»Dobra djeca« premijerno prikazana u Zadru uz gostovanje Filipa Šovagovića i Nine Violić

U sklopu Kino Zone, u Polivalentnoj dvorani Providurove palače, premijerno je prikazan film »Dobra djeca« (2024), koji predstavlja rijedak primjer hrvatskog »slow cinema«, odnosno sporog filma. U filmu glume doajeni hrvatskog teatra i filma – Filip Šovagović i Nina Violić – koji su tom prilikom i gostovali te u moderiranom razgovoru, koji je vodio Mario Županović iz Kino Zone, podijelili svoja iskustva sa snimanja ovog filmskog ostvarenja.

– U ovom se filmu razotkrivaju bitna generacijska i traumatična iskustva, koja su u ovom slučaju vezana uz odnos brata i sestre te njihov pokušaj pomirenja nakon majčine smrti. Zanimljivo je što je redatelj Filip Peruzović uključio i jedan svojevrsni lirski subjekt – kuću – pa je dobar dio filma snimljen u totalu i polutotalu, što je rijetkost u domaćoj kinematografiji. Dakle, vrlo je malo krupnih planova i srednjih kadrova, što znači da i sama kuća, s atmosferom koju čine mačke, pauci, paučina i komarci, igra ključnu ulogu u doživljaju sporog filma, kazao je Županović, istaknuvši kako je riječ o izrazito intimističkom filmu koji možda neće osvojiti širu publiku svojom narativnošću, ali će svakako zadovoljiti filmofile koji su zaboravili na zlatno doba slow cinema iz 1970-ih.

Partnerska dinamika

Glumci Filip Šovagović i Nina Violić otkrili su kako su se snašli u ulogama brata i sestre, s obzirom na to da su u stvarnom životu partneri.

– ​Nina je možda malo više trebala proučiti taj odnos, budući da je jedinica, dok ja imam sestru, pa sam otprilike znao kako to izgleda. Ali opet, svi su ti odnosi različiti, osobito između brata i sestre. To su vrlo kompleksni odnosi koji traju puno duže u usporedbi s, recimo, odnosom majke i sina ili bake i unuke. Ti odnosi traju cijelu vječnost – prolazi se kroz šumu različitih dinamika koje se mijenjaju od djetinjstva, kroz zrelu dob, pa sve do kraja. No koliko god ti odnosi bili kompleksni, dobri ili loši, rekao bih da se na kraju uvijek radi o jednoj velikoj ljubavi, istaknuo je Šovagović.

S druge strane, glumica Nina Violić istaknula je kako im je rad na ovom filmu bio posebno zanimljiv zbog prostora za improvizaciju, budući da se cijela radnja odvija na jednoj lokaciji.

– Lokacija uvijek određuje tempo filma. Na neki način osjećali smo se kao da radimo kazališnu predstavu jer smo imali puno prostora za improvizaciju. Iako drama, film u sebi nosi i određenu dozu duhovitosti, vrlo je autentičan i jednostavan, a pritom pogađa ono najjednostavnije i najdublje ljudsko što postoji, kazala je Violić, te se osvrnula i na samu radnju filma.

Intimna refleksija

– Riječ je o filmu koji je realiziran u sklopu mikrobudžetnog programa HAVC-a, pa smo dobili jednu vrstu scenarija koji pokušava obuhvatiti odnos brata i sestre u zrelim godinama – odnos u kojem se oni više u potpunosti ne razumiju. Ona je još kao mlada otišla u Kanadu, dok je on ostao s roditeljima. Nakon majčine smrti pokušavaju se dogovoriti oko ostavštine i kuće u kojoj je njihova majka živjela, no to im vrlo teško polazi za rukom, dodala je glumica.

Glumački par složio se, kako su, nakon što su dobili scenarij, koji je prvotno sadržavao više dijaloga, pokušali kroz vlastitu energiju i međusobni odnos dočarati nerazumijevanje između ljudi koji su zajedno odrasli, a koji više nemaju ništa zajedničko. Radnja filma tako nije vođena u prvom redu dijalozima, već je naglasak stavljen na slike i simboliku koje prenose određenu atmosferu i emocije.

– Svi smo mi bili u toj situaciji – svi smo nečija djeca i svi imamo neki odnos s roditeljima. Mislim da, ako film treba nositi neku poruku, onda bi ona možda mogla biti ta da se svatko od nas zapita – kada smo se posljednji put javili svojim roditeljima i pitali ih kako su? A ako više nisu među nama, kada smo posljednji put posjetili njihovo posljednje počivalište?, poručuje Šovagović.