Festival tolerancije doveo je niz izvanrednih naslova s itekako relevantnim pričama

Nakon dugih sedamnaest zagrebačkih godina, Zadar je koncem rujna postao novi dom ‘’Festivalu tolerancije’’, manifestaciji koja kroz bogat filmski program i aktivnosti svojim posjetiteljima otvara oči k teškim temama od kojih nerijetko bježimo, ali koje su itekako relevantne.

Ovogodišnje izdanje je tako ponudilo niz izvanrednih dokumentarnih, igranih i kratkih filmova, a ja bih vam ovom prilikom pozornost usmjerio na žanrovske naslove koji na izuzetno kreativan i dojmljiv način kazuju priče o teškom odrastanju, samoći, toleranciji, seksualnom sazrijevanju, pripadnosti, bolestima i depresiji, ali i nadi u bolju budućnost.

Kronološki ću vam tako prvo predstaviti najnoviji autorski trijumf proslavljenog majstora stop animacije Adama Elliota, ‘’Memoari jednog puža’’, a zatim i znanstveno fantastičnu dramu s elementima misterija, ‘’Životinjsko kraljevstvo’’!

Ljudske nesavršenosti

Radnja nas odvodi u 70-e godine prošlog stoljeća u Australiju. U fokusu priče je djevojka Grace (glas joj posuđuje Sarah Snook) koja se kroz razgovor sa svojom najdražom pužicom Sylvijom prisjeća teškog životnog puta.

Saznajemo tako i da je ostala bez majke prilikom teškog poroda i kako se za nju i brata joj blizanca Gilberta (glas Kodija Smit-McPheea) morao brinuti otac Percy (Dominique Pinon), dobroćudni paraplegičar i alkoholičar.

Unatoč skromnom načinu življenja, otac ih je učio životnim vrijednostima i uvijek bi ih nastojao učiniti sretnima, no dočim je i on preminuo, socijalna služba ih je kao djecu razdvojila i rasporedila posve različitim skrbničkim obiteljima.

Kroz nadolazeće godine, Grace i Gilbert su se kroz život borili s nebrojenim nedaćama sve u nadi kako će se jednog dana ponovno susresti…

Devet godina od premijere kratkometražnog animiranog uratka ‘’Ernie Biscuit’’ i čak petnaest od veličanstvenog dugometražnog remek-djela ‘’Mary i Max’’, briljantni australski animator, scenarist i redatelj Adam Elliot vraća nam se s najnovijom majstorijom koja nikog ne ostavlja ravnodušnim.

Nije to dakako projekt koji je nastao preko noći. Svi oni koji su upoznati s iscrpljujućim i krajnje predanim procesom stvaranja filmova služeći se stop animacijom itekako su svjesni kako takve produkcije ne nastaju preko noći već mukotrpnim radom koji traje godinama, ako ne i desetljećima (podsjetit ću vas samo na Tippettovo životno djelo ‘’Ludi Bog’’), ali da se isplatilo čekati – itekako jest.

Uz sveprisutnu simboliku puževa, Elliot aludira na oklop/teret koji za života nosi većina običnih ljudi. Breme satkano od problema, tragedija i poteškoća. Breme koje nerijetko sami nosimo. Istovremeno, slojeviti ‘’Memoari jednog puža’’ nas tematski podsjećaju i na sve ljudske nesavršenosti.

Prevarili bi se oni koji bi bez suviše razmišljanja na projekciju dovukli djecu. Ne, ovo nije priča za najmlađe premda su njezini glavni akteri većim dijelom djeca. ‘Memoari’ su ispunjeni životnim posrtajima i preprekama, suzama i izazovima, boli i radošću. Ono što ga čini posebnim je pak Elliotov pristup takvim kompleksnim i teškim temama.

Na klasičan pripovjedački način služeći se naracijom glavnog lika, on prati njezin trnovit životni put služeći se jedinstvenim spojem ekscentričnog humora na tragu Wesa Andersona i galerijom kojekakvih čudaka uključujući i bračni par swingera, suca uhvaćenog pri masturbaciji na radnom mjestu, vjerske fanatike ili lika opsjednutog golišavim fotografijama pretilih djevojaka.

No salvama smijeha unatoč, ‘Memoari’ su prvenstveno jedna krajnje dirljiva posveta usamljenim, zaboravljenim i izopćenim ljudima. Ljudima koji nisu poput drugih i koje sreća nije uvijek mazila. Kratko rečeno – ljudima s dna društvenog poretka.

Žrtve nemilosrdnog društva

Kako bi sadržaj bio još i kompleksniji, neki od likova iz bogate Elliotove galerije su uz sve navedeno i homoseksualci, alkoholičari, oboljeli od demencije i depresivci. Oni su žrtve nemilosrdnog društva koje ne posjeduje osjećaj empatičnosti već isključivo osuđuje, napada i marginalizira svoje žrtve.

Memoari jednog puža

Ipak, na kraju svakog tunela dopire svjetlo, nada, a Elliot ih ne zaboravlja ostaviti i svojim žalosnim figurama, napaćenima i umornima.

Uz maestralno napisane replike Elliot nam među ostalom poručuje: – Život se može razumjeti samo unatrag, ali moramo ga živjeti unaprijed.- ‘’Memoari jednog puža’’ već su zavrijedili najsjajnije priznanje na znamenitom festivalu animacije u Annecyju, a nemojte se pretjerano iznenaditi ako za njega ponovno čujete prilikom čitanja nominacija za nadolazeće Oskare.

Zaslužio ih je, bez imalo diskusije. Eh da, uz Elliotovu osebujnu animacijsku tehniku, priču i režiju, ne smijem ni zaboraviti spomenuti vrhunske vokalne izvedbe počevši od Sare Snook, Kodija Smit-McPheea, Jacki Weaver i Dominiqua Pinona pa sve do Erica Bane i Nicka Cavea.

Pravi bombon od filma! Za još jednu posebnu priču o neobičnom odrastanju, toleranciji i seksualnom sazrijevanju pobrinuo se pak francuski redatelj i scenarist Thomas Cailley sa svojim ‘’Životinjskim kraljevstvom’’!

Nakon što je u bliskoj budućnosti čovječanstvo pogođeno misterioznom mutacijom koja ljude postepeno transformira u hibrid životinje i čovjeka, institucije navedene slučajeve zatvaraju u specijalizirane ustanove u kojima ih pokušavaju liječiti i suspregnuti njihove nasilne ispade.

U jednoj takvoj ustanovi se nalazi i Lana (Florence Deretz), voljena supruga brižnog Françoisa (Romain Duris) i majka tinejdžera Émila (Paul Kircher). Lanina fizička transformacija već je poprilično uznapredovala, izgubila je mogućnost verbalne komunikacije, a teško i prepoznaje svoje voljene.

Svemu navedenom unatoč, François ne odustaje od nje. Štoviše, s Émilom se seli na jug gdje prebacuju Lanu sve kako bi joj bili bliži, no prilikom transfera pacijenata s istim sindromom dogodi se prometna nesreća zahvaljujući kojoj većina njih pobjegne u obližnju šumu i močvarna područja koja ju okružuju.

I dok je François opsjednut pronalaskom Lane, on ne primjećuje kako transformacije polako nastupaju i kod Émila.

Potreseni dječak isprva pokušava sakriti te tragove i ponašati se poput ostalih vršnjaka – zabavljati se i povezati s djevojkom iz razreda, no animalna strana u njemu počinje prevladavati i on sve glasnije vapi za slobodom u društvu koje odbija prihvatiti njemu slične…

Koktel emocija

Mogli biste iz ovog sinopsisa lako iščitati kako je ova angažirana drama otvorena alegorija o tinejdžerskoj ranjivosti, seksualnom sazrijevanju, koheziji među različitim etničkim, seksualnim i spolnim skupinama, predrasudama i toleranciji, humanosti i empatiji, ali i mržnji, radikalizmu i strahu.

Sve su to teme kojima je moderno društvo krajnje opterećeno i koje su značajnije nego ikad, a film je savršen medij za uspostavu komunikacije i razvijanje svijesti o problemima najranjivijih i neshvaćenih.

On što Cailleyev film posebno izdvaja iz niza tematski sličnih ostvarenja upravo je žanrovski spoj i ritam koji jednog trena u gledatelju budi osjećaje straha, nelagode i zbunjenosti, a već drugog budi osjećaje empatije, humanosti i bezuvjetne ljubavi.

Taj koktel emocija Cailley nam ‘servira’ posve odmjereno i znalački te nas podsjeća kako ljudsko društvo nerijetko reagira stihijski, agresivno i bez pravog povoda marginalizira one koji su na bilo koji način drugačiji od njih samih.

Istovremeno, ‘’Životinjsko kraljevstvo’’ propituje i odnos čovjeka i prirode, kako se odnosimo prema njoj i stvorenjima kojima pruža dom i utočište.

Ova slojevita impresivnim vizualnim efektima okićena priča potiče na dijalog i prvenstveno je usmjerena gledateljima tinejdžerske dobi i uzrastima na pragu adolescencije. Priča koja simbolički govori o njihovim fizičkim i psihičkim transformacijama kao i nedostatku komunikacije sa svijetom odraslih i okruženjem u kojem zajedno koegzistiramo.

No poput prvo spomenutih ‘’Memoara jednog puža’’, ‘’Životinjsko kraljevstvo’’ nas također ostavlja u pozitivnom raspoloženju te nas potiče na razmišljanje o ulozi koju igramo u društvu kojeg zajedno gradimo.

Ako ste propustili pogledati spomenute, a i ostale filmske naslove iz impresivne programske selekcije, svakako ih pogledajte dočim vam se ukaže prva nova prilika. Riječ je uistinu o filmovima koji čine razliku i kroz koje svi postajemo bolje osobe.