‘Oprosti mi, Bože, ne znam što činim!’

Kada vidiš uplakano dijete, nemoćnog starca, zaplakanu majku, moćniče svijeta, kažeš li sebi – dosta. Misliš li kako si slabić ako povučeš vojsku, odbaciš bombu, zakočiš pušku, ugasiš tenk? Pred kojim se bogom klanjaš? U kojem bogu nalaziš opravdanje za svoje poteze?

Samo se velike i duboke duše udaraju u prsa i govore: ‘Oprosti mi, Bože, ne znam što činim!’

On ne može stati. On ne može stati, jer stati je za njega poraz. On gleda, ali ne vidi uplakano dijete, nemoćnog starca, zaplakanu majku. On sluša, a ne čuje razorni zvuk bombe. On zna, on se uvjerio kako čini pravednu stvar. On ne zna bugarsku poslovicu »pravda bez milosrđa jest okrutnost«. Pravda bira okrutnost, ljubav bira milosrđe. Pravda gradi sudove, tribunale, račune, interese, moć. U pravdi ne postoje osobe, nego dužnici.

Svaki ljudski stvor jest osoba: nova, originalna, neponovljiva. Tko naudi jednoj osobi, naudio je cijelom svijetu. Ambijent toga svijeta jest razorena zemlja, porušeni gradovi, ranjena atmosfera, uplakana djevojčica.

Tko izabire ljubav gradi svijet: smiraj u zalazećem suncu, uživanje u koncertu ptica, ganuće u dječjem plaču i smijanju.

Tko je samo od pravde, razara. Tko je od ljubavi, stvara. Tko razara drugoga, sam gine.