[FOTO] Održana komemoracija za Teodoru Vigato: Osmijeh koji ohrabruje, neiscrpna kreativnost koja nadahnjuje

Foto: Luka Jeličić

U Kazalištu lutaka Zadar, članovi obitelji, prijatelji, kolege i istaknuti predstavnici akademske i kulturne zajednice okupili su se u čast pokojne Teodore Vigato, sveučilišne profesorice, istraživačice i pionirke zadarskog lutkarstva. Vigato je neumornim i predanim radom i životom obilježila razvoj Sveučilišta u Zadru, zadarskog lutkarstva te kulturnu misao grada. Profesorica Vigato napustila je ovaj svijet 11. kolovoza 2024. godine, a sprovod je održan 14. kolovoza na njenoj voljenoj Silbi, gdje je ispraćena u krugu najmilijih. Komemoraciju su zajednički organizirale tri institucije – Sveučilište u Zadru, Kazalište lutaka Zadar i Ogranak Matice hrvatske u Zadru, a okupljanje je započelo minutom šutnje.

Prva je govor održala Sanja Petrovski, bliska prijateljica i kolegica pokojnice. S toplinom u glasu prisjetila se mnogobrojnih trenutaka provedenih s njom. – Još uvijek čujem njezin zvonki, snažan glas. Imala je posebnu boju glasa. Poznavale smo se od mog dolaska u Zadar, a cijelo smo jedno kreativni vijek dijelile razgovore o umjetnosti i kulturi, uz mnogo smijeha. Zbližio nas je zajednički srednjoškolski projekt, ako se ne varam »Ružno pače«, započela je Petrovski. Istaknula je kako je Vigato bila posvećena ne samo pedagoškom radu, nego i istraživanju povijesti zadarskog lutkarstva, koje je dokumentirala kroz brojne znanstvene radove.

– Kroz svoje neumorni istraživački rad, što je dokumentirano kroz njezine znanstvene radove, stvorila je najveći arhiv jednog kazališta lutaka u Hrvatskoj. Pomno je pratila kazališnu scenu, analizirajući svaki novi komad, bilo lutkarska ili kazališna predstava. Zajedno bismo poslije predstava redovito raspravljale, ponekad se i natječući u analizi. Ona bi pritom uvijek precizno procijenila, jasno obrazložila i obranila svoje mišljenje, kazala je Petrovski, dodavši kako je profesorica Vigato osmislila termin »razvoj publike« davno prije nego što je postao popularan, shvaćajući koliko je važno naučiti ljude pratiti kazalište.

“Ostaju nam sjećanja na njezin rad…”

Neumorno je prenosila studentima ljubav prema kazalištu. Pohvaljivala je nove ideje i često se oduševljavala najodvažnijim projektima. Nikada se nije hvalila svojim postignućima – tek bi usput spomenula novu knjigu, iako je za svako djelo ulagala veliki trud, ali se činilo da sve to radi s takvom lakoćom. Vjerovala je u važnost dosljednog i kontinuiranog rada, te bi često znala reći kako »fakultet ne završi glava, nego guzica«. Kao lokalpatriot, s ljubavlju prema svojoj Silbi, surađivala je i sa svojim bratom, Ivicom Vigato, na promicanju vrijednosti malih zajednica, kazala je Petrovski.

Uz to, prisjetila se i riječi profesora Zlatana Jakšića kojim je opisao svoj prvi susret s Teodorom Vigato. Naime, rekao je kako je, usprkos sitnoj građi, ostavila na njega dojam osobe koja ima snažan lucidan um, te zaigranost i želju za novim znanjima. – Iako Tea više nije s nama, ostaju nam sjećanja na njezin rad, i sarkastične dalmatinske, ali dobronamjerne kritike, kao i veliko prijateljstvo koje nas je obogatilo. Njezin odlazak predstavlja veliki gubitak za zadarsku kulturnu i znanstvenu zajednicu. Njezin odlazak ostavlja iza sebe veliku tugu, ali i tiho zadovoljstvo što smo je poznavali, zaključila je Petrovski.

Zatim se profesor, doktor znanosti Robert Bacalja obratio u spomen na pokojnu profesoricu Vigato, s kojom ga je vezivao dugogodišnji rad, zajednički ured, gotovo od samih početaka na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja, koji je opsežno predstavio njezin doprinos pedagoškoj, znanstvenoj i kulturnoj zajednici koji, nažalost, ne stane na ove stranice s obzirom na toliko koliko je bogat.

“Kreativna duša…”

Okupljenima se obratila i trenutna pročelnica Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru, docentica Maja Cindrić, koja je uputila prigodne riječi u ime Odjela na kojem je profesorica Teodora Vigato bila zaposlena od svojih znanstvenih početaka do umirovljena 2018. godine.

– Danas, kada sam kročila u ovu zgradu nakon dugo vremena, prisjetila sam se da sam zadnji put ovdje bila upravo s Teom. Upoznala sam je kroz zajednički projekt 2005. godine, i tada, kao matematičar izvan njezinog područja, u suradnji s njom i našim studentima, vidjela sam njezin nevjerojatni kreativni duh u punom sjaju. Tea je ovdje bila »kod kuće«, istinski posvećena svakom aspektu svog rada. Bila je neumorna istraživačica, nastavnica i kreativna duša, s beskonačnom strašću za ono što je radila. Na našem Odjelu predavala je različite predmete, od hrvatske književnosti do lutkarstva i dramske kulture, i upravo je lutka ostala njezin prepoznatljiv simbol. Njezin rad nije bio tek puko prenošenje činjenica, već istinska umjetnost, jer je lutka u njezinim rukama postajala je glasnik emocija, most prema svijetu mašte – ono što treba biti za naše studente i buduće odgojitelje. Tea je svojim studentima bila vodič kroz kreativnost i maštu. Nadahnjivala ih je da kroz lutke izraze ono što riječima možda ne bi mogli, otkrivajući im ljepotu kazališta i radost stvaranja. Mnogima je otvorila vrata umjetničkog izraza, prenoseći svoju ljubav generacijama učitelja i odgojitelja koji će njezino naslijeđe nastaviti kroz rad s djecom, oživljavajući dječji svijet mašte. Pamtit ćemo Teu po toplini, osmijehu koji je ohrabrivao i neiscrpnoj kreativnosti koja je unosila svjetlo gdje god je bila. Bila je i ostat će izvor inspiracije, osoba koja je živjela za umjetnost i ljude oko sebe, uvijek spremna pomoći i savjetovati. Iako se danas opraštamo od nje, njezin duh i naslijeđe živjet će s nama, zaključila je pročelnica Cindrić.