PARAMEDICS Osmero zadarskih medicinskih sestara i tehničara završilo usavršavanje

Hrvatski timovi Hitne medicinske pomoći (HMP) dobili su ovih dana svoju prvu inačicu paramedicsa. Završio je prvi ciklus specijalističkog usavršavanja prvostupnika sestrinstva u djelatnosti hitne medicine u Hrvatskoj prema Pravilniku o specijalističkom usavršavanju ovih prvostupnika koji je osmislio njihov kolega medicinski tehničar iz Hitne dr. sc. Antun Bajan. U prvom ciklusu ovo usavršavanje završilo je i osmero članova timova hitne pomoći T2 Zavoda za hitnu medicinu Zadarske županije (ZHMZŽ). Treba također istaknuti kako su hrvatski paramedicsi znanjem daleko nadmoćni svojim kolegama u svijetu, budući da oni završavaju tečaj, dok njihove hrvatske kolege znanje stječu kroz četiri godine medicinske škole, tri godine studija sestrinstva i jedne godine staža.

Među osmero zadarskih medicinskih sestara i tehničara iz T2 timova Hitne, odnosno timova bez liječnika, su i Kristina Perinić i Ive Miletić iz ispostave ZHMZŽ-a u Ninu. Osim u Ninu, na području županije T2 timovi još djeluju u ispostavama Starigrad i Gračac, ukupno se radi o 30 ljudi, dok ostatak županije pokrivaju T1 timovi čiji su dio i liječnici.

Obožavaju rad u Hitnoj

– U timu T2 sam od 2012. godine, ne bih nikada mijenjao rad u T2 timu, odgovara mi. Malo je to specifično, budući da je rad u Hitnoj liječnicima usputna stanica, obrazujemo ih i taman kad nešto nauče odlaze iz Hitne. Mislim da su sestre i tehničari vrh u Hitnoj, kaže Ive, čija kolegica Kristina je u T2 timu nešto kraće, od 2019., a iz njega, kako tvrdi, ne bi otišla nikada.

– Za ovu edukaciju smo se sami javljali po izboru, a mislim da će sada to postati obveza, prije svega zbog toga što nedostaje liječnika za rad u Hitnoj. Da bi se pristupilo ovoj edukaciji, morate biti prvostupnik sestrinstva, otkriva Kristina, čiji kolega ističe kako su dugo čekali ovu specijalizaciju. Dodao je kako neke stvari iz njihova posla nisu dosad smjeli zakonski primjenjivati, a sa stjecanjem ove edukacije postaju zakonite.

– Dugo smo neke stvari radili u sivoj zoni, a i još uvijek su u njoj, budući da još uvijek nismo dobili uvjerenje o specijalizaciji. Stjecanjem ovog uvjerenja dobili smo dozvolu da možemo pacijentima davati 17 lijekova koji se koriste za sva hitna stanja. Ove lijekove dosad nismo mogli zakonski davati, već smo morali zvati liječnika iz T1 tima, opisali bi mu o čemu se radi kako bi mogao odrediti terapiju. Mi bi odradili sav dio posla, primjerice reanimaciju, spajanje pacijenta na sve što je potrebno, a onda bi liječnik naknadno aplicirao terapiju, priča Kristina, dok Ive kaže kako misli da su T2 timovi zadarskog Zavoda jedini u Hrvatskoj radili na ovakav način, ovako organizirano.

– Hitna ima svoje protokole i algoritme i mi po njima radimo. Rješavamo ono što je trenutačni problem, saniramo pacijenta i dovozimo ga u bolnicu. Znali smo i prije ovog usavršavanja što se primjenjuje kod pojedine terapije, a sad smo to dodatno naučili. No ove terapije dosad nismo bili ovlašteni davati. Sve to prođemo kroz edukacije i treninge koje moramo imati. Ovo što smo učili nam nije strano, već smo samo obnovili znanje i doradili neke stvari, pojašnjava ova medicinska sestra, dok njezin kolega dodaje kako su njima u T2 timovima Hitne zlatni standardi protokoli, te su u problemu ako ih se ne drže. Ni liječnik u Hitnoj ne liječi, već pruža prvu pomoć, napominje Ive.

Dodatna znanja

– Na usavršavanju smo također učili rad s ultrazvukom, potom kateterizaciju, a što dosad nismo smjeli raditi, kao i postavljanje nazograstičnih sonda. Imamo i ovlasti za pripremu intubiranja, a dosad smo koristili zamjenski način za intubaciju. Drugdje u svijetu ljudi ne idu u medicinsku školu, već samo idu na tečaj za paramedicse i u šest mjeseci steknu znanje za naših osam godina školovanja i prakse. U Hrvatskoj je to tabu tema, a u svijetu je to prihvaćenije, upozorava ovaj medicinski tehničar, čija kolegica Kristina dodaje kako čak i s ovim uvjerenjem paramedicsi s tečajem diljem svijeta imaju veće kompetencije za primjenu.

Osvrnula se i na iznimno veliki stres s kojim se u svojem poslu svakodnevno suočavaju.
– I kad sve završi smjena u Hitnoj, kući ponesete neke stvari koje ste doživjeli tog dana. No dobro je što na poslu kolege međusobno komentiraju stvari koje su doživjeli, pa to izbacite iz sebe. Stresno je, ali ovaj posao moraš voljeti da bi ga radio. Druge nema. U bolnici imate oko sebe liječnike, sigurniji ste, a u T2 timu smo sami, moramo se osloniti na svoje znanje i vještine, na ono što vam pacijent govori. No tu zna biti problema, budući da iz onoga što pacijent govori treba procijeniti što je bitno, kaže Kristina, dok se njezin kolega šali kako im je dosadno ako nema stresa.

– Naučiš se živjeti s time. Sada na pametnim satovima možemo očitovati razinu stresa kojom smo zahvaćeni, pa smo se počeli i time opterećivati, ističe Ive, dok Kristina priznaje kako je ružno kad im pacijent premine, ali je lijepo kad nekog spase.

– Kod nas je čak i do 90 posto ishoda s lošim završetkom, a desetak posto su intervencije s ljepšim završetkom kao što je porod. Neki od nas su u 20 godina rada u Hitnoj doživjeli da samo jednom imaju reanimaciju s uspješnim završetkom, iako iza sebe imaju na tisuće intervencija, naglašava ovaj medicinski tehničar, dok njegova kolegica Kristina kaže kako uspješna intervencija zavisi od trenutka, jesu li pozvani na vrijeme, čak i jesu li imali sreće.

Zovu Hitnu bez razloga

– Razlog zbog kojeg je samo mali dio naših intervencija uspješan je zbog toga što ljudi nisu dovoljno informirani ni obučeni što napraviti u određenoj situaciji. Panično zovu, uopće ne kažu informaciju koja je kolegicama iz prijavno-dojavne službe bitna. Trebalo bi raditi na tome da se ljudi osvijeste. Većina ljudi bi trebala znati kako pristupiti pacijentu kad on ne diše i nema pulsa, kako bi ga koliko toliko održavali do dolaska Hitne. Ako pacijent do našeg dolaska samo leži, jedva da uopće ima neku šansu za preživljavanje, upozorava Kristina, dok Ive kaže kako u ovoj, ljetnoj sezoni ima puno utopljenika, pri čemu puno ljudi koji su ih pronašli nisu ni pokušali reagirati.

– Tih desetak minuta otkad su pronašli utopljenika, dok ekipa Hitne dođe na intervenciju, može biti ključno da se spasi nečiji život. Trebalo bi tim pacijentima dok mi dođemo barem masirati srce, ističe ovaj medicinski tehničar čija kolegica otkriva kako prema protokolu, kada dođu na intervenciju i spoje pacijenta na EKG, ako se na monitoru pokaže ravna crta, ga nažalost ni ne smiju defibrilirati.

– A kad se to dogodi, ljudi koji su oko nas i naprave dramu. Nismo mi bogovi, možemo što možemo, podsjeća Kristina.

Ovi članovi T2 tima također upozoravaju kako se i na području naše županije Hitna vrlo često poziva zbog stanja koja nisu hitna, a takvih je poziva prema statistikama čak 85 posto. Ive se tako prisjetio jedne situacije gdje ih se zvalo govoreći da osoba umire, a kad su došli vozilom, ispred te kuće ih je čekala osoba s koferom.

– Došla sam jednom na intervenciju gdje sam u stanu te žene na frižideru vidjela papir na kojem je pisalo da kada treba Hitnu kaže da je boli u prsima. Dobijemo poziv da je netko pao, a kad dođemo, vidimo da tu osobu treba podići s poda i leći je u krevet. Nije nam to problem, već je problem što netko drugi za to vrijeme ima potrebu, a mi nismo dostupni. Ima situacija gdje dođemo i na terenu kažemo pacijentu da nije za Hitnu, a on neće da ide k liječniku svojim vozilom niti s vozilom drugih iz obitelji zbog toga što smatra da će, ako ih mi dovezemo, odmah doći na red na bolničkom Hitnom prijemu. Objasnimo im da i na bolničkom Hitnom prijemu imaju svoju trijažnu kategoriju u koju ulaze pacijenti, kaže Kristina dodajući kako je najveći problem što ljudi ne razumiju što rade članovi ekipe Hitne ni zbog čega to rade.

Neugodni pacijenti

Medicinski tehničar Ive upozorava kako je njima iz ekipa Hitne na terenu uvijek glava u torbi.

– Bilo je slučajeva kada su kolegama iz ekipe Hitne bili upereni pištolji u čelo, potom slučajeva da se pucalo iz plinskog pištolja, puštalo pse na članove ekipe Hitne. I ti odeš kući poslije toga. Bilo je vrijeđanja. Ima pacijenata oboljelih od PTSP-a kod kojih treba intervenirati. Cijenim branitelje, ali takvi oboljeli pacijenti znaju biti neugodni, kaže Ive, dok Kristina dodaje da, ako su ovakve stvari navedene u dojavi s njima na teren ide policija, ali u većini slučajeva ne znaju što se događa.

– Sami procijenimo ako smatramo da treba zvati policiju putem dojavno- prijavne službe ih zovemo. Nekad uspijemo ljude razgovorom primiriti, ali nekad i ne, osobito ako se radi o pacijentima koji boluju od psihijatrijskih bolesti, ističe ova medicinska sestra.