ponedjeljak, 16. prosinca 2024

Weather icon

Vrijeme danas

5 C°

vjenčanja NI na vidiku

MISTO MOJE (7) Mještani se žale kako nema djece i mladih, a Ninski Dračevac pun neženja

Autor: Doris Babić

16.12.2024. 14:44
MISTO MOJE (7) Mještani se žale kako nema djece i mladih, a Ninski Dračevac pun neženja

Foto: Luka Jeličić



Tišinu i mir cesta i puteljaka u Ninskom Dračevcu prekida tek kokodakanje i lavež iz dvorišta, mjesto je to koje je sačuvalo nekad svugdje prisutnu dalmatinsku, ruralnu dušu. Malo je to mjesto, s tek stotinjak stanovnika koji se okupljaju ispred lokalne trgovine i odnedavno, na veliku radost svih mještana, u Društvenom domu.


Nažalost, i ovo je mjesto opustošeno silnim iseljavanjem, ali oni što su ostali vrijedno rade, vesele se svakom danu i ne bi mijenjali svoje selo ni za što. Ipak, nikle su kuće za odmor, doduše, ne kao u susjednim Poljicima, ali ih ima.


Isto tako, ima i skromnijih, pa i zapuštenijih, pokazatelja odlazaka ovdašnjih ljudi za boljim, ili pak samo drugačijim životom.


Iz tuđeg svita




No, nije sve tako sivo, neki su se nakon života i rada u inozemstvu odlučili vratiti u rodno mjesto, uživati u miru, pod stare dane. Jedna od takvih je Stoja Petričević koju smo »uhvatili« dok je obilazila masline i povrće pokraj kuće.



– Imala sam 17 godina kad sam otišla u tuđi svit raditi, u Austriju. Fino je bilo, radila sam, jedna kći je kod mene, drugih dvoje u Austriji.


Fino je nami u Dračevcu, ne nedostaje nam ništa, sve nam je blizu, sve se može kupiti i donijeti kad čovjek ima novca, govori Petričević i dodaje da je sve više kuća za odmor, dok je poljoprivrede sve manje zbog toga što većina ljudi smatra da se to više ne isplati.


Ispred centra mjesta, trgovine, imali smo sreće pa zatekli dva nekadašnja predsjednika Mjesnog odbora Dračevac, u sastavu Općine Poličnik, koji su nam detaljno ispričali sve o selu.


Marin Knežević kaže kako je u Dračevcu kao u svakom drugom selu, da se ljudi bave svim i svačim, najviše poljoprivredom ljeti.



– Polja se ne obrađuju u centru sela, okolo su. Ima i turizma, par kuća, slabije nego u drugim mjestima, započinje Knežević koji ističe kako je u Dračevcu rođen, da je tu proveo cijeli život te da će tu i umrijeti.


Boćarski klub


Ipak, unatoč velikom lokalpatriotizmu, o svemu kritički promišlja, pa nam govori kako bi im, s obzirom da je puno starijeg stanovništva, bilo dobro da imaju ambulantu ili da liječnik dolazi jednom tjedno.


– Ono što bih najviše želio je – da se napuni selo. Puno je praznih kuća, prije je bilo otprilike 500 – 600 ljudi, a sad nema ni stotinu. Kad sam ja bio mali, u zaseoku Kulina gdje sam odrastao, bilo je stotinu djece, sad ih je nula.


U Dračevcu sad ima možda 20, 30 mlađih od 30 godina, a djece niti deset. Šteta, lipo nam je, blizu smo Zadra, ma imamo mi sve, samo nemamo mladih ljudi. Puno je i neženja, kazuje Knežević koji nam potom radosno priča o tome kako su osnovali Boćarski klub Dračevac Ninski.



Njih nekoliko je, kako kaže Knežević, potegnulo, a načelnik Davor Lončar imao je sluha te su prije pola godine dobili lijepi Društveni dom koji ima dva ureda, ugostiteljski prostor, sanitarne čvorove i natkrivenu terasu.


Površina zatvorenog dijela tog Doma iznosi 114 kvadrata, a s natkrivenom terasom 169 kvadrata i vrlo je brzo to je postalo mjesto okupljanja, susreta i druženja.


– Igramo na buće, na karte, imamo i nogometno igralište, parkirna mjesta… Predviđen je i ugostiteljski prostor, ali kako je ovo malo mjesto, nitko nema interesa uzeti ga.


Snađemo se mi sami, donesemo banke i sjedalice i štogod za popiti, poduzetan je naš sugovornik Knežević koji nam je nabrojao i prezimena u selu.


– Ima nas Kneževića, Ćelića, Stanića, Bukvića, Marasovića, Zekića, Zekanovića, Bušljeta, Alića, Vukića, nabraja on.



Daleko od buke


Dok razgovaramo, nailazi, 40-godišnji Josip Kevrić koji, na nagovor Kneževića, ipak pristane na razgovorčić čiji je zaključak da ne treba ništa mijenjati.


– Najviše mi se sviđa to što je ovo mjesto daleko od urbanog života, buke i svega toga. Imamo sve što nam treba, ne nedostaje nam ništa, doduše više sam okolo, nego u selu, ali ne bih ga mijenjao, kaže Kevrić.


Jedan mještanin koji je htio ostati anoniman ističe da je zadovoljan, gradovi su blizu, imaju, vodu, telefon, asfalt… Nije sretan onaj koji puno ima, sretan je onaj kome malo treba.


– Poljoprivreda je nakon rata malo zamrla, a sad nema tko ni raditi. Nema mladih, puno je neženja, rat je utjecao na sve to. I tako, ali nije to samo u ovom selu, priča nam mještanin koji se ni sâm nije ženio.



Porazgovarali smo i sa Žarkom Vukićem koji nam je kazao kako se ovdje narod slabo slaže.


– Što je razlog, upitamo.


– A, vrag doša na svit, od Boga to nije, odgovara simpatično Vukić dok ide namiriti svoje ovčice.


Tko će za blagom


Nema blaga kao prije, a nema ni ljudi, mladi iseljavaju, stariji ne mogu i malo po malo odlaze s ovog svijeta.


– Nema tko ni ić za blagon, još moja generacija to radi, mi od 70-ak godina. Prije su ljudi konje i volove držali pa su radili.



Sad imamo mehanizaciju, a ne radi se ništa, ne radi se ni pet posto koliko bi trebalo. Ima zemlje i svega, ali nitko ne želi raditi, priča Vukić koji se nije ženio i nije mu zbog toga žao.


– Nema više sloge ni u domaćinstvu, kamoli u selu, zaključuje Vukić.


Iskreni i radišni Vukić za kraj nam je ispozirao na svom traktoru, a mi smo, ipak pješice, obišli crkvu Srca Isusova i područnu školu OŠ Bartula Kašića, razmišljajući o ovom skromnom i zahvalnom, otpornom selu koje možda nema urbanog sjaja, no ima ono čemu danas svi više manje teže, a to je miran i jednostavan život, u suglasju s prirodom i koliko-toliko sa zajednicom.


A osim toga, krije ozbiljan potencijal za popularni televizijski show »Ljubav je na selu«.