OGROMAN NESRAZMJER Prosječna plaća u javnom sektoru oko 500 eura veća nego u privatnim tvrtkama

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna neto plaća isplaćena u travnju za ožujak iznosila je 1.326 eura i u odnosu na ožujak prošle godine realno je veća za 12,7 posto, a ovako veliki skok u rastu prosječne plaće izravna je posljedica snažnog povećanja plaća u javnom sektoru temeljem Vladine reforme koeficijenata, zbog čega je prosječna plaća u odnosu na veljaču također veća, i to realno za 5,4 posto. S druge strane, plaće zaposlenih u realnom sektoru ne bilježe takav rast, štoviše jako zaostaju za plaćama u državnom sektoru, odnosno bilježe nekoliko puta nižu godišnju stopa rasta u odnosu na plaće koje isplaćuje država.

Prosječna plaća u javnoj i državnim službama tako je nakon povijesnog povećanja koeficijenata skočila na 1.682 eura te je za 356 eura veća od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj, s godišnjom stopom rasta od čak 28,8 posto, pri čemu je najveće povećanje prosječne plaće zabilježeno u zdravstvu i socijalnoj skrbi, od gotovo 34 posto, koja sada iznosi 1.771 euro. Nešto nižu stopu rasta od 23 posto bilježe plaće u obrazovanju, gdje je prosječna plaća sada također veća od nacionalnog prosjeka i iznosi 1.492 eura.

Veliki rast

Ovakve iznose prosječne isplaćene neto plaće ne bilježi ni jedna djelatnost realnog sektora, odnosno trgovine, industrije i građevinarstva, kao ni uslužnog sektora, a veće plaće od prosjeka imaju samo financijske djelatnosti i IT industrija. Naime, prosječna plaća u privatnim tvrtkama kreće se između 1.000 i 1.200 eura, što je opet manje od državnog prosjeka, i otprilike 500 eura manje od prosječne plaće u javnom sektoru, koja je, ponovimo, dosegnula 1.682 eura.

U Hrvatskoj udruzi poslodavaca pojašnjavaju da je snažan realni rast plaća posljedica izrazito velikodušnog povećanja plaća u javnom sektoru u izbornoj godini, rekordnog povećanja »minimalca« za 20 posto, nedostatka radnika na tržištu, kao i kontinuiranog usporavanja stope inflacije, te podsjećaju da su u odnosu na pred-pandemijsku 2019. ukupna primanja po zaposlenom rasla čak 44,2 posto, a realno, odnosno iznad stope inflacije, za čak 19,5 posto. Pr tom nisu propustili priliku još jednom istaknuti da su prošle godine ukupna primanja u Hrvatskoj rasla dvostruko brže nego u Europskoj Uniji, odnosno realno povećanje primanja od 6 posto čak je deset puta jače od prosjeka EU-a.

Minimalac i BDP

Hrvatska bilježi i treći po veličini nesrazmjer snažnijeg rasta minimalne plaće u odnosu na nominalni rast BDP-a, a na razini EU-a, što je neodrživo, upozoravaju u HUP-u. Procjenjuju da će masa plaća na razini opće države skočiti na 13 posto BDP-a s 11,5 posto BDP-a u 2023. godini te napominju da povećanja plaća u javnom sektoru nije vezano uz reformu javne uprave, rast produktivnosti javnog sektora i državne administracije ili za ciljano nagrađivanje najkvalitetnijih zaposlenika.

– Iako su i članice HUP-a tijekom 2023. godine primanja zaposlenih dizale za prosječnih 15-20 posto, također znatno iznad stope inflacije, velika je razlika kad to radi privatni sektor jer donosi odluku na temelju produktivnosti i rezultata i kad isto, bez izraženih kriterija, radi država. Naime, svojim je potezom država, koja troši oko 50 posto BDP-a, direktno utjecala na trošak rada u ostatku ekonomije. Snažan rast plaća u javnom sektoru će staviti privatni sektor pred velike izazove jer država sada vrši pritisak na tvrtke da dižu primanja zaposlenih znatno iznad rasta produktivnosti, navode u HUP-u i dodaju da snažan rast plaća vrši i pritisak na indeksacije mirovina, pa se od 1. srpnja očekuje rast mirovina od 8 posto.

HUP ipak i u ovoj godini očekuje rast prosječnih bruto plaća od oko 10 posto, odnosno drugu uzastopnu godinu rasta realnih plaća više od 6 posto, čime Hrvatska prednjači u regiji srednje i istočne Europe te posebno u EU-u. Uz neoporeziva primanja te primitke u naravi, HUP očekuje porast ukupnih primanja zaposlenih od oko 15 posto, slično kao i prošle godine.

Na plaće utječe i obrazovanost kadra

Treba imati na umu i to da javne i državne službe u velikoj mjeri zapošljavaju visokoobrazovane kadrove (školstvo, zdravstvo, kultura, sudstvo), dok dobrom dijelu privatnog sektora visokoobrazovani kadar nije toliko potreban (trgovina, građevinarstvo, turizam, promet). Normalno je da su u takvim okolnostima i plaće visokostručnih kadrova veće. Vidi se to i na primjeru financijskog i informatičkog sektora kojima je visokostručna radna snaga nužna, pa su onda i plaće u tim djelatnostima više.