Nadošli barbari, Kalelargu preplavili Morlaci. E i to je Zadar. A di si ti?

U ovom svijetu nemira, mržnji, ratova, nikad se ne pitam je li zakazao Gospodin Bog. Stvorio je, »vidje da je dobro« i pustio je čovjeku. Čovjek je htio drugačije. Htio je biti kao Bog. Sebično i oholo htio je sebi sve podjarmiti. Pa i Boga.

Gledam lice predivne Ingrid Bergman u filmu »Jesenja sonata« koji je režirao veliki Ingmar Bergman 1978. godine. Veličanstvenu Ingrid Bergman najbolje režiraju najveći: Hitchcock, Cukor, Rossellini, Bergman.

Ingrid je mama, ostarjela pijanistica, Liv Ulman je kćI, mlada pijanistica. Bergmanovo remek djelo »Jesenja sonata«, film je lica. Nitko kao Bergman nije snimao lica svojih protagonistica. Ingridino lice pokazuje: hladna je to žena, ponosna, udaljena od svoje frustrirane kćeri. Uvijek me zanima duhovni i duševni materijal koji se skriva iza hladnih lica. Lica govore. Stisak ruke zbori. Ton govori. Čovik, kada izađeš na ulicu, ti si teatar. Sve tvoje, a uvijek sebe nosiš sa sobom, govori o tebi. I kada staviš masku, prepoznajemo masku.

U Zadru obitava dosadna kuknjava kako Zadar više nije Zadar. Nadošli barbari, Kalelargu preplavili Morlaci. E i to je Zadar. A di si ti?

Mijene lica Bergmanove čitam ovako: iza hladnoće obitavaju strah i ponos. Strah od mijena vremena i ponos nadmoćne posebnosti. Svaka osoba je ponosna, ali Bergmanova u »Jesenjoj sonati« je posebnija. I strada kći Liv. I stradaju maleni, djeca, starci. Naša Ingrid, kada prihvati sebe u svojoj posebnosti i kada prihvati kćer u njezinoj posebnosti, omekšava lice, kao veličanstvena glumica. Na usnama se pojavljuje naznaka smiješka, u očima se zrcale suze.

O blažene suze! Ingrid sve više postaje žena, a sve manje pojava. Nemiri, mržnje i ratovi plod su sebičnosti i oholosti. Lice Ingrid Bergman put je kako postati osoba u miru sa sobom i u privrženosti s drugima.

Hvala Ingmar, za veličanstveni film »Jesenja sonata«. O, divna Ingrid!