U sve manje dvorišta u Ravnim kotarima trči perad

Sveta Kata – snijeg na vrata« poznata je izreka koju mnogi izgovaraju 25. studenoga, na blagdan svete Katarine. Tog dana imendan slave sve Kate, Katice, Katarine i sve pripadnice ženskog spola koje dijele slično ime. Blagdan sv. Kate prema pučkom kalendaru označava posljednje dane jeseni i dolazak zime. Također, od blagdana sv. Kate kreću i pripreme za Božić te se počinju pjevati božićne pjesme, budući da je do Božića ostalo samo mjesec dana.

Meteorološka izreka koja spominje blagdan sv. Kate veže se uz snijeg u kontinentalnim krajevima i znatno pogoršanje vremena te zahlađenje u južnim krajevima, što se osjetilo ovih dana kada su se minimalne temperature spustile blizu nule ili su u blagom minusu.

Ovog tjedna vremenske prilike nisu sklone poljoprivrednicima. Temperature su konačno pale blizu nule, a svakodnevno se izmjenjuju red kiše i red sunca. Većina poljoprivrednih radova je obavljena, a ono malo povrća koji proizvode samo najuporniji bere se kada vremenske prilike to dopuste.

Pogoršanje vremena

Ravnokotarska poljoprivreda svela se na vikend poljoprivrednike i mlađe umirovljenike. Postala je ova djelatnost dopunska zarada za popunjavanje kućnog proračuna, nije više osnovni izvor prihoda. Ne treba za to, dakako, kriviti ljude koji su se okrenuli drugim poslovima, lakšim i sigurnijim prihodima.

Cijene hrane rastu iz dana u dan te su gotovo otišle u nebo, tako da će brojni naši sugrađani kupovati samo ono što je najneophodnije i to u akcijskim prodajama. O božićnoj košarici teško je razmišljati, osobito o tome čime je napuniti.

Sve je poskupjelo, a iz dana u dan cijene rastu počevši od cijena povrća, voća i mesa. Zbog toga svatko tko ima mogućnosti treba imati mali povrtnjak s povrćem za vlastite potrebe tijekom cijele godine i uzgajati perad, kao najmanje zahtjevne životinje u svojem dvorištu.

I uzgoj peradi za vlastite potrebe postao je, dakako, ‘skup sport’, budući da su cijene žitarica i kukuruza ove godine višestruko porasle. Ljudi koji su godinama po Ravnim kotarima vozili žitarice i kukuruz iz Slavonije za potrebe uzgoja peradi odustali su od tog posla, budući da je postao neisplativ.

Živjeti na selu, a neimati nijednu od životinja, osim psa i eventualno mačke, postao je običaj u našem kraju i prije ovih velikih poskupljenja, korone i galopirajuće inflacije.

Držati perad ili kako je u Kotarima zovu letariju, nije nimalo zahtjevan posao i ne stvara prevelike obveze, pogotovo kada se uzgoje vlastite žitarice, kojima se hrani perad, na površinama koje su, nažalost, sve više zapuštene.

Osim što je perad ukras svakog dvorišta, kao i to da kitnjasti pijetlovi svakog jutra najavljuju novi dan, od držanja peradi korist je višestruka.

Uzgoj peradi

Domaćih svježih jaja tada ima više nego u izobilju, a meso ovako uzgojene peradi je kompaktno, čime se izbjegava doživljaj da su, nakon pečenja, kosti ovih životinja plave boje.

Moj prijatelj Nediljko, poznati gušticir, govori kako nema ništa slađe od domaćeg lešanog pulastra ili tingula od mlade pilenke, a dobro dođe i pačje meso, bez obzira na koji način se sprema.

Božićni ručak je gotovo nezamisliv bez tuke. Želite li kupiti tuku, onu pravu domaću, atletičarku iz seoskog dvorišta, ili kako bi rekli stručnjaci, iz slobodnog uzgoja, potrebno ju je ovih dana rezervirati, budući da je potražnja daleko nadmašila ponudu.

Oni koji misle da će pred Božić kupiti domaću tuku bez rezervacije grdno se varaju, govori Mate kojeg smo sreli ispred seoske butige gdje s društvom ‘nateže’ jutarnju pivu.

– Imaš moj brajo svake godine pred Božić koliko hoćeš tuka na akciji u supermarketima, ali sve ti je to umjetno, da ne kažem da je to plastika.

Takve tuke niti možeš lešati niti ih staviti pod peku, a da ne govorim da ih ne možeš nataknuti na ražanj, poručuje Joso koji se uključuje u diskusiju između dva gutljaja piva. Pitam ekipu tko u njihovu selu drži tuke, budući da bih htio jednu rezervirati za Božić i to kako bih usput obavio razgovor s vlasnikom ovih tuka.

– Teško ćeš naći čovika koji se bavi tukama. Ima jedan u našem selu, ali njegove tuke su već davno rezervirane. Kako neće biti rezervirane kada je do Božića ostalo još samo misec dana. E moj rode, kod njega se tuke rezerviraju nakon blagdana Vele Gospe i to od strane njemu poznatih kupaca, pojašnjava pivopija zvani Roky.

Pokušao sam od ovih seljana doznati zbog čega je, osim tradicije, tolika potražnja za domaćim tukama. Kažu mi kako je razlog potražnje za tukama posebna aroma njihova mesa i njegova čvrstoća, ali ne i žilavost koja se javlja prilikom pripreme gastronomskih specijaliteta.

Tome uvelike pridonosi način uzgoja ovih tuka na otvorenom te to što ih se hrani s puno zelenila. Zbog toga uzgajivači nemaju problema s prodajom utovljenih jedinki, čak i po dvostruko većoj cijeni od one koju na tržištu postižu ‘hibridi’ koji se nude u supermarketima.

Prije nekoliko godina moglo se vidjeti kako tuke trče u svakom ravnokotarskom dvorištu. Danas na ovom području ima samo mali broj kućanstava koja su se odlučila za uzgoj tuka. Njihov uzgoj započinje u proljeće kupnjom malih tučića na sajmu u Benkovcu. Manji broj uzgajivača leže tučiće iz vlastitih jaja.

Tučići koji se prodaju na sajmu u Benkovcu dolaze iz drugog područja, nije to naša ravnokotarska tuka, pojašnjava Mate koji osim tuka, iz vlastitih jaja uzgaja i patke i guske u svojem masliniku.

Tuka traži puno pažnje

– Mada imaju istu boju perja, tuke uzgojene od kupovnih tučića krupnije su i manje otporne na naš način držanja. Kod držanja tuka važno je da imaju dovoljno prostora za kretanje i da imaju travu koju pasu i u kojoj traže pužiće, gliste i crviće.

Zbog toga su maslinici idealan prostor za držanje tuka. Dodatna korist je što pojedu travu pa je se ne mora kositi. Mogu se tuke držati i u zatvorenom, ali to onda više nisu naše domaće koje traže pravi znalci tučjeg mesa, otkriva Mate dodajući kako prava kotarska tuka ima veličinu od 3 do 3,5 kilograma, dok tukac teži od 4 do 5 kilograma.

Pri uzgoju domaća tuka traži puno pažnje i puno brige. Traže puno veću pažnju nego pri uzgoju kokoši.

– Tuka je osjetljiva na sve, tako da im se triba dosta posvetiti ako je hoćete uzgojiti, saznajem od ekipe pivopija. Najviše su osjetljive u drugom mjesecu života u fazi bobičanja odnosno u periodu kada se mladim purićima pojave bradavičaste izrasline (bobice) na glavi i vratu, koje su pokazatelj da purići stječu otpornost.

Tada im treba posvetiti posebnu pažnju kako ishranom tako i držanjem.

Saznavši gotovo sve o tukama ostavljam ekipu plativši im rundu piva. Ekipa mi je, dakako, zahvalila te su me zamolili da ih ne fotografirm i ne spominjem lokaciju na kojoj sam ih sreo i s njima razgovarao, budući da će, kako kažu, netko reći da su pijančine i neradnici, dok su oni samo ‘svratili obaviti spizu’.

Nakon svega odlučio sam da će se u nas za Božić na ražnju zavrtjeti patka. Jer, što fali patki, bez obzira na to radi li se o domaćoj ili iz butige?