U domaća kina stigla dugoočekivana romantična neo-noir komedija 'Hit Man'

Ova nam je filmska godina do sad na velike i male ekrane donijela naslove svakojake kvalitete, počevši od čistih remek-djela, preko osrednjih i lako zaboravljivih pa sve do epskih promašaja, a posebnom žanrovskom miješanju smo najviše mogli svjedočiti kroz vode popularnih romantičnih komedija. Ljubav je svoje puteve tako posljednjih mjeseci primjerice pronalazila kroz teniske terene i rivalstva (op.a. ‘’Izazivači’’), setove skupocjenih spektakla (‘’Kaskader’’) ili u znojnim teretanama (‘’Love Lies Bleeding’’), no ideja za jedan je proizašla i iz jedne nevjerojatne, ali posve istinite priče.

U domaća kina nam tako konačno stiže dugoiščekivana, od kritike i publike opjevana romantična neo-noir komedija ‘’Hit Man’’. Naslov možda i ne zvuči pretjerano originalno, no ne dajte se zavarati. Iza ovog filma uz istinito polazište za scenarij stoji i provjereno autorsko ime te nevjerojatna kemija glavnih glumačkih zvijezda.

Tajni zadatak

Gary Johnson (Glen Powell) je profesor filozofije i psihologije na Sveučilištu u New Orleansu i njegov život nije nimalo spektakularan ili uzbudljiv. Živi sam, ima dvije mačke, voli svoje biljke i promatra ptice. Eh da, zahvaljujući dobrom poznavanju tehnologije honorarno radi i za policiju, odnosno, ured tužitelja gdje za potrebe ‘špijuniranja’ suspektnih osoba postavlja mikrofone i ostalu potrebnu nadzornu opremu.

Tako biva sve dok usred jednog tajnog zadatka zbog skandala ne suspendiraju njihovog dotadašnjeg policijskog agenta Jaspera (Austin Amelio). U nedostatku bolje ideje i utrci s vremenom, detektivka Claudette (Retta) zatraži od Garyja da umjesto Jaspera odglumi plaćenog ubojicu i pribavi dokaze uz pomoć kojih će moći uhititi naručitelja ubojstva.

Gary prvotno pomisli kako je ta ideja suluda i kako bi mogao stradati na zadatku, no u konačnici ipak pristane. Unatoč opravdanom skepticizmu, njegovo oponašanje plaćenog ubojice prođe fantastično, naručitelj biva uhićen i Gary euforično pristane i ubuduće mijenjati Jaspera, barem dok dotičnom traje suspenzija.

Pozirajući kao plaćeni ubojica Gary iz prve ruke može provoditi psihološku studiju ljudi sumnjiva morala, tj. naručitelja, a kako bi lakše stekao njihovo povjerenje, on im zahvaljujući dobroj pripremi i temeljitom analiziranju njihovih profila kreira naličje ubojice kakvog su samo mogli poželjeti.

Naravno, to od Garyja potražuje još i veći angažman koji uključuje uporabu šminke, perika, garderobe, ali i različitih akcenata, imena i nastupa, no sav taj cirkus ga dodatno motivira, a dodatno i potakne unutarnju dilemu koja postavlja pitanje – tko smo mi uistinu kao osobe? Njegov pristup urodi itekakvim plodom, policija uhiti na desetke naručitelja uključujući i nezadovoljne kućanice koje se žele riješiti muževa, dječaka koji želi eliminirati svoju majku i sličnih luđaka opasnih namjera. I onda se pojavi ona.

Njezino ime je Madison (Adria Arjona) i ona želi naručiti ubojstvo svojeg nasilnog supruga. Gary na prvi pogled ostane zabezeknut njezinom očaravajućom pojavom, a isto tako i shvati kako je u svojoj nemoći sirota zavapila za bilo kakvim oblikom pomoći zbog čega joj nije mogao ‘namjestiti’ i osuditi na zatvor. Gary se zaljubio…

Zadaća oponašanja

Povjeriti civilu, točnije, profesoru filozofije i povijesti zadaću oponašanja plaćenog ubojice kako bi uhvatili potencijalne počinitelje zločina, zvuči u najmanju ruku prilično iracionalno, ako ne i glupo, ali prava istina jest da je Gary Johnson stvaran lik i da je policija od njega zapravo tražila spomenuto. Doduše, ‘pravi’ Gary unatoč svojem zvanju nije bio neka ‘tratinčica’ već ratni veteran Vijetnamskog rata kojem izlaganje pogibelji nije bila nepoznata stvar, ali svejedno.

Glumiti ubojicu pred opasnim likovima i nije baš posao za neobučenu osobu, koliko god ona sposobna bila. Ipak, i kao takav, Gary je svojim neobičnim, ali krajnje efikasnim metodama, uspio ‘navabiti’ nekih sedamdesetak ‘naivčina’ te ih privesti pravdi i ta nevjerojatna priča je među ostalima privukla pozornost i novinara Skipa Hollandswortha koji je o njemu 2001. napisao fantastičan članak.

Hollandsworth je u to vrijeme bio i višegodišnji prijatelj proslavljenog filmskog redatelja i scenariste, Richarda Linklatera, koji je također ostao fasciniran njegovom pričom i pomislio kako bi bila dobra ideja snimiti film o nevjerojatnom Garyju Johnsonu. Dvadesetak godina kasnije, uslijed pandemije, navedeni članak je nekako dospio i u ruke glumca Glena Powella (s Linklaterom su zajedno radili na komediji ‘’Te lude 80-e’’) koji je svojom inicijativom u redatelju promptno probudio novi interes za snimanjem filma.

Linklater i Powell su sjeli zajedno za stol kako bi osmislili i napisali scenarij, a kroz taj proces su uz pojedine istinite detalje odlučili ubaciti i podosta fikcije, počevši od Johnsonove romanse s Madison, ali i svega onog što je kasnije uslijedilo. Istinita priča je iznenada postala i romantična, istovremeno i rubna crna komedija s dubokim filozofskim i moralističkim propitkivanjem po pitanju identiteta i ‘maski’ koje kao ljudi svi manje-više koristimo u dnevnim životima.

Snimiti nešto tako intrigantno, a opet, krajnje zabavno i pitko, nije nimalo laka zadaća, ali Linklater i Powell su na najbolje načine znali naglasiti što žele predočiti publici. U već sasvim dovoljno interesantnu istinitu priču, ubacili su ‘prstohvat’ noira, screwball komedije, trilera, akcije i misterije i puuunooo romantike i seksepila. Posljednje spomenuti ‘sastojak’ naprosto pršti iz glavnih protagonista, markantnog Powella i izazovne Arjone i ne čudi kako je njihova ‘kemija’ krajnje opipljiva i uvjerljiva.

Glumački posao

I dok je spomenuta svoju ulogu izvela apsolutno uvjerljivo, najveći glumački posao je ipak dopao Powella koji nije propustio iskoristiti priliku da svima pokaže i dokaže svoj potencijal. Njegove fascinantne transformacije evociraju najbolja izdanja glumačkih velikana sklonih tumačenju više likova u istim filmovima kako su to nekoć činili legendarni sir Alec Guinness, komičarski genij Peter Sellers ili nešto recentnije, Johnny Depp.

Powell je jednom riječju – nevjerojatan! Bilo da je riječ o njegovim fizičkim ili glasovnim transformacijama, Powell naprosto dominira ekranom i pitanje je koliko bi film funkcionirao uz manje uvjerljivog glavnog protagonista.

Uz navedeni par glumaca (moram još spomenuti i zapaženu epizodu Austina Amelija koji ovdje liči na Barrya Peppera na cracku) i priču koja impresivno ‘skakuće’ iz istine u fikciju, Linklater nije imao težak posao i to se može osjetiti. Ritam je tečan, lagan i profesionalno izbalansiran, a tu su i njegove već prepoznatljive reference na pop kulturu, kako one filmske, tako i glazbene.

Možda i jesmo tek na polovici 2024. godine, no sa sigurnošću mogu reći kako ćemo je među ostalom pamtiti i po glumačkoj afirmaciji Glena Powella koji će komercijalni uspjeh i zvjezdanu prašinu pokušati ovog ljeta ‘uloviti’ i u ‘’Twisterima’’. Do tad, svakako uzeti svoju najbolju polovicu pod ruku i trk u kino, bolju zajedničku zabavu od ‘’Hit Mana’’ nećete moći tako skoro gledati.