Zadarski nogometaš sreću pronašao u Uzbekistanu: "Plaće i uvjeti za treniranje su sjajni, a troškovi života - smiješni"

Istok u nogometnom kontekstu više nije nikakva tajna. Prvo je Daleki Istok »davnih dana« pred 10-15 godina postao »in«, da bi u nedavno u žarištu bio Bliski Istok. A onaj Srednji, kako geografski tako i nogometni je u sredini. Tamo se uvijek igrao korektan nogomet, no postoji mnogo nepoznanica. Za put u nepoznato tako se nakon desetljeća profesionalne karijere odlučio zadarski branič Frane Ikić.

Ovaj 30-godišnji nogometaš posljednjih je godinu i pol u Uzbekistanu u Buhari, kamo se ubrzo vraća nakon »praznika«.

– Idem za nekoliko dana natrag, imam još do 1. prosinca ugovor. U Uzbekistanu sezona traje od 1. ožujka do 1. prosinca, to je azijski koncept. Igra se cijelo ljeto, iako ono nije baš blaže u odnosu na ovdje, kako bi možda ljudi mislili. Nije neobično vidjeti 40-ak stupnjeva ljeti, ali nema vlage pa je puno lakše izdržati.

Iskreno, odgovara mi takav koncept natjecanja jer završiš sezonu, dođeš kući početkom prosinca i doma si za Božić, Novu godinu, cijeli prosinac i pola siječnja si s obitelji. U Europi ako igraš, realno slobodan si u prosincu tjedan dana, ako i toliko.

Jako mi se svidjelo dolje, mogao bih još dugo biti i to je plan. Supruga i dijete dolaze mi svakih nekoliko mjeseci, na mjesec-dva dana i dobro je. Ništa ne pati – započinje Ikić.

Plinski giganti

Za nogometaša koji je cijelu karijeru boravio u Hrvatskoj i okolnim država, Mađarska, Slovenija i Bosna i Hercegovina, iznenađujuće je izgledao odlazak u Buharu, no Ikić kaže kako je tako nešto i bilo u njegovim planovima.

– Cijelu karijeru sam bio u Hrvatskoj i susjedstvu i poslije Veleža sam bio šest mjeseci bez kluba, otvorila se prilika za Uzbekistan i otišao sam probati. Negdje potajno sam i ganjao taj Istok jer se može bolje zaraditi, nego u ovim, nama bližim ligama u Europi.

S 21,22 godine uvijek imate velike ambicije, pucate na velike lige, a onda kad dođete u zrelije godine, već lagano gledate gdje ćete moći najbolje situirati sebe i obitelj. Došao sam u Buharu na polusezoni 2023. godine, taman kada je momčad bila u preslagivanju.

Nije se to tada baš najbolje složilo, bilo je zbrda-zdola i ispali smo iz lige, ali sa mnom su bili zadovoljni. No, posložilo se sve ove sezone i vratili smo se u Prvu ligu – kaže 30-godišnji branič te dodaje planove o novoj sezoni.

– Liga se proširila na 16 klubova tako da je cilj ostanak. Ne možemo očekivati odmah prvu godinu prvih pet mjesta, pojačali smo se, tako da sredina tablice ili malo ispod toga je nešto na što moramo pucati. Najvažnije je da je klub stabilan i dobar. Imamo novog sponzora, Naftgaz. Oni su glavna tvrtka za naftu i plin u Uzbekistanu.

Država je nastala poslije raspada Sovjetskog Saveza, no Uzbekistan je na karti svijeta prvog stoljeća novog vijeka.

– Njima je »Majka Rusija« sve na svijetu. Od davne povijesti oni su poznati jer je Put svile išao kroz Taškent, Samarkand i Buharu. Zemlja je jako, jako puno napredovala zadnjih pet-šest godina, izgradilo se nevjerojatno puno toga, jako se okrenula turizmu.

To je čudo koliko turista znam vidjeti po gradu. Baš sam razgovarao s Juricom Buljatom, on je bio u Taškentu u sezoni 2016./2017. i on meni govori za nešto u gradu, a Taškent se od tada do danas izgradio i promijenio za 180 stupnjeva.

Postao je ozbiljna metropola. Poslije toga je i Samarkand koji je turistička »meka« i onda je Buhara. Ostalo je sve tako, nije nešto za život, no jako je zanimljiva država – objašnjava Ikić napominjući kako je stiglo takvog velikog razvoja.

– Mislim da su oni treća zemlja s najvećim izvozom plina u svijetu. Cijene režija su smiješne. Živim u stanu, plin me na šest mjeseci dođe otprilike deset dolara, struja na mjesečnoj razini je sedam dolara. U dućanu je litra vode 20 američkih centi, znači nekih 19 euro centi.

Sjajna generacija

Upravo zbog jakih sponzora na kojima »leže« klubovi, postavljeni su visoki standardi. A ono što je najbolji kako indirektno ističe Ikić – gledanja kroz prste nema.

– Uvjeti za nogomet su odlični. Svaki klub ima dobar stadion. Zanimljivo je da Savez ne dopušta klubu ako je teren loš prije početka sezone igrati na svojem stadionu. Klub mora pronaći novi stadion i dogovoriti se i to je to. Moraš imati kvalitetan teren ako misliš igrati prvu ili drugu ligu.

Mi smo na stadionu Bunyodkora igrali domaćinske utakmice jer su naš stadion srušili. Sad se gradi »Bukhara City«, kompleks zgrada, centara, novi stadion itd. U sedam mjeseci je napravljen manji stadion za Akademiju, nešto slično kao Rujevica. Kod nas za takvo nešto treba minimalno pet godina…

I uz taj manji će se graditi jedan veliki stadion. Samo ne znam hoćemo li igrati ove sezone na stadionu Akademije jer su govorili da neke sitnice, poput rasvjete, nisu dobre.

Nema sjedenja na kavama

Razlike između Hrvata i Uzbekistanaca najviše je vidljiva u onome u čemu su Hrvati »svjetski prvaci« – sjedenju na kavi.

– Ljudi su kao i svugdje kada dođete kao stranac. Morate se prilagoditi njima i ako ste normalna osoba prihvate te. Nemam zamjerki nikakvih za sada. Nemaju đir sjedenja na kavi. Kafiće otvaraju u 10 – 11 sati ujutro. Više izlaze obiteljski na ručak, na kolač ili nešto slično, a ne kao mi da su od jutra puni kafići. Može se lijepo živjeti u Buhari, ničega ne nedostaje. Srećom ima nas Balkanaca, bilo nas je pet prošle godine, pa je lakše živjeti.

Nogometni put ovog braniča počeo je na tartanu na ŠC Višnjik. On je jedan od onih koji je uspio »uloviti« posljednje sezone Zadra u najjačem razredu hrvatskog nogometa.

– Svake godine je netko iz Škole nogometa ulazio u prvu momčad. Sjećam se kad sam bio junior, bilo nas je po sedam-osam na pripremama s prvom momčadi. Držalo se do mlađih igrača. Pripadam paklenoj generaciji kao i Šime Gržan, Domagoj Muić, Frane Čirjak, Roberto Viduka, Luka Borgelott…

U prvu momčad smo zajedno ušli Stipe Perica i ja i ako se dobro sjećam prva utakmica nam je bila Konavljanin u Kupu. I nakon toga je išla ona famozna pobjeda protiv Dinama u Kupu kad je Stipe zabio dva gola.

Tako je krenulo, a onda godinu nakon sam konstantno počeo igrati kod Ferde Milina. Tri sezone prvoligaškog nogometa i zadnju sezonu Zadra u Prvoj ligi sam otišao u Rijeku – kaže Ikić koji je nakon Zadra mjesto sreće pronašao u Vinkovcima.

– Otišao sam premlad, prezelen. Došao sam u najbolju Rijeku ikada, koja nije trpjela mladog igrača. Bio sam i sezonu u Cibaliji. Bilo je jako lijepo u Vinkovcima, jako topli ljudi, topla sredina, samo nažalost bili su problemi u klubu. To je njima bila posljednja sezona u Prvoj ligi. Nažalost, slična priča kao i Zadar.

Mađarska ulaganja

Poslije jedne sezone u Cibaliji, kratkog odlaska u Sloveniju i sezone za vrijeme korone u Željezničaru iz Sarajeva uslijedio je u manje poznati mađarski klub Gyirmot. Ali…

– Iznenadio sam se koliko su Mađari iznad nas. Ulaže se tri posto godišnjeg proračuna u sport, izgradili su stadione i kampove. U Gyirmotu, klubu koji je uvijek na razdjelnici Prve i Druge lige, uz stadion ima pet pomoćnih terena, hotel za igrače u kampu.

Mislim da su tamo najbolji uvjeti u Europi uz Poljsku, ako se izumu Lige petice. Dobar se nogomet igra, imao sam želju ostati, ali se nije otvorilo.

Hram nogometa

Jedan sezona u legendarnoj Želji ostavila je jak dojam na zadarskom braniču.

– Grbavica je hram nogometa, čudo, religija. Koliko ljudi vole taj klub, može se samo s Hajdukom usporediti. Tribine su blizu terena pa se huk s tribine jako osjeća, a za svaku utakmicu je stadion pun. Samo sam ja bio za vrijeme korone. Došao sam 2020., odigrali smo jednu utakmicu pred punim tribinama i nakon toga je krenula korona i sve zatvorilo. Nažalost, većinom sam igrao na praznom stadionu.

Kada se na kraju sve zbroji i oduzme, svaka sredina na Ikiću je ostavila traga, stoga je teško odlučiti gdje je najbolje.

– Prerastao sam priču da je doma, ipak doma. Kad si mlađi uvijek je teško otići, sada kad sam stariji, idem za koji dan, nije mi problem. Ipak, moram reći da je što se života tiče najbolje doma, u Hrvatskoj.

Kad govorim o nogometu, tu je Mađarska broj jedan. Atmosfera na stadionima, nema pritiska, odlični su uvjeti, a što se tiče financija Uzbekistan je daleko ispred svih. Da povučem paralelu s HNL-om. Ako ovdje nisi u četiri najbolja kluba, nemaš priliku zaraditi kao u Uzbekistanu, primjerice mojoj Buhari koja je na granici Prve i Druge lige.

S 500 dolara u Uzbekistanu mjesečno živiš kao kralj, a kod nas ako igraš u Gorici, a živiš u Zagrebu, trošiš dvije-tri tisuće eura mjesečno. To je prilična razlika – zaključuje Ikić.