Preminula je Vesna Magaš, zadarska učiteljica u miru: 'U njihovim srcima živjet će trajan spomen na nju'

Posljednji dan 2024. godine preminula je Vesna Magaš, majka, svekrva, baka, prabaka i teta, zadarska učiteljica u miru, priopćili su iz Sveučilišta u Zadru.

Njezina gotovo stoljetna osobna povijest zrcali mnoge političke i kulturne mijene na hrvatskoj obali – promjene država, režima i ideologija, pristupa odgoju i obrazovanju kao i životnih puteva pojedinaca koji su tim okolnostima turbulentnih mijena zadržali svoje i njegovali dostojanstvo drugih osoba. Po društvenim bonacama i neverama, vedrinama i tminama, takvi su uporni i naoko maleni stvaratelji pridonosili izgradnji svojega zavičaja i svoje domovine u onome u čemu se ti prostorni okviri ponajprije prepoznaju i na njima zasnivaju – u radu s djecom.

Vesna Magaš r. Žmikić, kći Radoslava i Jozice r. Babić (koji su iz Zadra doselili u Šibenik 1920.), rođena je u Šibeniku na blagdan Sv. Tri kralja, 6. siječnja 1927. u brojnoj trgovačkoj obitelji kao četvrto od sedmoro djece. Osnovnu školu završila je u Šibeniku 1938., a zatim je u rodnom gradu završila nižu gimnaziju (1942.) i učiteljsku školu (1948.).

Tadašnje vlasti su je poslale u Čaru na Korčulu gdje je školske godine 1948./1949. držala cjelodnevnu nastavu za svu djecu do četvrtog razreda, a navečer tečaj za nepismene odrasle osobe. Godine 1949. prešla je u Korčulu gdje je do 1951. radila kao odgajateljica u Domu za djecu svjetioničara, a te je godine premještena na radno mjesto učiteljice u Osnovnoj školi u Opuzenu. U tu je školu bio premješten Šime Magaš s kojim se vjenčala u studenom te godine. U Opuzenu je učiteljski posao obavljala do 1956. kada se s obitelji, mužem i dvoje djece doselila u Zadar, očev i muževljev rodni grad.

U razrušenom Zadru najprije je radila u Đačkom domu u Jazinama kao odgajateljica, radila je kraće vrijeme u nastavi u Osnovnoj školi u Arbanasima, a 1958. prešla je u Osmogodišnju školu „Centar“, s tim da je kraće vrijeme držala nastavu i u Područnoj školi na Puntamici. Zatim je u matičnoj školi na Poluotoku, do njezina preseljenja u Stanove, radila 22 godine, sve do 1980. U „Centru“ je vodila knjižnicu i školski pjevački zbor. Potom je do mirovine 1984. radila u Osnovnoj školi „Petar Preradović“. Nesebično je davala sebe u svakodnevnom radu kroz desetak naraštaja školaraca i štićenika, a njezina zauzeća i samoprijegor u radnom vijeku od 36 godina pamte stotine danas još živih učenika na Korčuli, u neretvanskom kraju i u Zadru. Pokojni suprug Šime, nastavnik i prosvjetni savjetnik, i njezina djeca stariji sin Damir, sveučilišni profesor te prvi rektor novoga Sveučilišta u Zadru, i Vladimir, inženjer u zadarskom Vodovodu, bili su joj najveći oslonci u nerijetko teškim i zahtjevnim danima napornoga rada i iskušenja.

Doživjevši visoke godine, nadživjela je svu rodbinu svojega naraštaja i desetke svojih učenika, a oni koji su još među nama nose u sebi živa sjećanja na njezinu ljubav, dobrotu, toplinu, gorljivost, postojanost, pravednost i blagost. Te su odlike obilježile njezin rad kojim ostvarivala važnu misiju svoga posla – odgoj i obrazovanje sposobnih, samostalnih i kulturnih mladih naraštaja spremnih na razne životne izazove. Među mnogim njezinim učenicima današnji su građanke i građani bez razlike: liječnici, profesori, agronomi, radnici, pjesnici, novinari, bankari, pomorci, činovnici, poslovni ljudi, mnogi već i u mirovini, u Zadru, ali i u Hrvatskoj i šire. U njihovim srcima, kao i u srcima svojih najmilijih, obitelji svojih sinova, snaha, unučadi i praunučadi, nećaka i nećakinja, prijatelja i poznanika živjet će trajan spomen na nju. Neka joj Gospodin otvori rajska vrata u vječnu svjetlost.