Umjetnica Iris Mihatov Miočić: 'Za lik blažene Katarine Kosača-Kotromanić odmah sam imala viziju'

Cijeli je moj život prožet umjetnošću. Rano sam počela s crtanjem, što se vrlo brzo razvilo u ozbiljan talent koji sam s godinama njegovala i okrunila na Akademiji. Druge opcije, može se kazati, za mene nije ni bilo. Sve druge opcije, osim Akademije, bile bi samo utješna nagrada koja me u životu nikada ne bi ispunila, kazala nam je na početku razgovora poznata zadarska akademska umjetnica Iris Mihatov Miočić, svijetli primjer kako živjeti za umjetnost i od nje privređivati. U sebi spaja iznimnu likovnu darovitost, ali i izgrađenu duhovnost koja rezultira djelima za koja ljudi osjete da imaju dušu i duboku poruku. Takva djela žele darovati djeci i mladima prigodom primanja sakramenata i parovima za vjenčanja, pa se i tim putem Božja riječ proslavlja.

IZRAZ DUHOVNOSTI

Promatra i doživljava ljude koji su dar vjere primili bez ikakve zadrške te postali i sami dar i primjer vjerničkom puku. Tako je njeno slikanje ujedno i jedan od izraza življenja njene duhovnosti. Untarnje proživljava ta djela, a proces slikanja sveca za nju je poput duhovne obnove. Nikad se ne prepušta procesu slikanja kao da je to nešto svakidašnje.

– U životu, pa tako i umjetnosti, uvijek naginjem realizmu jer kada radim narudžbe lik svetaca i blaženika mora biti što realističniji. No, uvijek mora imati moj osobni potpis, a ne biti samo tehnički savršeno izveden, započela je Mihatov Miočić koja se religijskim i sakralnim temama okrenula prije osam godina, baš u vrijeme korizme. Prije toga cijelu se karijeru zapravo mučila pronaći svoj umjetnički izričaj i temu koja bi savršeno odgovarala njezinoj nutrini.

– Umjetnicima je svojstveno da žele pronaći svoju nišu i poziciju na umjetničkom nebu. Kao dijete sam odrastala sa sakralnom umjetnošću, proučavajući stare umjetnike. Na njih sam gledala kao pothvate s kojima se treba u koštac uhvatiti kasnije u životu. Sakralnu sam umjetnost smatrala temom za prošla vremena. Kao dijete bila sam ljubomorna na stare umjetnike kojima je sakralna umjetnost bila način života, poručila je Mihatov Miočić.

Čitav je svoj identitet, poručuje, otkrila upoznavši Boga. Čitajući Sveto Pismo dobivala je inspiraciju za svoja prva sakralna djela. Oživotvoriti likove svetaca i blaženika, pojašnjava nam, iznimno je intrigantan i iscrpljujuć zadatak jer onima koje povijest nije ovjekovječila fotografijama, umjetnik mora udahnuti život i duh nakon mukotrpnog proučavanja njihova rada i poslanja.

– Za lik blažene Katarine Kosača-Kotromanić odmah sam imala viziju jer kroz njezin mi je životni put došla inspiracija kako da ju prikažem, umjesto da se oslanjam na druge majstore i držim njihovih zadanih karakteristika, prisjetila se.

NADAHNUĆE U MOLITVI

Nesvjesno, priznaje, događa se, da osobe iz svog života utka u svoje radove. No, ipak je tek za nekolicinu svoj radova namjerno predložak temeljila na članovima svoje obitelji, tako da je prije tri godine njezin suprug Saša bio model za Josipa, a sin za Isusa. Za sliku Svete obitelji, Mariji je dala lik svoje kćeri.

– Nama je to bilo smiješno i nezaboravno iskustvo. Jednak mi je izazov zapravo kad radim s predloškom i bez njega, jer svetac ili blaženik je uvijek u centru, dok kao pozadinu najviše volim nebo zbog njegove simbolike svetosti i Božje prisutnosti. Crkva ili mjesto u kojem su te osobe djelovale ili koje su obilježile njihov život također su česti detalji, pojasnila je Mihatov Miočić kazavši kako je sakralna umjetnost iznimno tražena – kako za crkve i samostane, tako i privatne zbirke.

– Priznajem da sam jako iznenađena brojnošću narudžbi koje primam. Često mi se javljaju vjernici laici koji slike žele naručiti ili za svoje osobne molitvene kutke ili kao poklon prilikom primanja svetih sakramenata. Za mene je imati takve prilike velik blagoslov, dodala je Mihatov Miočić rezimiravši kako sakralna umjetnost nije toliko propulzivnija u odnosu na svjetovnu umjetnost. Svaka umjetnička forma, smatra, ima svoje mjesto pod suncem.

– Kao mlada umjetnica sam čeznula za priznanjem kritike i struke, priznala je, ali sada zna da joj mjesto nije u svjetovnoj umjetnosti. Nikada se ne bi osjećala ispunjenom da ne slika sakralnu umjetnost.

Njezina se djela tako danas mogu vidjeti u brojnim crkvama – počevši od njezine župe – Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije na Puntamici, pa sve do zadarske katedrale, osječke konkatedrale, svetišta sv. Josipa u Karlovcu, svetištu Gospe Sinjske i crkve u Solinu. Trenutačno radi na velikom triptihu za samostan sestara franjevki u Šibeniku. Tu je i narudžba za crkvu u Vrani, te onu u Goraždu. Dok razgovaramo o naravi rada za narudžbe, odvajanja tema i motiva, Mihatov Miočić nam je kazala kako je iscrpljujuće prelaziti s jedne umjetnine na drugu – treba se posvetiti svakoj od njih te odvojiti poslovno od privatnog vremena.

– Kada uđem u svjesnost tog duhovnog poziva, s lakoćom se mogu uhvatiti posla, jer svakodnevna mi molitva i odlazak u crkvu pomažu da se mentalno pripremim za sve te zadatke. To je moj život. Iscrpljujući je dio izgubiti nadahnuće te ne moći dovršiti neku sliku koju sam započela. Imati odmak od njih tada je dobra stvar. Ostaviti ih po strani i posvetiti se nekim drugim slikama kako bih obnovila nadahnuće koje me je na početku i potaknulo u njezinu nastanku, pojasnila je istaknuvši kako je slikati za sebe najčešće lakše jer trenutak nadahnuća je goni da sliku odmah završi. Iako joj se naručitelji najčešće ne miješaju u umjetničku viziju, imati slobodne ruke najljepši je osjećaj.

ŽIVOTNI POZIV

Smatra kako sakralna umjetnost podrazumijeva klasični rad uz suvremen umjetnički izričaj jer stalno razvija svoje tehnike i načine gledanja na umjetnost. Cilj joj je, naglašava, usavršiti se u likovnoj formi, dok druge umjetničke forme promatra isključivo kao krajnji proizvod umjetnosti.

– Nemam puno slobodnog vremena da radim komade za sebe koliko bih htjela. No, naučila sam se emocionalno odvojiti od radova koje radim za druge. Želja mi je napraviti izložbu Otajstava svete krunice jer sam već završila sa serijom Žalosnih otajstava, a sada radim Radosna, pa me čekaju i ona Slavna, najavila je Mihatov Miočić.

Nije opterećena time da mora izlagati radove i da ih šira javnost mora pošto-poto vidjeti. U svakoj crkvi, dodaje, gleda i na arhitektonsku i umjetničku formu cjeline koju vidi.

– To je oblik profesionalne deformacije. Volim promatrati i gledati simboliku u umjetnosti. Volim promatrati umjetnost koja ima svoj staž. Zamišljati kako je umjetnik postavio sliku, miješao boje, odabrao okvir. Akademija me u tom smislu naučila da u svemu tražim umjetnost, zaključila je Mihatov Miočić. Dugo je vremena, prisjeća se, crtala te se usavršavala u tehnici olovkom. Eksperimentirati s bojama počela je tek nakon što se riješila straha od nepoznatog.

– Akvarel je bio tehnika koju sam prvu zavoljela nakon olovke. Akademija je pak bila svijet za sebe, prilika da se konkretnije upoznam s poviješću slikarstva i svim formama. Tada sam se i zapravo zaljubila u slikarstvo. Nisam se odvajala od ateljea. Diplomirala sam u klasi Igora Rončevića koji se pokazao kao tih mentor, a s rijetkim, ali vrhunskim savjetima. Od njega sam i najviše naučila kako biti slikar. Bilo je to idealno razdoblje u mom životu, dodala je. Kod svoje djece, kaže, zato želi da sami otkriju svoj poziv u životu. Umjetničku crtu imaju, istražuju i pokazuju afinitet prema umjetnosti.