvijek sam volio šivati, to mi je bilo najzanimljivije. Imam sad dvije kćeri, jedna uz mene isto voli ovdje raditi. Pripremim joj kožu pa se uči, a druga je još mala. Ona voli bombone,i ključeve. Vole one biti tu, ali teško da će nastaviti ovaj posao. Nije on lak, tu je dosta ljepila, bole ruke, noge… kazao nam je Mario.

U postolarsku radnju stižu razne cipele, različite vrijednosti pa su nam tako pokazali i neke od cjenjenijih modnih marki koje su naše Zadranke donijele kako bi im se pripremile za svadbu i za ples. Trebaju se učvrstiti potplate, popraviti remenčići ili zamijeniti novima. Dok smo razgovarali, u radnju su polako stizali i klijenti ostaviti ili preuzeti svoje cipele. Stigao je i jedan čovjek koji je došao po kopačke svog sina. Kako kaže, plaćene su 200 eura i nakon mjesec dana su potrgane, a trgovci ne priznaju reklamaciju. U tom slučaju, spas su naši postolari. Podsjetilo je to Marija i na činjenicu da su i za Luku Modrića popravljali kopačke dok je trenirao, a koje je u radnju donosio njegov otac.

Inače, za vrijeme našeg boravka ljudi su samo stizali, tako da se dalo zaključiti kako posla ima. A ponudili su i nama da se uhvatimo posla u radnji, jer sad je sezona i u postolara.

– Sad se ljudi preobuvaju, sad su pirevi, pričesti, slavlja…Svatko ima neku sezonu, a nama je sada. A kad dođe sedmi i osmi mjesec, ljudi hodaju takoreći bosi. Tad posla nema, kao i na zimu. Najesen eventualno malo više. Ipak, što god da kupite, nebitno je li jeftino il skupo, uvijek ima potrebe za popravak, da se ne kliže barem. Ima i dosta ljudi koji žele popraviti svoje cipele i donirati, pokloniti dalje jer ih ne žele baciti, a još mogu služiti. To je baš lijepa gesta, napominje Mario dok je nas zanimalo kako netko u današnje vrijeme može postati postolar.

Nema škole

– Jedino uz nas netko može nešto naučiti. Već godinama nema postolarske škole, više nije tolika potražnja. Evo u Zadru su do nedavno bila četiri postolara, a sad je jedan zatvorio jer ipak nije baš tako bajna situacija. Kolega u Zagrebu, tijekom tjedan dana je imao pet pari cipela. Kod nas se isto zna dogoditi da nema mušterija, kaže nam Mario sliježući ramenima. Nakon toga nam je ispričao priču iz jednog manjeg grada u kojem je zatvorio i zadnji postolar.

– Kad je i taj postolar zatvorio, gradonačelnik mu je nudio sve da se vrati jer postolari trebaju ljudima kojima nove cipele ne odgovaraju. Stanovnici su ga tražili, jer znate, ima starijih ljudi koji imaju probleme sa stopalima, trebaju im postolari da prilagode cipele, kazao nam je Mario.

Za kraj našeg razgovora, postolari imaju par savjeta za sve. Kao prvo, pazite gdje kupujete. Preporučuju odlazak isključivo u trgovine robnih marki koje želite, a kad kupite cipele, otiđite kod postolara da vam ih zaštiti i učvrsti, osobito ako vam se uvijek na istom mjestu poderu. Ni ne možete zamisliti koje popravke oni mogu riješiti, vratiti sjaj starim cipelama.