AKCIJA MASLENICA (1) Rudela: U jednom danu ista cesta bila bi i njihova i naša

Vojno-redarstvena operacija Maslenica, koju ćemo ove godine obilježiti 32. put označava prekretnicu Domovinskog rata. Cilj ove akcije je bilo oslobođenje okupiranog područja, a nakon nje su opet prometno povezani sjever i jug Hrvatske. Do oslobođenja ovog okupiranog područja, sva komunikacija odvijala se okolnim putevima, brodovima iz Ražanca, preko Paškog mosta, Stare Novalje, linije Prizna – Žigljen, ili, pak, preko Velebita.

Akcija oslobođenja okupiranog područja zadarske regije odvijala se pod kodnim nazivom »Gusar«, a prethodile su joj pripreme u strogoj tajnosti. Borbe su započele 22. siječnja 1993. godine, a za pobjedu je bila presudna upravo hrabrost hrvatskih branitelja te spremnost na žrtvu za slobodu Hrvatske. Za vrijeme akcije, pripadnici hrvatske vojske oslobodili su zadarsko zaleđe, Masleničko ždrilo i zrakoplovnu luku Zemunik, a značajnu ulogu u obrani domovine imala je 7. domobranska pukovnija.

Zapovjednik 1. bojne 7. domobranske pukovnije Milenko Rudela, zvani Mićo, u rat je otišao 20. kolovoza 1991. godine s trideset godina, bez poziva. Dok nije postao zapovjednik bio je vojnik, izviđač i snajperist, a ususret obilježavanju obljetnice ove značajne akcije, prisjetio se puta ka pobjedi.

Pravci napada

Kako nam je kazao, izviđanja netom prije akcije bila su od strane 4. gardijske brigade nakon čega je donesena odluka o akciji.

– Glavni pravci napada bili su Islam Latinski, Islam Grčki, Kašic te Podgradina, Paljuv, Novigrad i Pridraga. U jednom pravcu napada je bio Islam Latinski i Islam Grčki, a s druge strane se išlo na Podgradinu. U samoj akciji sudjelovali su pripadnici 4. gardijske brigade i ljudi iz moje 1. bojne. Jednu grupu, u Islam Latinski je vodio pok. Nikola Zubčić, a drugu grupu u Islam Grčki pok. Joso Vanjak zvani Cukre. Drugu grupu koja je išla u pravcu Podgradine činile su dvije desetine moje 3. satnije. Oni su išli iz dva pravca, a cilj je bio zavladati vrhom Podgradine gdje su oni bili ukopani. Išli smo iz pravca Crnjaka gdje je išla jedna desetina s pripadnicima 4. gardijske brigade, a druga desetina iz pravca kroz Šaline, iza leđa. Iza leđa su im došli tenkovi na Podgradinu i tu je bilo dosta borbe. Tom prilikom je jedan moj pripadnik stao na minu i ostao bez noge, prisjetio se Rudela te dodao kako se u Islamu Latinskom nije ništa posebno događalo, ali je do većeg otpora došlo kod Kule u Islamu Grčkom gdje su se vodile žestoke borbe.

– Tada je jedan naš tenk zarobio neprijateljski tenk i posadu. Ona grupa koja je bila u Podgradini nastavila je za Paljuv gdje je isto došlo do većeg otpora, a i jedan naš tenk je bio oštećen pa se ta naša grupa povukla u Podgradinu da bi drugo jutro Paljuv bio oslobođen. Nakon toga se krenulo dalje prema Novigradu. Prva satnija mi je bila na Velebitu jer je bila pridodana 1. gardijskoj brigadi – »Tigrovima« tako da je satnija s Rujna, gdje im je bio prvi položaj, prešla na Golić gdje su se dobro utvrdili pa nakon toga, kako je akcija napredovala, na Tuluve Grede, ispričao nam je Rudela i napomenuo kako je 1. satnija imala vod ljudi koji su držali konje i mazge na kojima se dopremao potrebni materijal, hrana, lijekovi svim pripadnicima HV-a koji su bili na Velebitu.

Pravi pakao

– Također, 112. brigada je išla u pravcu Rovanjske i Jasenica, gdje su imali jak otpor i tu su zarobili jedan vod neprijateljske vojske, kaže Rudela dodajući kako je sve to išlo, kako-tako, svojim tijekom, postavili su prvu crtu obrane u Pridragi, ali je, istaknuo je on, pravo pakao nastao nakon par dana nakon što su oni konsolidirali svoje redove i izvukli civile.

– Tada je nastala prava borba, došli su sa svojim najjačim snagama, ali i mi smo. Tih dana smo se morali povući iz Pridrage, od dostignute crte i formirali smo crtu na Crnopcu, na Paljuvu prema brdu Mađorija. Svakodnevno su tu bili žestoki napadi, njihovih i naših najelitnijih postrojbi. Čast mi je što sam zapovijedao s tom 1. bojnom 7. domobranske pukovnije na prvoj crti, rame uz rame s našim najelitnijim postrojbama koje su bile tu, naglasio je Rudela te opisao i neke posebno emotivne trenutke rata.

– Bojna je bila sto dana bez smjene, tako da bi pola bojne bio na odmoru, pola na terenu. Zapovjedništvo na čelu sa mnom nije imalo smjenu, pa smo mogli otići kući na pet minuta, vidjeti obitelj i natrag. U tih sto dana pakla nije bilo stajanja. Noću, danju, bura, snig, kiša… samo Bog nam je dao snagu da se to sve izdrži i da opstanemo. Mislim da se tada u pravom smislu formirala i Hrvatska vojska i da je to bitka svih bitaka, jer sad kad pričam s prijateljima iz cijele domovine, svi se slažu sa mnom da je to bilo najteže. Često kažem da je to bio Bejrut, jer u jednom danu jedna cesta bi bila dva puta njihova, dva puta naša. Situacija se mijenjala iz sata u sat. Neopisivo! Teško je bilo biti malo na rovu, obići jedan položaj, pa poći obići drugi pravac i pitati se tko je živ, tko nije, prisjetio se emotivno Rudela i dodao kako su, nažalost, tri vojnika iz postrojbe ostavila živote na bojišnici.

Susreti i druženja

Danas, kad se prijatelji iz rata sastanu, kaže nam Rudela, ni ne govore previše o tome. Radije se usmjere na opušteno druženje, na danas. Svakako, njihovi suborci nikad neće biti zaboravljeni i redovno obilježavaju datume njihove pogibije. Naravno, redovito se susreću i povodom obilježavanja Maslenice koja ih na poseban način vrati u prošlost.

– Kad se društvo nađe popričamo, ali nitko ne želi previše pričati o tome. Sve se svodi na druženje, a 7. domobranska pukovnija ima i svoju udrugu koja radi kvalitetno, družimo se, idemo na mise, obilazimo obitelji i obilježavamo pogibije naših pripadnika. Svake godine smo i na obilježavanju Maslenice, to je meni kao Božić. Kad vidiš ljude koje nisi vidio godinu, tri, pet ili više godina. A kad sve to vidim, u jednu ruku budem presretan radi toga što smo uspjeli sve to izvesti, a u drugu ruku budem tužan jer nisam zamišljao ovakvu državu, način rukovođenja njome…, zaključio je Rudela.